Hodnik

Na početku hodnika, odmah nakon ulaznih vrata, bio je prostrt linoleum s dezenom parketa - inače vrlo moderan krajem šezdesetih - pažljivo izrezan i obrezan tako da isprati crtu zida i drvene stalaže za cipele i za kojekakve kućne sitnice, četke, krpe i kutijice s kremom za cipele Ilirija, s jedne strane, te zid i još jedan ormar za cipele, s dvije ladice u kojima su stajale rukavice, ključevi i kalauzi, kašike za cipele, te s dvije zatvorene police s priborom za prvu pomoć, flasterima, zavojima i lijekovima kojima je odavno istekao rok trajanja, s druge strane. Linoleum je bio u širini hodnika - a hodnik je bio širok kao ne pretjerano srdačan zagrljaj srednjevisokog odraslog čovjeka - i dug malo više od metra. Taman da se u miru na njemu mogu izuti ili obuti cipele.

Na linoleum se nastavljala “staza”, tipske širine od jednog metra, koja se po sredini hodnika prostirala sve do banje. Bila je sive boje s pojednom crvenom crtom na obje strane, koja kao da je hodača usmjeravala da uvijek ide sredinom staze. Kad mi je bilo tri-četiri godine opsesivno sam nastojao poštovati to pravilo, nikada nisam zagazio na crveno, i uvijek bih, kada nam netko dođe, upozoravao goste da gaze isključivo po sivom. Tko ga je to naučio? Ne zna se, Nona je slijegala ramenima. Mislim da me nitko tome nije naučio, nego mi je, kao i toliko toga drugog na početku, samo došlo.

Ta je staza, što se mene tiče, bila ono najljepše i najuzbudljivije u novom stanu. Naravno, uz bašču. Imali smo je relativno kratko, sljedećih četiri-pet godina, ali bih u kasnija vremena, možda sve do rata, s nekom čežnjom gledao na te sivo-crvene staze, gdje god bi ih vidio. A viđao sam ih po hodnicima kojekakvih birokratskih ustanova, na stubištima, gdje je za svaku stubu bila pričvršćena metalnom šipkom, te na televiziji, u izvještajima s aerodromskih dočeka druga Tita, pri njegovom povratku iz dalekih afričkih zemalja. Sivo-crvena stana, po kojoj se hoda isključivo sredinom, što se prostirala niz hodnik na Sepetarevcu, jedan je od izrazitijih simbola socijalizma. Nakon što se zaratilo, nakon što se premetnuo i preokrenuo svijet, nikad je više nisam vidio. Zamijenio ju je posvemašni red carpet, po kojemu hodaju svi, od svjetskih državnika na onim istim Titovim aerodromima, do filmskih zvijezda pred ulazak u kino. Ali ne mogu zamisliti red karpet na hodniku u Sepetarevcu.

Odrasli korak i pol nakon linoleuma s lijeve je strane bila zidna vješalica za kapute, sa ogledalom i strehom za odlaganje šešira. S desne je strane ulaz u sobu, koju je Nona iz nekog nikad utvrđenog razloga zvala Ženska soba. Korak dalje, i već se nalijevo ulazi u trpezariju. Još tri koraka dalje, pa je nadesno Nova soba, Nonetova soba, Miljenkova soba - tako je tokom naše epohe mijenjala naziv. Prvo je bila Nova, jer je za nju majka u jesen i zimu 1969. na 1970. na kredit kupovala namještaj. Nonetova je postala jer bi Nono u njoj spavao za ljetnih mjeseci kada bismo došli iz Drvenika, i Nonetovom se zvala još godinama nakon što je on na jednom od dva nova kauča bolovao i umro. Ali nekako se jedva čekalo da ju je preimenuje u Miljenkova soba.

S lijeve strane, hodnika, prije nego što se skrene nadesno, u Novu sobu, stajala je vitrina. Visina oko metar i dvadeset, na četiri tanke drvene nožice, s dva stakla koja su klizila u dva međusobno primaknuta žlijeba, pomoću kojih se vitrina zatvarala. Bila je lijepa ta vitrina, i nikad je zapravo nisam prežalio. Obložena nekim svijetlim furnirom, jednostavnih, pravilnih oblika, određivala je estetiku djetinjstva. U njoj sam se ogledao, kroz nju sam zamišljao namještaj. Umjesto strogih i teških crnih ormara i kredenaca iz građanskih stanova s visokim stropovima, koji su me odbijali i plašili, tjerali me da budem još tiši neko inače, jer sam znao da će me plašiti u snovima, mi smo imali tu lijepu svijetlu vitrinicu, preko koje je bio prostrt konavoski vez, donesenu iz staroga stana. Ne znam kada je kupljena: neposredno prije rata ili, možda, tokom pedesetih? Ako je u naš stan došla u pedesetima, onda je bila polovna, jer se nikako nije uklapala u ranu socijalističku estetiku. O tome sam, naravno, razmišljao kada je već bilo kasno da nekoga pitam odakle nam ta vitrina. Nonu nisam stigao pitati, a majku nisam htio pitati, jer joj, zapravo, nikad nisam oprostio što je godinama kasnije žrtvovala vitrinu na danak boljeg života i modernijeg namještaja.

U hodniku je visio jednostavni, a vrlo lijepi modernistički luster, izduženog cilindričnog oblika, načinjen od tankog zamagljenog stakla u nekoj sivo-žutoj boji. Visio je na metalnoj šipki i u sebi okupljao cijeli hodnik. Bio je ona tačka u koju se prostor slijeva ili iz koje prostor proizlazi. Svijet je tad nastajao iz predmeta. Prostor je bio praznina koja okružuje dobro postavljene stvari. Stvari koje mogu stajati samo tako i nikako drukčije. Uznemiravala me svaka promjena, svako pomjeranje, izmicanje težišta svijeta. Da sam tad mogao razmišljati o smaku svijeta rekao bih da će Sudnji dan doći onda kada neoprezna ruka porazmješta predmete. Odrastanje je nastupilo kao gorko, pustošeće navikavanje na mogućnost razmještaja stvari.

Prvo je stari linoleum zamijenjen novim, boje limuna, na kojem se vidjela svaka i najsitnija prljavština, tako da je veći dio godine izgledao blatnjavo. Crveno-siva staza zamijenjena je itisonom neke prljavo-zelene boje, koji se pružao od zida do zida u hodniku i trpezariji, a na rubovima je bio prikucan sitnim čavlićima. Lako se prljao, na njemu se vidio svaki trun, a niz njegovu ružnu pustoš koturale su se kugle dlakave prljavštine, što je podsjećala na one pustinjske kotrljajuće grmove iz kaubojskih filmova. Ali to je bilo vrijeme kada su itisoni - ili tapisoni, mi smo svoj zvali baš tako, tapison, dok se riječ itison, uglavnom, mogla čuti samo na beogradskoj i zagrebačkoj televiziji, pa se neko vrijeme vjerovalo da je itison knjiška riječ za tapison - dakle, bilo je to vrijeme kada su tapisoni posvuda ušli u modu, ljudi su poneseni preporodom i nesumnjivim napretkom iz kuća i stanova izbacivali vrijedne bosanske i pirotske ćilime, ponjave i jeftine poslijeratne sintetičke tepihe, i podove oblagali tapisonima. Jedno vrijeme se više nigdje nije mogao vidjeti parket, jer je sve bilo pokriveno njima, od zida do zida, iz sobe u sobu, samo bi se, eventualno, izmijenjivale boje.

Tada je iz hodnika iznesena i naša stara vitrina, a na njeno mjesto došao je gigantski regal. Širok pedesetak centimetara, pružao se od ulaza u trpezariju sve do banje. Naravno, kao i svaki pravi regal dopirao je sve do stropa. Nekad širok i svijetao hodnik potonuo je u mrak. A ja sam se sve do pubertetskih godina gadno plašio mraka. Toliko da sam se plašio ići u zahod ako u hodniku nije gorjelo svjetlo i ako je Nonetova soba bila odškrinuta. S dolaskom regala u hodnik intenzivno sam počeo razmišljati o tome da je u toj sobi Nono umro. Nije mi to na um padalo dok god je u hodniku stajala vitrina.

Regal je imao desetak ladica, petora drvena vrata i jedna velika, dvokrilna staklena. Drvo mu je bilo u dvije boje: tamno smeđoj i prljavo sivoj. Stakla su mu bila zatamnjena. Sve ga je to činilo još širim, većim i mračnijim. U noćnim putevima do banje Nona je dvaput natrčala čelom u regal, pa je, da ga učini vidljivijim, na njegovu vanjsku stranicu nalijepila reprodukciju Vlahe Bukovca: žena u bijelom, sva u obrisima, samo što se ne utopi u bijelu pozadinu, danas mi se čini netipičnom u slikarevom opusu. Poslije više nije udarala glavom u regal.

Majka nije dopuštala da joj se išta prigovara. To je već mnogo puta rečeno. Pa tako nije dopuštala niti da se ima mišljenje o njezinom izboru namještaja. Ako bi joj se što i reklo, ljutito bi odgovarala da se ona za taj regal krvavo naradila. I šta da joj na to kažeš? Da bi smo svi bili sretniji i zadovoljniji, Nona ne bi udarala glavom, a mali se ne bi plašio mraka, samo da je ona manje krvavo radila.

U našoj se kući skidaju cipele, strogo je naglašavala, i prije nego što bi ikome na um palo da ne skine cipele. Uostalom, tome je i služio linoleum: da se skinu cipele, i da se onda zagazi na stazu, poslije na tapison. Na stalaži s lijeve strane, negdje na trećoj polici odozdol, bile su papuče za goste, desetak pari muških i ženskih natikača, u parovima umetnutih jedna u drugu. Nikada nismo imali istovremeno toliko gostiju da ponestane papuča. A ako bi ih i bilo, to je kad bi dolazili na žalost jer nam je netko umro, što je bila jedina prigoda kada se nisu morale izuvati cipele, a majka se suzdržavala da ne drekne da se u našoj kući skidaju cipele.

Jedini izuzetak od ovoga kućnog pravila bili su barba Dragan i teta Viola. Oni nikad, ali baš nikad, u našoj kući nisu izuli cipele. Javorku je to dovodilo do tihog bijesa, ali nikad im ništa nije prigovorila. Kada su se oni bili zastalno već vratili iz Rusije, pa bismo im išli u Zenicu u goste, majka je, na užas tete Viole, demonstrativno izuvala cipele pri ulasku u njihov stan. Uzalud su joj ponavljali da se u njihovoj kući ne skidaju cipele, ona je insistirala na svom, valjda očekujući da će njih dvoje konačno shvatiti što ta njezina gesta znači i da će sljedeći put kad dođu na Sepetarevac  konačno izuti cipele. Ali to se baš nikad nije dogodilo.

Dragan i Javorka su kao brat i sestra potekli iz iste kuće i iz istog svijeta koji je izuvanje prihvaćao kao jedan od onih običaja koji se ne dovode u pitanje, o njima se ne razmišlja nego se podrazumijevaju. Izuvanje obuće pri dolasku izvana podrazumijevalo se otprilike onako i onoliko kao što se podrazumijevalo da nećeš gologuz istrčati na ulicu.

S jedne strane ovaj je običaj dio muslimanske kulture stanovanja, tiče se činjenice da se u muslimanskim kućama živjelo ako ne na podu, a ono bliže podu. Dolje se ručavalo, dolje se molilo Bogu, pa je onda nekako i logično da je bilo zazorno gazati po kući u kaljavim cipelama. Kršćani su, naročito kuferaši, od muslimana preuzeli njihov običaj, kao što su preuzeli i mnoge druge običaje koji bi im život činili ugodnijim. Naravno, stvar je funkcionirala i u obrnutom smjeru. Muslimani su od komšija preuzimali kojekakve bečke i europske mode, ali nitko o tim stvarima nije baš nešto puno razmišljao. Dok god se nije razmišljalo moglo je i biti tako. Multikulturalnost i međusobno ogledanje različitosti u nas su mogli postojati sve dok se nije stvorila svijest o njima. Nakon što je stvorena takva svijest, i jedno i drugo postali su element neke verbalno poželjne, ali po svemu minule i prošle tradicije.

S druge strane, postojao je i vrlo živ praktični razlog za izuvanje cipela pri ulasku u kuću, naročito zimi. Naime, s prvim jesenjim kišama i snjegovima Sarajevo je bivalo, kao što i danas jest, nečuveno kaljav i blatnjav grad. Naprosto se ne bi moglo živjeti da se pri ulasku u kuću nisu izuvale cipele. Prvo bljuzgavica, koju su starije žene zvale laptavica, kada bi se poluistopljeni snijeg izmiješao s ljetnjom i jesenjom gradskom prašinom, čađi i blatom, stvarajući ubitačnu smjesu što se zavlačila u potplate i prljala sve na što zagaziš, potom snijeg, koji su stare žene čim padne zasipale pepelom iz peći na ćumur, kakve su gorjele u svakoj kući, pepelom koji se zvao lug ili lukšija, e da bi spriječile poledicu i da bi omele djecu u sankanju i u uglačavanju padinskih ulica i njihovog pretvaranja u olimpijske sankaške staze, niz koje su nesretni pješaci namjernici lomili ruke i noge, zatim proljetne kiše, što bi počinjale padati taman u vrijeme kada radnici vodovoda i kanalizacije prekopaju ulicu radi zamjene dotrajalih cijevi, nakon čega bi želenkasto-žuta sarajevska ilovača prokuljala iz gradskog podzemlja, razlila se mahalom i lijepila za đonove, pa cjelogodišnje blato kao takvo, što je izviralo sa svih strana, i onda se preko cipela unosilo u kuću, sve je to potvrđivalo nuždu izuvanja cipela pri ulasku u kuću.

Taj običaj bio je nešto po čemu smo se onih godina razlikovali od žitelja drugih velikih jugoslavenskih gradova, pa bismo se onda sramotili po Beogradu i Zagrebu, gdje bismo se, došavši u goste, odmah s vrata, posve prirodno saginjali i skidali cipele. Domaćini bi zavapili nemojte, molim vas!, a mi bismo govorili neka, neka, i tvrdoglavo se nastavljali izuvati, sve misleći da domaćini to zbog nas i naše komocije govore nemojte, molim vas!, i nismo mogli pretpostaviti da na ovom svijetu postoje ljudi koji se užasavaju situacije u kojoj im netko, koliko god bio drag gost, u čarapama vršlja po kući. I ne bi nam na um palo da je iz perspektive tog svijeta tuđa čarapa manje prihvatljiva od tuđeg potplata, i da je tim ljudima neugodno baš kao da smo im se razgaćili u gostima.

Dvadeset i pet godina kasnije na izuvanje gledam dvostrukim pogledom: sarajevskim i zagrebačkim. Razumijem one koji se izuvaju, razumijem one koji se ne izuvaju. Gade mi se đonovi na kojima je svašta izvana došlo, gade mi se tuđe čarape. Ali nikad i jedno i drugo istovremeno. Vazda ili jedno ili drugo.

Iznad stalaže za cipele bio je strujomjer. Tamo je i danas. Crno kučište s bijelim zastakljenim brojčanikom, na kojem je crnim slovima ispisan naziv proizvođača, te prateće informacije. I broj koji raste, čije se zadnje dvije-tri cifre postepeno povećavaju, onako kako frižider guta struju. On jedini radi i kada je sve drugo isključeno, i kada nikog nema u kući. Bez frižidera strujomjer bi stao, i na neki bi se način zaustavilo vrijeme. Strujomjer je, mnogo više od zidnoga sata, pokazatelj da nam prolazi vrijeme. I da je naše vrijeme, možda, već prošlo. Sat ponekad i stane, kada mu se istroše baterije ili kad ga ne navijemo, ali ni vrijeme ni tada ne staje. Zato što postoji strujomjer i zato što imamo frižider. Da nije frižidera vrijeme bi, možda, stvarno stalo. Ovako, ono teče, bezobzirno prema živima, koji, jedno po jedno, odlaze ili umiru, pregaženi logikom strujomjera, koji, zahvaljujući frižideru, nikad neće stati.

Krajem sedamdesetih uveli smo dvotarifno brojilo. Skuplja struja bila je do deset navečer, a  jeftinija do šest ujutro. U deset navečer majka je punila i uključivala vešmašinu. Godinama me je njezin zvuk ispraćao u san. Bilo je to za Nonina života. Poslije je majka prestala voditi računa o jeftinijoj struju. Zaboravila je na vrijeme, a vrijeme ju je kaznilo tako što je počelo još brže teći. Iznenadila se kako je brzo naišla smrt.

U deset navečer i u šest ujutru stujomjer bi tiho škljocnuo. Prelazak iz jedne u drugu tarifu zvučao je kao da se vrijeme zagrcnulo. Vrebao sam taj zvuk, naučio se da ga čujem iz hodnika, makar i kroz zatvorena vrata, i pored uključenog televizora. Govorio bih jeftinija struja, a Nona je zamišljeno odgovarala jeftinija. Ujutru u šest, koliko god duboko spavao, kroz san bih čuo drugi škljocaj. Živjelo se u vremenu.