Evropa i Central, legenda o dva hotela

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (6)

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Duga je ovo ulica, još joj se ne vidi kraja.

Ali ne moraš gledati lijevo, pa desno, dok ideš pješačkim prelazom prema Centralu. Kasna je noć, godina šezdeset i neka, možda šezdeset šesta, kada si se i rodio, automobilski promet je i danju rijedak, dok u ova doba ne vozi nitko, osim milicije i hitne pomoći.

Dižeš pogled prije nego što zakoračiš na pločnik ispred Centrala, i vidiš ih, dvojicu, kako teturaju od hotela Evropa. Jedan drugoga nosi, a drugi prvome na uho pjeva madžarsku pjesmu i mumlja nerazumljivo na jeziku, po svoj prilici našem. Drugi je pijan, ali ni prvi nije sasvim trijezan, i potrajat će njihov put dugo. Četrdesetak godina kasnije, čitat ću o tom događaju. Opisivat će ga Mirko Kovač u svojim sjećanjima, esejima, memoarima, novinskim razgovorima, i tako će mi se živo  utisnuti u sjećanje taj prizor u kojem dvadesetsedmogodišnji Kovač na plećima vuče  jedva starijeg Danila Kiša, kao partizan drugoga ranjenog partizana, da će mi se prikazati i u tvom putopisu, kao jedna od najživljih doživljenih scena iz Ulice Jugoslavenske narodne armije. Postala je moje fantomsko sjećanje, u kojem jasno vidim tebe, koji začuđeno gledaš Kovača i Kiša, zazireš od pijanaca, ustukneš, kao što bi svaki put u Sarajevu ustuknuo pred pijancima, iako si ih prepoznao, velike pisce, i znao si po njihovih glasovima, naglascima, intonacijama, da nisu Sarajlije i da te neće gnjaviti svojim pijanstvom.

Tvoj život, koji se ratom popolovio u dva života, znat će za dvije vrste pijanaca, sarajevske i zagrebačke. Bježat ćeš, uzmicati od jednih i od drugih, jer ćeš vjerovati da ti pijanci kradu dušu – onako kako je fotografski aparat ukrade urođeniku – ali će se razlikovati način na koji te ostavljaju bez duše. Toliko će se razlikovati da ćeš povjerovati kako su sarajevski i zagrebački pijanci dvije najrazličitije vrste pijanaca pod ovim nebom.

Sarajevski su padali po tebi, ispovijedali se ili te ispitivali, cijedili su iz sebe najdublju intimu kao da cijede čir, i svaki će ti čas gnoj njihovih duša prsnuti u lice.  Njihova pustošeća nježnost te je plašila, zgroženo si pomišljao kako će se sljedećeg  jutra glavoboljni buditi, sjećajući se svega, i mislio si da će te zbog toga mrziti. Bježao si od sarajevskih pijanaca, sve dok ih na kraju nije nestalo. Njih i njihovih jetara, tebe i tog grada, nestalo je svega, a u nekom drukčijem, današnjem Sarajevu, žive zagrebački pijanci.

Zagrebački pijanci

Njih, te zagrebačke pijance, upoznavat ćeš mračnih devedesetih, a zatim i u vremena kada je Hrvatska, u nastojanju da europezira svoje novčanike, dugo prikrivala sve svoje ustaške naravi, koje će nakon 1. srpnja 2013, tog novog Desetog travnja njezine ponavljajuće povijesti, prasnuti nad Hrvatskom poput kineskog vatrometa, i crkve će biti pune onih koji se mole za Poglavnika i za Nezavisnu Državu Hrvatsku, moleći se za smrt svih pedera, Srba, Židova i komunista. Tada će se, nakon tog europskog dana, hrvatska nacija kolektivno opjaniti, ili će se hrvatski pijanci trajno otrijezniti, prenoseći na svoju zemlju svoje zanose, pijanstva i mamurluke.

Zagrebački pijanci spopadat će te iz mraka, raspitujući se za Aliju i njegove muslimane. Zaplitat će svojim hrvatskim jezicima, dok budu izgovarali prijetnje, tjerajući te Aliji i njegovim muslimanima, govorili su da si i ti jedan od njih, pa zašto si onda došao da prljaš beli Zagreb grad i pljuješ ruku koja te hrani. Čim bi spomenuli ruku hraniteljicu, vadili su svoje oznojene desnice iz džepova, sve mašući prema tebi,  kao da će te udariti, ali im se ti stalno izmičeš, nestaješ, nema te. Bio si njihova hrvatska utvara, bijeli miš koji ih iz zasjede plaši, bio si blagoslov metilnog alkohola i  patriotizma, i sve u svemu, nije te više bilo. Kada te je prvi zagrebački pijanac zatjerao Aliji i njegovim muslimanima, tebe je iz Zagreba nestalo. Ili je nestalo Zagreba u tebi i oko tebe, nestalo je grada koji se prethodno doimao kao neka mogućnost, kao utočište tvoje bolesne mašte.

Među zagrebačkim pijancima bilo je onih koje sam trijezne poznavao, ali i nepoznatih ljudi. I jedni i drugi bili su obodreni i prošišćeni alkoholom, sigurni u svoje riječi i stavove, oslobođeni suviškova društvenoga obzira i građanske pristojnosti. Hvatali su te za ramena, uvijek s istom potrebom da ti nešto objasne. Kako su se mijenjale prilike u zemlji, nisu te više slali Aliji i njegovim muslimanima, nego su ti predlagali da i ti sjedneš na traktor i pođeš tamo kamo su pošli Srbi iz Hrvatske.

Među poznatima bilo je pitomih ljudi, čak i onih koji su ti se predstavljali kao prijatelji, ali bi im rakija izmijenila karaktere i ulila samopouzdanje. Govorili su ono  čega su se trijezni grozili. Gledali su te tim svojim mutnim očima, vikali su na tebe nasred ulice, ali sutra se više ničega nisu sjećali, nego su te pristojno i ponizno pozdravljali, a ti si im opraštao njihova pijanstva. Nisu ti bili toliko važni da im ne oprostiš.

A onda su zagrebački pijanci stigli u Sarajevo. Intimne ispovijesti zamijenio je alkoholni šovinizam, ali tebe, uglavnom, više nije bilo tu. Ustvari, nije te bilo ni tu ni tamo, u međuvremenu si zagospodario sjećanjima, iz kojih se više nećeš vratiti ni u jedan, ni u drugi grad.

Što su tih godina Kovač i Kiš radili u Sarajevu? Mogao je to biti neki jugoslavenski književni skup, ili im je bio naručen scenarij koji nikada neće napisati, ili je to bilo vrijeme kada je Kovač radio na "Malim vojnicima", koje će snimiti Bata Čengić. Bio je to ispovjedni Kovačev film, njegova duhovna autobiografija i konačna priča o identitetu i o jadu i nevolji čovjekova pripadanja, o dječaku Nijemcu među djecom palih partizana, film koji više nije moguće zamisliti ni snimiti, jer nema više zemlje koja bi podnijela njegovu priču. Ni Kovača više nema.

Lumpovali su u Evropi, spavali u Centralu. Takav je bio red i običaj. Između dvije hotelske recepcije nije bilo ni stotinu koraka, a svejedno su Evropa i Central bili daleko jedan od drugog. U jednom su noćivali strani putnici i gospoda, jer turista nikakvih u to vrijeme nije bilo. Drugi hotel zaposjedali su putnici iz unutrašnjosti, ljudi koji su u Sarajevo došli nekim poslom, oni kojima je općina, komuna ili radna organizacija plaćala sobu, i nisu doputovali da bi se u Sarajevu proveli i da bi im bilo dobro, nego su došli da bi svojima tamo bili korisni. Evropa je neko vrijeme bila hotel A kategorije, dok je Central bio B kategorije. Zatim su oba bili B kategorije, pa se opet nešto mijenjalo... Ali niti je razlika u cijenama bila tako velika, niti su se gosti  za jedan ili za drugi hotel opredjeljivali prema njihovom komforu. 

Evropa je s godinama ionako propadala, a u Centralu su stalno nešto renovirali i trudili se da ne zaostanu za ljepšim i bogatijim komšijama, tako da se dva hotela po komforu dugo nisu ni razlikovala. Fatalna je, međutim, bila njihova razlika u povijestima, pričama, legendama i sjećanjima. Europa je imala svoju veliku priču, koja je bila i izmišljena, izmaštana, preuveličana i nadopisivana za subotnjih kahvenisanja u Bečkoj kafani, gdje bi se nalazila sarajevska gospoda, uglavnom oni koji su pet dana u tjednu bivali pravovjerni drugovi, da bi se šestoga dana pretvarali u gospodu, sklonu lažima i konfabulacijama, čiji je jedini cilj bio u isticanju vlastite uloge u povijesti Sarajeva, koja u stvarnosti, možda, i nije postojala, ali ovaj grad je već tada, šezdesetih i sedamdesetih godina sve više zanemarivao stvarnost i počinjao da živi u lažnim povijestima, ličnim i obiteljskim mistifikacijama, koje su se stvarale po krčmama i kafanama. Iako nikada nisu prespavali u hotelu Evropa, jer malo tko je zanoćio u hotelskoj sobi grada u kojem se rodio ili u njemu veći dio života živi, o povijesti svake sobe u Evropi oni su znali sve. Razlog jednostavan: oni su tu povijest izmišljali i svake subote nadopisivali, nesvjesni da time stvaraju razliku u odnosu na onaj drugi hotel, koji najednom nikome nije bio važan. Central je bio samo prenoćište, dok je Evropa bila hotel, i mnogo više od hotela. 

Do danas, značenje te riječi ostalo je u sjećanjima na Sarajevo i u ovoj okašnjeloj šetnji Ulicom Jugoslavenske narodne armije onakvo kakvo je bilo u vrijeme kada ti na pola puta između dva hotela srećeš Kovača i Kiša: Evropa je, po primarnom značenju u rječniku grada, najvažniji sarajevski hotel, u kojem bi svatko od nas prenoćio da nije Sarajlija, i iz kojeg bi započelo svako istraživanje Sarajeva, kada bi se tu još nešto moglo istraživati, kada grad ne bi bio okamenjen u sjećanju, preliven, kao Pompeji, okamenjenom vulkanskom lavom koja je konzervirala i sačuvala sve onakvo kakvo je bilo nekad. Ili kakvo nije bilo nikad. Tek u sekundarnom značenju u svakom sarajevskom dikcionaru Evropa je kontinent koji se polako odmiče od ove zemlje i grada, plove tektonske ploče, i skoro će doći vrijeme da Evropa bude već toliko daleko da je za Sarajlije nigdje neće ni biti, osim u tom hotelu što ga je po narudžbi trenutka izgradio i svome gradu poklonio jedan Srbin. Bilo je to vrijeme modernizacije Sarajeva i kulturnog preporoda koji je nastupio s dolaskom Austrijanaca u grad, a gazda Grigorije vjerovao je da će Sarajevo postati nalik Parizu, Beču, Londonu ili bilo kojem drugom europskom gradu samo ako bude izgrađen hotel u čijim će se sobama gost osjećati kao građanin svijeta. Prava hotelska soba je poput ambasadorske rezidencije, eksteritorijalna i izuzeta iz prostora i vremena, tako da se gost može sabrati i odmoriti od svih senzacija grada u koji je došao. 

U vrijeme kada je gazda Grigorije gradio Europu, uskoro nakon zatvaranja drevnoga otomanskog Tašlihana, Sarajevo je za većinu svojih gostiju bilo tajni grad, nepoznat, tajanstven i tuđ, u kojem su se rastvarale kapije orijenta i razotkrivao svijet Levanta u posljednjim godinama i desetljećima svoga zbiljskog postojanja. Ali i to čudo će trajati kratko, kao što će kratkotrajna biti i stvarna slava hotela Evropa. Svega će toga nestati s onim što će se zbiti na kraju ulice kojom si se zaputio, i čemu ćeš, bude li sreće, nazočiti i sam, na Dan svetoga Vida, zaštitnika očiju, čija se zaštita moli u vrijeme grmljavine, nevremena, požara i neplodnosti, a kao zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, kazandžije, vinogradari i glumci. Ali do toga tek trebaš dopješačiti.

Priča o Anselmu Šušnjaru

Prije toga, dok si još ispred hotela Central, ispričat ću ti priču o Anselmu Šušnjaru zvanom Cicko, sinu Nonine dubrovačke prijateljice Gabriele Kopale i računovođe na željeznici Ivana Šušnjara. Anselmo je bio jedinac, neuravnoteženo i neurotično dijete, koje je odnekle, iz nekoga hereditarnog mraka, povukao lozu ni kopalinsku ni šušnjarsku, nego ludačku. U mirna vremena i za dobrih dana, kada se svemu znao red i mjesto, Anselmo je bio kao i druga djeca. Gimnazijalac, izrazitoga   glazbenog dara i fotografskog pamćenja, začitan i upućen u pjesništvo i lijepu književnost više nego itko od njegova naraštaja. Kada bi puhnulo jugo, Miljacka zasmrdjela i uzbunili se duhovi, Anselmo bi se ušutio, pa uznemirio i počeo dijeliti na  dvije, tri, deset, dvadeset, pedeset različitih Anselma, i svaki bi tad imao svoje želje i strahove, svaki bi vukao dječaka na svoju stranu. Tijelo bi mu se izobličilo, pretvaralo se u golemi fetus, ili bi se bacalo po dubokim perinama roditeljskih postelja, jedno tijelo za tolike duše, i dječak ne bi danima znao za sebe. Ne bi išao u školu, a Gabriela i čika Ivica skrivali su od komšiluka i od grada što se s dječakom zbiva. Svaki put bi se čudom vratio, i zatim danima bio normalan, sve dok se priroda i grad ponovo ne bi uznemirili. Anselmo Šušnjar bio je neka vrsta sarajevskog barometra. Po njemu se znalo kako je gradu i ljudima u njemu.

Vodili su ga u Beograd, kod slavnoga doktora Kleina. Bilo je to 1939. ili 1940, kada se već slutio početak rata i u Jugoslaviji. Anselma je primio u jedno subotnje popodne, i dugo s njime razgovarao o glazbi, o ciganskim violinistima i Paganiniju (Anselmo mu je rekao da se virtuoz od svirača razlikuje po tome što dobar svirač ima ideju o svakome tonu, a virtuoz je slobodan od ideja, virtuoz ne misli dok svira...). A onda su pričali o "Gorskom vijencu" i skulpturama Ivana Meštrovića, o tome  hoće li se zaratiti i zašto Adolf Hitler prezire Jevreje.

"Odavno nisam razgovarao s tako pametnim i obrazovanim mladićem", uzdahnuo je doktor Klein.

"Računajte na to da se jednoga dana više neće vratiti. Ono što su zasad samo ispadi i epizode, postat će trajno stanje."

Tako je rekao očajnim roditeljima, i otputio ih nazad u Sarajevo.

Anselmovo stanje pogoršalo se u travnju 1941. Toliko se pogoršalo da ga je otac u lipnju vodio u Zagreb, najprije na Sveti duh, a odmah zatim i u sanatorij u Vrapču. Bolje će biti da je tu dok se prilike ne smire, rekli su mu.

Godinu dana kasnije, početkom ožujka 1942. Ivan Šušnjar stradao je u bizarnoj prometnoj nesreći. Zgnječio ga je uza zid njemački vojni kamion. Dogodilo se to ispred bivše Direkcije željeznica. Živio je još dva dana, sve dok trećega dana pred jutro nije ispustio dušu. Svo vrijeme bio je pri svijesti. Gabriela se nije micala od njega. Naslanjala je uho na njegove usne, a on joj je govorio. Rekao je da mu je ovo kazna što je sina ostavio u ludnici.

Nakon što je pokopala muža, Gabriela je pošla u Zagreb po sina. I nije ga našla. Stigla je u vrijeme kada su ustaše provalile liječničku zavjeru. Otkrili su da među bolesnicima skrivaju ugledne Židove i Srbe, duševno zdrave ljude. Odveli su i poubijali redom sve pacijente sa židovskim i srpskim imenima, a liječnici su završili u Jasenovcu. 

Za ženu koja je iz Sarajeva došla tražiti sina prvo su mislili da je Židovka. "Nisam Jevrejka", vikala je na njih, pa na poljskom i na hrvatskom jeziku deklamirala je molitve Svete Rimske Katoličke Crkve. Izgovarala ih je izvježbano, automatski i bez razumijevanja, kao netko tko se već dugo i redovno moli Bogu, i toliko je već oguglala na Njega da Ga ne bi ni primijetila da joj se usred molitve pred očima utjelovi. Bio je to najočitiji mogući dokaz da Gabriela Kopala Šušnjar nije Židovka. Ali njezinoga sina nigdje nije bilo. Kao da je u zemlju propao. Ili su ga odveli ustaše, misleći da je Židov.

Kako je Nonina dubrovačka prijateljica u svom prevelikom ledenom stanu na Čengić vili odbolovala muža i sina, to je već neka druga priča. Slična i različita od tolikih drugih nezabilježenih porodičnih priča. Nisam je spomenuo u knjizi Rod, niti sam pisao o tome da je Nona barem jednom mjesečno išla kod Šušnjarke na Čengić vilu, onako kako bi se išlo i na groblje, u obilazak svih naših grobova. U prizemlju njezine kuće, jedne od prvih stambenih zgrada podignutih na Čengić vili, bio je Nonin pediker. Išla je kod njega vaditi kurje oči, kad god bi išla kod Gabriele na šutnju. Kurjem oku trebalo je vremena koliko i šutnji da naraste pred novu posjetu. Gabriela Kopala Šušnjar umrla je pred novu 1976. godinu. Pokopana je na Barama, na katoličkoj parceli, desetak grobova od Noneta. Njezin muž Ivan je na Svetome Josipu. Susrest će se ponovo na Sudnji dan.

U rano proljeće 1980, dok su Sarajlije svakoga jutra na naslovnici Oslobođenja, u gornjem lijevom uglu čitali izvještaje liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Tita, odvijala se na stranicama crne kronike mala afera, koju neće nitko pamtiti, osim, možda, onih koji su poznavali Šušnjare. Najprije je objavljeno da je u hotelu Central, u sobi broj 103 pronađen mrtav čovjek. Sumnja se na samoubojstvo vješanjem. Na recepciji je ostavio argentinski pasoš, na ime Stefan  Esteban Enrique Sietz, a na postelji je, pored uredno složenoga crnog svečanog odijela, bila violina, za koju će neimenovani profesor sa Muzičke akademije izjaviti da je prilično vrijedna.

Nekoliko dana kasnije, Tito je u Ljubljani još uvijek bio živ, u Oslobođenju će  biti objavljena nova vijest: pasoš na ime Stefana Estebana Enriquea Seitza je, prema  nalazu argentinske ambasade u Beogradu, krivotvoren. Ustvari, nije krivotvoren, nego je pripadao čovjeku koji već desetak godina nije među živima, i koji se kao "pripadnik ekstremne neprijateljske emigracije", dakle kao bivši ustaša, nalazio na potjernicama Interpola. Kako je nepoznati samoubojica došao do tog pasoša, kako je s njim ušao u Jugoslaviju i tko je, zapravo, taj čovjek, nije se moglo ustanoviti, pa se preko novina tražila suradnja čitatelja. Članku je, uz sliku iz pasoša, pridodan i fotografski portret obješenog. Na podbuhlom, izobličenom licu sredovječnog mrtvaca netko je prepoznao ludog gimnazijalca Anselma Šušnjara. Mogao je to biti netko od njegovih školskih drugova ili profesora, jer živih Šušnjara i Kopala u Sarajevu nije bilo.

Iako nije bilo načina da se dokaže kako je riječ o njemu, ni u jednoj kartoteci nisu postojali otisci prstiju Anselma Šušnjara, na groblju Bare, na suprotnom brdu od Gabriele Kopale Šušnjar, ali također na katoličkoj parceli, i pod Anselmovim imenom, sahranjen je samoubojica iz hotela Central. Pogreb je plaćen skupom violinom, za koju se ne zna kome je pripala.

Kada bismo za Svisvete obilazili sve naše grobove, Nona bi i na njegovom grobu palila svijeću i ostavljala poneki zaostali cvijetak, uvijek ponavljajući isto:
    - Nije to on! 

Nisam je pitao zašto mu onda pali svijeću, jer mi se činilo normalnim da to čini i da među svim našim grobovima postoji i jedan takav. Danas bih samo volio kada bi mi iz netko iz arhiva sarajevskog Sekretarijata za unutrašnje poslove pribavio dokumente o slučaju samoubistva gosta u hotelu Central, iz ranog proljeća 1980, službene zabilješke, fotografije i novinske izreske, da pokušam iznova istražiti je li to bio Anselmo Šušnjar, neuravnoteženo i neurotično dijete, velikoga glazbenog dara.