Fra Luka između vjere i nevjere

Radiosarajevo.ba
Fra Luka između vjere i nevjere

Piše: Miljenko Jergović za radiosarajevo.ba

U našim od morala emancipiranim i sklerotičnim društvima protivnika u javnoj raspravi diskvalificirat ćete tako što ćete mu pripisati nešto što se trenutno smatra najvećom društvenom sramotom. Ako raspravljate na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država otpisat ćete ga kao pedofila, u Hrvatskoj proglasiti četnikom, u Srbiji albanskim krijumčarom ljudskih organa. I tako ćete biti pobjednik u svakoj polemici. Pritom, vaš „argument“ bit će tim uvjerljiviji što je paradoksalniji i što ima manje veze s onim što pogođeni doista jest. Vaš pedofil tako je u svome stvarnom građanskom životu borac za dječja prava, četnik ne samo što nije Srbin, nego je za vrijeme rata bio kolateralna žrtva četničkoga terora, dok je albanski krijumčar ljudskih organa, recimo, predsjednik srpskoga udruženja koje propagira dobrovoljno davanje krvi i posthumno donatorstvo vlastitih organa. Ali kod onih do čije vam je reakcije stalo, u društvu kojim kanite manipulirati, upravo je paradoks u objedi glavni jamac njezine uvjerljivosti. Ljudi, naime, vjeruju u zavjere, pa su pravi pedofili oni koji to uopće nisu, četnici su svi koji tvrde za sebe da to nisu, a organe su na Kosovu krijumčarili oni najbolji i najsuživotniji među Albancima.

Najefektnije objede i etikete mijenjaju se u skladu s društvenom dinamikom, političkom i kulturnom modom. Ono što je jučer bilo uvredljivo ili diskvalificirajuće, danas više nije. A kako je društvo sklerotično, i da bi se živjelo i razgovaralo, važno je ne pamtiti ništa, tako se dinamika uvreda odvija posve nezavisno od svakoga javnoga i privatnog sjećanja.

O svemu ovom mislio sam, čitajući kako fra Luka Markešić naziva Ivana Lovrenovića „zagovornikom i ideologom pogrešne politike HDZ-a“. U današnjemu Sarajevu teško da postoji efektnija objeda i javna diskvalifikacija, nego za nekoga reći da je hadezeovac, svejedno je li Čovićev ili je Ljubićev. A kada je taj još i ideolog HDZ-a, s njime se, kao ni o njemu, zapravo, nema što ni razgovarati. Dovoljno je reći to što se reklo, a sve drugo kazat će se samo od sebe, u nastavku započetoga društvenog procesa, čiji je jedini smisao sramoćenje jednoga čovjeka. Naravno, tako to jest samo u slučaju da se ideologom HDZ-a proglasi onaj koji to nije, dok se za onoga koji to, možda, jest (jer su u Sarajevu, još od onih ranih i herojskih dana navodne demokratizacije bosanskohercegovačkog društva, itekako živjeli i djelovali ideolozi HDZ BiH), ovakva etiketa nema ama baš nikakva smisla, pa je nitko neće ni izricati.

Ova bi priča bila nevažna i usputna, ne bih se njome bavio, niti bi me se previše ticala, da njezin glavni akter nije fra Luka Markešić (pogrešno bi bilo misliti da je Lovrenović tu glavni). On je čovjek vrijedan poštovanja. Takav je upisan u sjećanje i u povijest jučerašnjega svijeta Bosne i Sarajeva. Čvrst i ispravan, u vrijeme kada su se i stijene povijale i usklađivale s takozvanim realitetom, fra Luka je pokazivao jedan silno važan dar, kakav krasi samo intelektualno i emocionalno snažne ljude: umio je biti sam. Znao je biti mimo svijet i biti neprilagođen, u vrijeme kada je prilagođavanje značilo pristajanje na zlo i uz zlo. Ali zar je danas, doista, nastupilo neko drugo vrijeme?

Fra Luka bio je tih devedesetih vjernik i franjevački redovnik. U tuđe osjećaje i motive nemamo pravo sumnjati. Na nama je da promatramo i suosjećamo, ukoliko je moguće suosjećati. Negativne sudove o bilo čijoj vjeri (osim o svojoj vlastitoj) nemamo pravo donositi, ali pozitivne smijemo i trebamo, jer su takvi sudovi uvijek govor o nekome lijepom čudu. Eto, tako si uzimam za pravo reći da me je tada, u našemu jučerašnjem svijetu, fra Luka uvjerio da vjeruje u Boga i u sve ono što Bog jest i što vjera podrazumijeva. Vjernici mi ne znače ni više, ni manje od nevjernika, ali mi znači kada osjetim da netko doista vjeruje, kada netko istinski jest ono što zagovara. To je rijetkost. Čovjek u životu ne sretne puno takvih. Prema njima je blaži nego prema drugima, jer mu oni stvaraju iluziju o redu u svijetu i o tome da živi ljudi mogu funkcionirati kao fikcionalne, romaneskne ličnosti. Kao i svaka druga iluzija, i ova se lako rasprši.

U to doba, u ta vremena fra Luka Markešić je, kao i toliki drugi osamljenici, pristupio Ivanu Lovrenoviću. Ili tačnije rečeno: pristupio je njegovu mišljenju i tekstu. Obrnuto se nije dogodilo. Lovrenović nije pristupao nikome i ničemu, niti se tada, devedesetih ili svih narednih godina, priključivao nekome. On 1990. nije, u razumljivome antikomunističkom zanosu, niti s dobrom i plemenitom iluzijom o demokratizaciji društva, sudjelovao u osnivanju ćelija HDZ BiH, po bosanskoj provinciji, i nije nagovarao narod da se priključi tome spasonosnom pokretu, koji će omogućiti ljudima da idu u crkvu bez straha i srama, koji će rehabilitirati uspomenu na očeve i djedove stradale 1945, i koji će, na kraju krajeva, omogućiti bosanskohercegovačkim Hrvatima da budu svoji na svome, u svojoj zemlji, na svakome njezinom koraku, ili u onome tijelu – to se, avaj, još nije znalo – što Zagreb uspije zapišati kao svoje. Lovrenović u tome nije sudjelovao, i znao je dobro zašto ne sudjeluje, a to se njegovo znanje ne razlikuje bitno od ovoga današnjeg. Ako se čitaju njegove knjige, ili njegovi novinski napisi, u njima se neće naći razlike u njegovu doživljaju i razumijevanju Bosne iz 1990. i iz 2011. Danas, kada ga fra Luka pred Sarajevom etiketira kao ideologa oba bosanskohercegovačka HDZ-a, on je pri istim onim razlozima iz kojih prvi od dva HDZ-a nije osnivao prije dvadeset i jednu godinu. Kao što 1990. nije bio slijep od antikomunizma, tako ni danas nije slijep od anti-antikomunizma. Nije moguće da fra Luka sve ovo ne zna, da je zaboravio, ili da mu nije važno.

U srž neslaganja ove dvojice ljudi nije čas da se ulazi. Jer to je druga priča i drugi tekst, koju bi isto tako valjalo ispričati, ali ne sad. Jer sad bismo njome zamaglili bit. A bit je u tome da je fra Luka Markešić potegnuo po Ivanu Lovrenoviću s najtežom i najmračnijom objedom koja mu je ovoga časa u Sarajevu mogla biti pri pameti. Ta objeda, sa svom njezinom kontigencijom i protežnošću, sa svom njezinom olovnom prazninom, ujedinit će sve koji i današnju Lovrenovićevu samoću čine samoćom. Uostalom, kao bobanovca i hadezeovca, još su ga prije desetak godina odredili neki velikobošnjaci i muslimanski entuzijasti, i na toj je vrsti optužbi i provedena njegova društvena diskvalifikacija u Sarajevu, pa je od velepoštovanog borca za samostalnu i neovisnu Bosnu, iz vremena rata, najednom, u novome mileniju, postao parija i nedodirljivi. U isto vrijeme, naravno, u Zagrebu će ga otpisati s dijametralno suprotnim ideološkim i moralno-političkim obrazloženjem. I na jednom, i na drugom mjestu, u oba grada njegove sudbine, ostat će savršeno usamljen. Čudno je, zbilja je čudno, da jedan tako ozbiljan čovjek, s takvim životopisom i metafizičkim kvalifikacijama, kakve ima fra Luka, sve ovo ne zna i ne osjeća. Ili, ne daj Bože, zna i osjeća?

Fra Luka Markešić pobijedio je na političkim izborima, provedenim unutar Hrvatskoga narodnog vijeća, a Lovrenović je izgubio. Ili je izgubio kandidat uz kojega je on stao. Nakon poraza Lovrenović je napisao javno očitovanje, u kojemu nije bilo teških riječi ili objeda. Na to je fra Luka reagirao proglasivši ga ideologom stranke, ili stranaka, s kojima Lovrenović nema ništa. Taman i da nije riječ o etiketiranju, bila bi to svakako pretjerana reakcija. Odakle potreba da se vlastita politička pobjeda – a ovdje je, ipak, o političkim izborima riječ – ispraća političkom diskvalifikacijom i likvidacijom jedine dvojice svojih glasnih oponenata? Fra Luka nije političar, i ne bi to trebao biti. Ali ne stoga što je „svešteno lice“, nego političar ne bi trebao biti zato što ga politika ne čini boljim, poštenijim, razumnijim i pamćenju sklonijem čovjeku nego što on to kao svećenik i redovnik jest.

Na jednome mjestu, fra Luka kaže da se Ivan Lovrenović u cijeloj priči ne pojavljuje „kao književnik i publicist“, nego kao „novi ideolog pogrešne politike HDZ-a“. Time Lovrenoviću odriče pravo da bude ono jedino što on jest, dakle pisac, čovjek od riječi - u svakome pogledu od Riječi i od njezina ljudskog i Božjeg svjetla – nego ga unižava u ideologa. Na stranu i to što on nije ideolog (ako nije sam svoj ideolog), ali odakle najednom to da čovjek prestaje biti pisac, tojest „književnik i publicist“, ako je pritom još nešto, nešto što je svakako trivijalnije, banalnije? Ni fra Luka, valjda, ne prestaje biti svećenik ili franjevački redovnik, samim time što se bavi politikom i ideologijom, tojest uočavanjem ideologije u nečijemu mišljenju.

Fra Luka Markešić veliki je bosanski fratar, važna osoba iz moga jučerašnjeg, a rekao bih i današnjeg svijeta, pa mi je stalo da tako i ostane. To je jedini razlog zbog kojega ovo i govorim. Ivana Lovrenovića nemam razloga braniti, jer je njegova samoća veličanstvena u cjelini, i jer ona brani samu sebe. Ako bih koga želio braniti, branio bih fra Luku. Sve me tjera da to i činim, ali ne znam, neću i ne mogu drukčije nego ovako.

Kada je prema Lovrenoviću i njegovome pravu da misli nastupio s najtežom sarajevskom diskvalifikacijom i etiketom, fra Luka je postupio poput ljudi koji, pored svih drugih mana i nedostataka, pate i od nedostatka poniznosti. Kako se to moglo dogoditi franjevcu, kojemu je poniznost upisana u njegovo redovništvo? I to ne poniznost prema narodu, skupini ljudi ili partiji, nego prema čovjeku. Onome koji jedan stoji i koji je takav jedan metafora Božjega stvaranja. Kako se fra Luki Markešiću moglo dogoditi da pred Ivanom Lovrenovićem ne bude ponizan? Možda tako što je na čas zaboravio upravo ono što pripisuje onome na koga se okomio, možda je zaboravio da je fratar, a ne član glavnoga odbora neke stranke. Lako ću mu to oprostiti, lako ću ga opravdati, jer ga želim pravdati, ali kako će fra Luka opravdati samoga sebe, ako se bude pred sobom pravdao i ako sve ovo nije žalosna greška.

Kao i tko zna koji put, Lovrenović se suprotstavio društvenoj dogmi. Istina, ovoga puta je teško odrediti granice društva o čijoj se dogmi radi. Možda je riječ o nekoliko sarajevskih općina, a možda i o cijelom svijetu, to u ovoj priči nije ni važno. Važno je, međutim, to da se suprotstavio sam, sa svojim stavom i mišljenjem, a da je protiv sebe, kao i svaki put do sad, izazvao moćnu i nediferenciranu, većinsku grupu ljudi. Zašto fra Luka ne želi razmišljati o stavovima čovjeka koji stoji sam naspram mase. Zato što on tu masu vidi kao svoje pastirsko stado? Ali kako je tako siguran da se ne radi o čoporu? I u civiliziranijim društvima nego što su naša, politika se vodi u čoporima, koji svojim glasanjem, larmom, rikom i skandiranjem, nastoje zaglušiti svaki osobni govor. Misao je, međutim, uvijek sasvim osobna. Još se nije dogodilo da ljudi misle grupno. A kada nam se učini da tako misle, obično je riječ o nečemu od čega se valja skloniti u obližnje sklonište. Recimo, o osnivanju antikomunističke ili komunističke partije.

Na fra Lukinoj šaki tetoviran je križ. Stoga ni ta šaka nije stvorena da udara. Bio bi grijeh križem udariti na čovjeka. A bilo bi i neodgovorno prema Bosni, koja će se, prema vlastitome prokletstvu, nadvoje podijeliti onda kada trećega više ne bude bilo. Fra Luka Markešić to sigurno ne želi. Samo što je devedesetih znao tko mu je saveznik u obrani bosanskoga svjetovnog i narodnog trojstva.  

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak