Jakov Jurišić: Na Grbavici

Urednik dječjih listova, Vesele sveske i Malih novina. Pjesnik, novinski kritičar, posljednji predsjednik predratnoga Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Kulturni radnik u socijalistička doba, uredan u svemu, savršeno prosječan, oslobođen dara i potrebe za velike uzlete, onaj kojemu je suđeno da ostane izvan svih antologija i književnih povijesti. Nakon svršetka rata njegovo će se ime naći u svojevrsnom imeniku sarajevske i bosanske Udbe, koji su, na osnovu dokumentacije što su je “izuzeli” iz arhiva i sefova, načinili bivši čelnici te iste Udbe, novopečeni domoljubi, donoseći spiskove svojih suradnika kao miraz novoj državi. Njegovo konspirativno ime bilo je “Lorka”, a karakteristika mu je da je iskazao “spremnost da na dobrovoljnoj osnovi i na konspirativan način sarađuje sa Službom”, koju je zanimalo “djelovanje pojedinih lica iz Udruženja književnika BiH i šire, kao i stanje u Udruženju, odnosno narušeni međuljudski odnosi koji postoje unutar članstva Udruženja”.

Piše: Miljenko Jergović, Subotnja Matineja

Jakov Jurišić (Bijelo Brdo kod Dervente 1948.) imao je fizionomiju Lenjina. Naglašavao je to fazoniranjem bradice i crvenim karanfilom koji bi kadikad zatakao u zapučak kaputića. Nasmiješen i bezazlen, Jakov je starijima bio dobar drug. Mlađi ga nisu primjećivali, nije im bio važan. I tako bi ostalo da povijest (ili sudbina) ovome nesvršenom veterinaru nije namijenila ulogu mučenika i svjedoka vjere. Velikog pisca, čija se jedna knjiga nalazi na istoj polici s “Pričama s Kolime”, a on, Jakov, počiva u istome imaginarnom grobu s Varlamom Šalamovim, i njih dvojica kao ateisti čekaju čas uskrsnuća svojega. Nikada književnosti ovoga jezika nisu bile bliže paklu, kao u knjizi “Škola stradanja” Jakova Jurišića. Pred njom čitatelj ponizno zašuti, ili se smiješi kao pred onom piramidom od ljudskih cipela u Auschwitzu, pred koju je u svojoj pjesmi stao Adam Zagajewski.

Na korak od pakla vidjelo se: Jakov Jurišić imao je narav sveca

“Škola stradanja” neusporedivo je književno remek-djelo. Baš kao što su neusporedive “Priče s Kolime”. Iza ove knjige ne stoji književni dar, mučenik Jakov nije ga imao, ali ona nije ni puko dokumentarno svjedočanstvo, ipak je Jakov bio pisac i pjesnik. Knjigu je pisao nesvjestan da je piše. Pisao ju je rukom vlastite sudbine, ali i – što je svakako važnije – svojom ljudskom naravi i karakterom. Na korak od pakla vidjelo se: Jakov Jurišić imao je narav sveca. To se ranije nije moglo znati, i nikad se ne bi ni znalo da nije bilo rata, i da on nije stanovao na Grbavici, koja će tri i pol godine biti neka vrsta koncentracijskoga logora ili geta. Koliko god bile neumjesne naše usporedbe sa židovskom sudbinom, i koliko god Holokaust bio neusporediv povijesni događaj, Grbavica je, saspimo to čista srca u uši zlonamjernika, bila poput židovskog geta u Drugome svjetskom ratu. Tko je pročitao “Uboge u Lođu” Stevea Sem-Sandberga, u “Školi stradanja” osjetit će istu atmosferu i prisustvovati frapantno istim procedurama ponižavanja rasno nečistih, drugorazrednih, pod-ljudi… Specifičnost geta na Grbavici samo je ta što su među Hrvatima i Muslimanima – tim grbavičkim Jevrejima – živjeli i Srbi. Neki od tih Srba odlučili su biti ljudi po mjeri povijesnog trenutka, a drugi su i sami bili Jevreji, po nalogu duše i po mjeri koja je određena komšijama.

Jakov Jurišić pisao je svoj sitni dnevnik, povremeno bi sastavio pjesmicu, “Odu hrabroj maloj ptici kos” ili, kad zavlada glad, pohvalu malenoj zelenoj klici špinata: “Dan koji ću pamtiti poslije rata / Šiknula je naočigled na ivici balkona / Malena zelena klica špinata”, ali nije imao svijest o jedinstvenosti svoga svjedočenja. Nije mu nikada na um palo da bi njegov glas mogao biti jedinom potvrdom da je ikada postojao svijet u kojem se zatekao: Grbavica, koncentracijski logor, geto… Svoje rečenice Jakov Jurišić nije stilizirao, ni ukrašavao, nego je pisao onako kako vidi i osjeća. U tim je trenucima bio hrabar i nevin, nesvjestan, opet, i jednog i drugog.

I kako to već biva u jevrejskom getu, u jednom su trenutku Jakova i njegovu ženu, kao i sve druge stanare, Muslimane i Hrvate, iselili iz njihove zgrade i preselili u drugu, u tuđe stanove onih koji su imali sreće izbjeći s Grbavice. U novom je stanu zatekao kavez s kanarincem. Nazvao ga je Kondor, i on će ga pratiti do pred kraj života. Ta ptičica će biti čudesni lajtmotiv knjige, neizabran, slučajan i sudbinski, kao što je, uglavnom, sudbinsko, slučajno i neizabrano ono što čini živi svijet logoraške i logorologijske proze, kad god u njoj nema naknadne pameti i iskustva. Poput Šalamova, ni Jakov Jurišić neće dočekati oslobođenje. Završit će na prisilnome, ropskom radu, gdje će kopati četničke rovove (srpske, Karadžićeve i Mladićeve vojnike, on dosljedno zove četnicima), i poginut će kao ljudski štit, past će pod paljbom svojih, u vrijeme najžešćega hrvatsko-muslimanskog rata, kada su Srbi, uz otvorenu podršku Zagreba i Gruda, pokušavali iskoristiti situaciju i okupirati Sarajevo. Ubijen je Jakov Jurišić kao zadnje pseto, kao Jevrejin u jevrejskom getu, ubijen je Jakov Jurišić kao Bruno Schulz u Drohobyczu, a televizija s Pala je u svom dnevniku 29. listopada 1993, u 21 sat i 30 minuta objavila ovakvu vijest, pozivajući se na svoju agenciju SRNA: “Danas je u Srpskom Sarajevu sahranjen ugledni hrvatski književnik Jakov Jurišić, koji je poginuo na ulici u Grbavici od muslimanske artiljerijske paljbe. Jakov Jurišić je ovaj rat dočekao na funkciji predsjednika Udruženja književnika bivše Bosne i Hercegovine.” Nisu računali, a bilo im je i svejedno, da je pisac upisao vrijeme i mjesto vlastite smrti, da će, napokon, postojati i svjedoci, i da će jednom izaći ova velika knjiga, i u njoj istina o svemu. Bilo im je, četnicima, važno da se udvore svojim hrvatskim prijateljima, i ako je historija sud svemu, bili su u pravu, jer istina o Jakovu Jurišiću, kao ni njegova knjiga, ime Jakova Jurišića, kao ni činjenica da je postojao geto ratne Grbavice, do Zagreba nisu do danas stigli. Stigli jesu, međutim, imenici udbaških konfidenata, a s njima i Jakovljevi udbaški šefovi, sada kao ugledni hrvatski intelektualci i mučenici po haškim kazamatima. Tri mjeseca prije smrti, Jakov Jurišić piše: “Nije se dugo čekalo da se od jednog kompletnog idiota, najmračnije spodobe na području BiH, Mate Bobana čuje izjava kako su sarajevski Hrvati poturice. Taj zločinac je zajedno s Tuđmanom prodao pet stotina hiljada bosanskih Hrvata kao i prostor na kojemu su stoljećima živjeli. (…) Bobanu će suditi međunarodni sud, njemu će suditi Hrvati.” Bilježi, nesretnik, kako tih dana Franjo Tuđman, zanosom Caudilla Franca s visokog Pantovčaka, u mikrofone sikće kako će Muslimani pokušati osvojiti luku Ploče, ako ih u tome ne spriječi kršćanska alijansa Srba i Hrvata, uvjeren pri tome, žalosni Jurišić, kako će i njemu, Tuđmanu, suditi povijest, sudit će mu hrvatski sram. O kako li je samo bio u krivu, kako li je samo besraman svijet koji je Jurišić ostavio za sobom.

Njegovo djelo pripada vječnosti

Knjiga “Škola stradanja” objavljena je u jednom jedinom izdanju, kod sarajevske Svjetlosti 2003, u biblioteci Savremenici, s predgovorom Irfana Horozovića, koji je početkom rata preživio jedan drugi, ledeni, pakao. Onaj u Banjoj Luci, koja se upravo etnički čistila od svojih Muslimana i Hrvata. Međutim, Jakovljeva knjiga nikome, zapravo, nije trebala, jer se nije uklapala u novoprihvaćene mitove i vjerovanja bošnjačkih nacionalista. A Hrvatima, onim metropolskim i zagrebačkim, lijevim koliko ni desnim, onim koji su bili za Tuđmana i onim koji su bili protiv njega, Jakovljevo mučeništvo bilo je namet na vilajet. Bespotrebni višak, nešto što se racionalno ne uspijeva shvatiti, a prema čemu su emocionalno savršeno hladni. Što bi hrvatska književnost uopće mogla s Jakovom Jurišićem? Ono isto, po prilici, što i s Ilijom Jakovljevićem, čiji je “Konclogor na Savi” provocirao stanoviti interes lijevih salona i predsoblja u onoj kratkoj sezoni hrvatskoga antifašizma kada se, avaj, učinilo da bi ustaše mogli postati loši momci, i da bi tako moglo biti zauvijek. Bilo je to šezdesetak godina od Jasenovca, i koju manje od Jakovljevićeve smrti, tako da i nije sasvim nevjerojatno da hrvatska književnost Jakova Jurišića nakratko primijeti 2057. ili 2058., u sezonama jesen-zima, kada joj se budu mrznule kanalizacijske cijevi, a s njima i krv u žilama. Naravno, sve pod pretpostavkom da 2057. uopće bude hrvatske književnosti. Jer Jakova Jurišića će biti, njegovo djelo pripada vječnosti. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće logora: vječnost je od onih koji su o tom posvjedočili.

“Škola stradanja” blaga je, neosuđujuća knjiga. Nasmiješena poput čovjeka na čijem uperenom kažiprstu promrznut stoji kanarinac. Toliko blagosti i užasa rijetko se nađe u jednoj knjizi.