Himzarina ulica

Čudo trpeljivosti i praštanja


Aleksa J. Popović zvani Sarajlija godine je 1910, u izdanju Islamske dioničke štamparije, objavio “Životopise znamenitih Sarajlija", i prodavao ih širom čaršije po cijeni od 60 helera. Ispod naslova stoji napomena- Knjiga I - biva bit će i nastavaka. Aleksa je tašlihanski Srbin, dobrotvor crkve na Varoši, revan u svim vjerskim i narodnim dužnostima, s interesom za druge, naročito za komšije muslimanske vjere, čije je junake i čudotvorce, derviše i bogomoljce, doživljavao svojim, jer čiji bi bili nego njegovi, kad je on rođen među njima, u ovom gradu, i kad se prišivkom iza svog imena za grad vezao, da ga svi, dok je svijeta, pamte kao Sarajliju.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Odmah pri početku knjige Aleksa piše ispisuje životopis firaledžije Sulejmana Jakubovića. Nije taj bio vješt u svom zanatu. Naprosto nije imao ruku za sahtijan i šilo, sve bi si bo prsti, i par bi firala danima šio, a nikako da ih došije. Pritom, nije bio lijenčina, trudio se, činio sve što mu se kaže, ali misao ga je vodila na drugu stranu. Majstor kod kojeg je šegrtovao, neki postariji, dobar gazda, kojem se ne pamti ime, samo ga je gledao i proučavao. Sve dok mu jedan dan ne reče: Nikad od tebe firaledžije ni papudžije, ni mestvedžije. Bit ćeš derviški šejh!

Nakon što je izbo svih pet prstiju na lijevoj i svih pet na desnoj ruci, dlan i nadlanicu, Sulejman je odustao od zanata i pošao u Kuršumliju medresu da izučava vjerske nauke. Aleksa piše da je bio marljiv đak, pa da je od svojih profesora dobio "titulu efendije i prozvao se Sulejman efendija Jakubović". Ali "ta titula ga nije ni najmanje zanimala, jer on po prirodi svojoj preziraše gordost i ponositost, a sevdisaše ljude, koji su se ponašali skromni i poslušni, a osobito one, koji su se odali na usavršenju vjerskih nauka".

Sulejman efendija Jakubović - omiljeni propovjednik sarajevskog svijeta

U medresi, i u tamnim ćelijama začađenog kamenog zdanja, gdje ljudi jedni s drugim danima ne progovore ni riječi, i glasovi im se čuju jedino u molitvi, Sulejman se naučio samovanju. I ničemu kao tome. Naizust je znao sve što bi jedan hafiz trebao znati, ali Sulejman efendija nikad nije dao da mu se nameće i ta titula. Bio je samotnik, vazda vedar i nasmiješen. Nije imao potrebu da drugima pokazuje svoja znanja da bi ih nadgornjao i nadvisio. Znanje služi tome da čovjeka učini boljim i trpeljivijim. Samo takvo znanje nečemu vrijedi.

Ubrzo je Sulejman efendija Jakubović postao omiljeni propovjednik sarajevskog svijeta, pogotovo među sirotinjom, među ljudima koji nikada nisu izašli iz svoje mahale i iz Sarajeva, i nisu znali kakav je dunjaluk kad se na njega izvana pogleda. Sulejman efendijin vaaz bio je poučan i- kako Aleksa govori- umilan. On ljude nije plašio ni ugonio u stid, nije im govorio protiv inovjernih komšija, iskvarenih i bezbožnih vlasti, putnika sa Zapada koji su bili sve češći u gradu. Nije govorio ni protiv novotarija koje su stizale iz Carigrada i prijetile da rastoče carevinu, ni protiv zadrtih i uskogrudih domaćih gospodara, koji su činili sve da preokrenu vrijeme i navedu sat na sahat kuli da se krene unatrak okretati. Općenito, nije Sulejman efendija vazio ni protiv koga, ni protiv čega, nego je svima i svemu govorio u korist, opisujući svijet dobrih ljudi i zaneseno pripovijedajući o Jeruzalemu, Samarkandu, Buhari i Bagdadu, redom gradovima u kojima nikada nije bio, ali koje je sve u oko, u ulicu i u kuću poznavao, tako da su ljudi mislili da je on taman otamo došao.

Iako je svoju knjigu pisao u zla doba, za vrijeme aneksione krize, kada su se sve više kvarili ionako roviti i nesigurni odnosi između pripadnika različitih vjera i zastupnika još različitijih nacionalnih ideologija, Aleksa J. Popović ne štedi riječi da pohvali komšije muslimane, njihove glavare i uglednike, ali ni prema kome nije tako darežljiv na riječima kao prema Sulejmanu efendiji. Kada opisuje njegovu odjeću, ili kućerak u kojem živi, ili kada govori o njegovim dnevnim ceremonijalima, navikama i običajima, Aleksa kao da opisuje kakvoga pravoslavnog monaha, srpskoga narodnog sveca i čudotvorca. Oko Sulejman efendije obilazi on kao oko svoga najrođenijeg, i ne zaboravlja napomenuti ono važno: "Naš rahmetlija Sulejman efendija Jakubović bijaše kod srpskog naroda vrlo obljubljena ličnost", i taman kada se pisac upita u čemu se sastojala ta obljubljenost i što joj je bio razlog, kakva su čojstvena djela stajala iza Sulejman efendije, i kakvi su ga plemeniti motivi vodili, odmah iza zareza slijedi zanimljiv, današnjem čitatelju poučan odgovor: "a kako je u blizini jezgre srpskih gazda, u Tašli-han ulici današnjoj Franc Josipovoj ulici živio, i pokojnom gazdi Peri T. Petroviću prvi komšija bio, to se on prolazeći ispred gazdinskih kuća mnogim gazdaricama javljao i za zdravlje se raspitivao". I to je u svijetu Alekse J. Popovića sasvim dovoljno da bi netko bio obljubljen i upamćen, da bi ga se smatralo svetim, i da bi ga se, što je još i mnogo važnije, smatralo svojim. Stotinjak godina kasnije, ili već trideset, četrdeset godina nakon što su objavljeni "Životopisi znamenitih Sarajlija", u vrijeme dok se rađao veliki socijalistički mit o Sarajevu kao gradu u kojem se u bratskoj ljubavi i razumijevanju prožimaju tri-četiri bosanska naroda, sve sa tri-četiri glavne jednobožačke vjere, normom će postati da se svatko svakome javlja, i da ga za zdravlje pita.

Tako će ostati i za godina mržnje i nacionalizma, u ratu, a naročito nakon rata, čak i među ljudima koji će se otvoreno mrziti, i po novinama jedni drugima o glavi raditi. Kao da je bolje i nagodnije bilo ne pozdravljati se i ne upitati, kakav je običaj bio 1910, jer su tada pitanja o zdravlju bila iskrena, a briga za komšiju stvarna, koliko god bili rijetki oni koji se za drugoga brinu. Dalje Aleksa piše o Sulejman efendijinom odnosu prema Srbima: "Osobito je volio pokojnog gazdu Todoraćiju Ekmešćibašu oca pokojnog gazde Petre, a gjeda današnjih prvih sarajevskih aristokratskih srpskih sinova, Aristotela, Sokrata i Diogena P. Petrovića, i kad je gazda Todoraćija umro, išao je donekle u pratnji i pojedinim pratiocima pričao, kako je pokojnik pravedan i pošten hrišćanin bio, jer je carskoj vojsci dugo godina bez hile i krive mjere kruh kuhao i hranio je, i da će se  zbog toga njegova duša rajskoga naselja naslagjivati."

Koliko li čuda u jednoj rečenici! Znali smo i mimo Alekse J. Popovića za tu neobičnu, a zakonomjernu navadu sarajevskih gradskih Srba da svojim sinovima gromopucateljna imena nadijevaju, po junacima antičkih mitova ili po figurama iz pravoslavnog i predpravoslavnog svijeta, uglavnom istočnog, koja će ih imena, sinove, s jedne strane uzrazlikovati prema Srbima iz okolice, svim tim najobičnijim Dušanima, Jovanima i Milutinima, a s druge strane će i pred komšijama drugih vjera djelovati naročito uzvišeno i dostojanstveno. U to vrijeme, krajem devetnaestog stoljeća, isti je ili sličan običaj zavladao i među Sarajlijama drugih vjera, naravno uz različite kulturološke kriterije pri izboru imena. Muslimani i katolici sinovima su nadijevali imena kakvih ranije nije bilo, inspirirajući se novim kulturnim i političkim saznanjima. Samo su se kćeri zvale kao i prije.

Sulejman efendija je za mjeru stvari uzimao vojnu silu imperije

U kasnijim vremenima, možda, i neće biti toliko čudo da jedan bogobojazni muslimanski učenjak, pa još na glasu kao evlija, pohodi hrišćanski sprovod, i "donekle" ide u pratnji, ali danas je ravno čudu da u koloni razgovara i da pokojnika spominje kao "pravednog i poštenog hrišćanina". Kakav je tko kršćanin, kao i kakav je tko musliman, danas imaju pravo govoriti samo pravovjerni kršćani i pravovjerni muslimani, ali, naravno, govoreći o sebi i svojima, nikad o onim drugima. Na kraju, zar je pohvala kad se iz muslimanskih usta za nekog čuje da je dobar kršćanin? U ono je vrijeme, očito bila. Sulejman efendija Jakubović se, nekako posve prirodno u njegovu doživljaju svijeta, smatrao mjerodavnim da sudi kakav je tko kršćanin. Na to je imao dvostruko pravo: kao vjernik i vjerski učenjak, i kao onaj tko se usuđuje suditi kakav je tko musliman. U toj instinktivnoj, narodskoj teologiji bilo je neke istine i ispravnosti.

Todoraćija Ekmešćibaša umro je za turskih vremena. Hvaleći njegovu pekarsku revnost, Sulejman efendija je za mjeru stvari uzimao vojnu silu imperije na čijoj je strani bilo i njegovo srce. Ali nije i srce pisca ove knjižice, koji je događaj mogao i prešutjeti. Ali ni on ne misli da je išta krivo u tome što je gazda Todoraćija, pekar sarajevski, bio dobar prema turskoj vojsci. Kako se god smjenjivala i mijenjali carski zakoni, ono što je jednom bilo dobro i moralno ispravno zauvijek ostaje tako. I dobro je, pošteno je što je Todoraćija bez hile i brižno kuhao kruh turskoj vojsci. O, kako li se samo ta moralna pouka u kasnijim vremenima izgubila...

Jednom je, piše Aleksa J. Popović, došao Sulejman efendiji neki Jovan Džamdžija, reče mu da je u nuždi i da mu treba pet dukata. Reče mu da dođe za dva dana pa će mu kazati selamet. I u tom se vremenu dosjeti da ga vodi gazdi Jovanu Tasovcu, kojem će garantirati za siromaha, pa neka mu gazda na dug da tih pet dukata. Tako i bi, ali Tasovac odbi, rekavši da on nikome na dug ne daje gotovinu. Sulejman efendija ode bez pozdrava, ali se na izlazu ukrenu i upita ga: koliko je pet puta pet?

Trebat će Jovanu Tasovcu vremena da shvati smisao tog pitanja. Dođe mjesec ramazana, i jedne večeri puče top sa Žute tabije. U to se kod Sulejman efendije zadesiše dvojica Arnauta, i on im naredi da u čast svetog mjeseca zapucaju iz kubura što su im bile za pasom. Nije ih trebalo nagovarati, opalište, ne gledajući puno gdje pucaju, i kuršumi prozujaše kraj ušiju mujezina koji je taman učio jaciju. On se prenerazi od straha, pođe odozgor vikati i zapomagati. Pa iako i nije mogao znati što se dogodilo i tko je pucao, optuži on vlahe da su pucali na njega, s namjerom da ga ubiju.

Aleksa J. Popović impresioniran je Sulejman efendijinim odnosom prema novcu

I što će biti? Na njegovu dreku nađu se dvojica policajaca, koji odmah pođoše u izvid. I naletiše na gazdu Jovana Tasovca, koji je išao svečano zapasan, s dvije puške kuburnjače kao za ukras. Optužiše ga da je pucao na mujezina, džaba mu bjehu sva pravdanja i objašnjenja, i izvedoše ga pred binbašu. Ovaj, ne premišljajući se mnogo, presudi po vladajućoj pravdi: ili da odmah plati dvadeset pet dukata, ili mu ne gine haps. I gazda Jovan šta će nego plati dvadeset i pet dukata. A pet puta pet je dvadeset pet.

Nekoliko mjeseci kasnije, pričao je sam Tasovac, netko mu je vratio dvadeset pet dukata. Ali nije htio reći tko je to bio.

Aleksa J. Popović impresioniran je Sulejman efendijinim odnosom prema novcu. Piše o njegovu siromaštvu i isposništvu, i prezrivom odnosu prema novcu, zlatu i materijalnim vrijednostima. Pa tako govori što je njemu govorio "uvaženi prijatelj, ugledni sarajevski građanin i veleposjednik hadži Mujaga Mehremić. Jedne godine, "prije dolaska Švaba", dođe on o bajramu Sulejman efendiji, s namjerom da ga daruje i da mu čestita blagdan. Ovaj skoči na noge, skuha im obojici kafu, i nakon što porazgovoriše o vjeri i o muslimanskim pravilima života, izvadi hadži Mujaga iz džepa dva-tri dukata, ali Sulejman efendija ne htje takve bajramluke u ruku uzeti, nego mu reče da ih baci pod metlu, tamo gdje smeće stoji. Hadži Mujaga se malo začudi, ali učini tako. I dok je zlatnike bacao u smeće, vidje tamo kako svjetluca još nekoliko dukata.

Tahir paša Čengeloglija, tadašnji bosanski valija Sulejman efendiju je mlada nabijedio da je propovijedao protiv njega i protiv sve vlasti, pa ga poslao na robiju u Malu Aziju, ali kako su se neki ljudi za njega založili robijao je sasvim kratko. Amnestirao ga je sultan Abdul Medžid. I dok se pješice vraćao kući, sve preko Jedrenea, Filibe i Ušćupa, pa je s kiridžijama stigao sve do Čajniča, na ulasku u varoš srete povorku. Usred povorke par konja, vuče kola, a na kolima mrtvo tijelo Tahira paše. Ubio se, nesretnik, otrovom u Travniku, i sad ga nose u Carigrad, gdje će ga sahraniti na groblju Ejuba Ensarije.

Tu Sulejman efendija prouči fatihu svom krvniku, i isprati ga nekoliko koraka izvan varoši.   

Sulejman efendija Jakubović umro je onoga ljeta kada je Austrija zauzimala grad, nekoliko dana iza Ramazanskog bajrama, 1978. godine. "Je li mu kogod nišan podigao, to ne znam, a ja mu želim, da njegova napaćena duša uživa rajskog veselja, koje je u svakom pogledu zaslužio. Rahmet ullahi alejh!" Tako završava Aleksa J. Popović.

Prema predanju Sulejman efendija Jakubović, koji je u narodu bio na glasu evlije, pokopan je na groblju koje bi bilo iznad ili ispod današnje Himzarine ulice, podno Višnjika, kojom sam godinama svakodnevno prolazio. Možda sam vidio njegov kameni nišan, možda tog nišana nikad nije ni bilo, možda sam zagazio uz njegovu sjenu, možda nisam ni slutio da je tu jednom bilo groblje, ali me se Sulejman efendijin duh dotakao. Od nekih doba, kad god osjetim nemoć, glasno upitam koliko je pet puta pet, i već mi bude lakše, jer znam da će sve biti dobro.