Hidžab kao znak solidarnosti u Austriji

Takva je njegova uloga u društvu, uglavnom protokolarna i reprezentativna, on predstavlja one vrijednosti na kojima je zasnovana austrijska država, a za takvo što nema boljeg od razgovora s djecom i penzionerima. Ali i sa stranim turistima, uglednim gostima i državnicima. Ponekad, međutim, ako je predsjednik čovjek s darom, ili ako je potpuna budala – što trenutno nije slučaj, njegove riječi žestoko odjeknu i razaberu se među inim brbljarijama europskih medija, tabloida i društvenih mreža. Ovaj razgovor sa đacima stvarno je odjeknuo.

Prvo što im je, nakon pitanja jedne učenice, predsjednik rekao bilo je da, možda, dolazi vrijeme kada ćemo morati da pozovemo sve žene da stave hidžab, da stave maramu na glavu zbog onih koje su onemogućene da to čine iz vjerskih razloga, usljed rastuće islamofobije u Austriji i Europi.

Povod takvim riječima je u zakonskoj inicijativi, koja je pred skorim ostvarenjem, vođenoj pod pokroviteljstvom vladajuće crno-crvene koalicije da se u Austriji zabrani nošenje nikaba i burke, tojest onih odjevnih predmeta koji imaju ulogu vjerskih simbola. Zakon koji bi trebao biti uveden u sljedeća tri mjeseca zapravo je vrlo nejasan, kao što nejasni znaju biti zakoni kojima se, kao i maramom, nešto želi istaknuti, a nešto drugo prikriti, pa tako ostaje nejasno bi li se, i kako bi se, ovakva zabrana odnosila na hidžab, tojest na maramu koja pokriva kosu, ali ne i lice. I kako bi se takva marama razlikovala od neke druge marame? Bi li se zabrana odnosila i na časne sestre, čije odore pokrivaju glavu, a ponekad i vrat, na način koji je kompatibilan s islamskim propisima i običajima? Znači li to da bi u cilju zabrane muslimanskih marama bilo zabranjeno nošenje bilo kakvih marama na glavi, pa bi onda, recimo, bile zabranjene i bandane, koje ponekad vezuju i muškarci, kao i one zidarske marame što ih katkad u poslu privežu građevinari s juga?

Alexander Van der Bellen nije se, međutim, bavio sofizmima ni razlaganjem problematike ničega, sve do u tanka crevca, nego se na primjeran aktivistički način pozabavio suštinom. Ako vi, gospodo, zabranite hidžab, mi ćemo pozvati naše žene, kršćanke, Židovke, budistkinje, ateistice, bezvjernice, da nose hidžab, pa da onda vidimo kako ćete im skidati marame s glava i kako ćete objasniti bit i prirodu svoje represije! Nije njega briga ni za dogovore socijaldemokrata i konzervativaca, ni za njihove pokušaje da se vrate u maticu austrijske politike tako što će parirati neonacistima (Slobodarskoj partiji zubarskog tehničara HC Stachea) u ozloglašavanju muslimana i islama. On ionako više nema nikakvih ambicija u austrijskoj politici. A nekako se čini da mu ni inače ambicije nisu bile takve da do cilja pokušava doći kurvanjem. Pa još s neonacistima.

Inače, Van der Bellen je onaj lik – veoma zanimljiv, pa je, možda, i neobično zašto se u našim novinama o njemu šuti; a možda i nije neobično – koji je kandidata Slobodarske partije Norberta Hofera, tipa što ne izlazi iz kuće bez revolvera Glock, i to zbog “prekomjerne imigracije” kojoj je izložena Austrija, dvaput morao pobjeđivati na jednim te istim predsjedničkim izborima. Prvi put u svibnju 2016, kad ga je iza sebe ostavio za samo 31.000 glasova, nakon čega je austrijski sud iz proceduralnih razloga poništio rezultate izbora i naložio da se kompletno glasanje ponovi. Novo je glasanje trebalo biti u listopadu, ali je ponovo prolongirano, da bi na kraju izborni dan pao na 4. prosinac. HC Strache i Hofer su, podsjetimo se ili saznajmo ukoliko to ne znamo, svoju drugu kampanju vodili na dva razboja i dvije deredže: uobičajenoj vjersko-nacionalističkoj i Trumpovoj. Bili su silno poneseni rezultatima američkih izbora, te su tražili i nalazili način da vlastitu ideologiju, taj opskurni spoj austrofašizma i neonacizma što ga je patentirao pokojni Jörg Haider, povežu s ideologijom novoga američkog predsjednika. I na kraju su bili potučeni na izborima. Rezultat nije ovaj put bio tijesan. Van der Bellen osvojio je 53,8 glasova.

Bio je to gorak dan za mnoge srpske i hrvatske iseljenike u Austriji, koji su listom stali iza Norberta Hofera. Nevjerica je zavladala na hrvatskim internetskim forumima i u komentarima ispod tekstova na webu, gdje se vrlo brzo u rezultatima austrijskih izbora prepoznala i zavjera Židova, masona, liberala i antifašista te, naravno, izborna krađa i prevara. Ali naročito je tužno bilo u Republici Srpskoj, jer je Milorad Dodik pred izbore objavljivao svoju javnu, “državničku” podršku Norbertu Hoferu, a ovaj je prethodno, na čelu visoke delegacije Slobodarske partije Austrije, dolazio u Banju Luku, gdje je glasno podržao republičkosrpsku državnost i, što je važnije, borbu protiv islamske najezde. Budimo malo ironični: još od Titove smrti Srbi i Hrvati nisu tako složno plakali kao 5. prosinca kada je objavljeno da je Hofer izgubio izbore.

Rezultat austrijskih predsjedničkih izbora bio je, međutim, spektakularan iz jednoga drugog razloga. Alexander Van der Bellen je idealnotipski autsajder. Sedamdeset su mu i tri godine, bivši je glasnogovornik Zelenih i predsjednik njihova zastupničkog kluba u austrijskom parlamentu, profesor ekonomije s jasnom marksističkom inklinacijom, unuk ruskoga emigranta koji je do kraja života bio estonski državljanin, čovjek čija je porodica naizmjenično bila izložena nacističkoj i sovjetskoj represiji – kada su Sovjeti 1945. oslobađali Austriju, netko tko u sebi nema ništa tipičko austrijsko, ali je upravo zato, možda, tipični Europljanin. Onaj i onakav Europljanin kakvi bi jedino i mogli spasiti Europu. U prvom krugu predsjedničkih izbora gotovo slučajno je izbio u vrh, zato što je kandidata bilo mnogo, glasačka masa je bila razmrvljena, samo su neonacisti čvrsto nastupali, tako da je on kao nezavisni kandidat imao 21,34 posto glasova, dok je Norbert Hofer imao 35,05. Zbog koječega se činilo skoro nemogućim da ga dostigne. Ali, eto, dogodilo se…

Ali da se vratimo na hidžab. Ne, nije Van der Bellen u predizbornoj kampanji apelirao na muslimansko glasačko tijelo – uostalom, muslimana u Austriji je vrlo malo, preuveličava ih, kao onomad Židove, nacionalistička i rasistička paranoja – kao što su Hofer i HC Strache apelirali na austrijske Srbe i Hrvate. Ono o čemu on, međutim, jest govorio bila je opasnost od novog fašizma. Bilo je to obraćanje trijeznim i trezvenim Austrijancima, koji se sjećaju onoga što se zbivalo i prije njihova rođenja.

“Pravo svake žene je da oblači ono što želi”, rekao je Van der Bellen u obranu prava na hidžab. Ili, možda, prava na razlikovanje. To pravo prema njemu ne bi, recimo, mogle na svom poslu konzumirati sutkinje. Jer one ničim ne smiju sugerirati vjersku pripadnost. Ono što Van Der Bellen misli o hidžabu, to misli i o lančiću s križem, o kipi, o turbanu… Ali kada brani pravo na razlikovanje, pa i na razlikovanje prema vjerski i običajno označenoj odjeći, austrijski predsjednik najprije brani pravo manjine. U slobodnim i otvorenim društvima, naspram nacionalističkih i totalitarnih društava, sva ljudska prava počinju od prava – manjine. Obrnuto ne može biti. Jer ako se kreće od većinskih prava, tada se uvijek i nepogrešivo teži potpunom obespravljivanju svih onih koji toj većini ne pripadaju. Tome nas je barem poučio primjer Hitlerove Njemačke i njezinih satelita.

Van der Bellenovo pozivanje inovjernih žena da se pokriju ako hidžab bude u Austriji zabranjen ili se islamofobija općenito produbi izazvalo je prirodni bijes među desničarima i nacionalistima. Tako da se od bijesa nije ni čulo što je dalje rekao. A on je s prezirom otpisao one bečke taksiste, muslimane, koji u svoje automobile ne bi primali ortodoksne Židove. I još je prigovorio predstavnicima muslimanske zajednice u Austriji da nisu dovoljno jasni u distanciranju od vjerski inspiriranih zločina diljem svijeta.

I tu, zapravo, stižemo do onoga što je najzanimljivije i zbog čega smo onu priču i započeli. Prigovor Alexandera Van der Bellena austrijskim muslimanima pokazuje u kojoj mjeri i kako kontekst u kojemu se nešto govori, kao i perspektiva iz koje se nešto govori, određuje bit izrečenog. Naime, kada netko tko kao ateist, sekularist, nedvojbeni ljevičar, s pozicije austrijskog predsjednika poziva građanke da stave maramu ukoliko pravo na hidžab bude uskraćeno njihovim sugrađankama muslimankama, onda taj ima puno civilizacijsko i moralno pravo da kritizira muslimansku pasivnost pri obračunu s muslimanskim terorizmom. Zašto? Pa zato što se on muslimanima ne obraća kao Drugi, kao antagonizirani, kao predstavnik većine, nego im se obraća kao suštinski jedan od njih, kao građanin predsjednik i kao manjinac u svakom rasvrstavanju i razbrojavanju. Komplicirano je za razumjeti? Pa da, bilo bi mnogo jednostavnije i jasnije da je pobijedio Norbert Hofer. Ovo bez ikakve ironije. S nacionalistima sve je razumljivo i jednostavno.