Dženetića čikma

Radiosarajevo.ba
Dženetića čikma

Guti Bamberger, prodavač lozova

Otkada više ne odlazim u Sarajevo - ili odem zatvorenih očiju i na dva dana, da rješavam administrativne posljedice proistekle iz stoljeća koje je moja porodica provela u tom gradu - počele su mi se njegove ulice rastvarati pred očima. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Vidim svaku zgradu, džamiju i kućerak, onako kako su se mogli vidjeti na onoj maketi u Muzeju grada, ali slutim da to nije ono Sarajevo, iz vremena kada nas je bilo tamo, nije ni ovo Sarajevo, iz današnjih doba, nego je neko treće Sarajevo, koje nastaje u mojoj glavi, čije se slike miješaju sa stvarnim sjećanjima, prekrivaju ih i potiskuju, tako da više ne znam čega se sjećam, a što je nastalo iz čežnje za tim gradom, kao fantomska, lažna memorija. Što je razlog toj čežnji? Činjenica da mi je neko Sarajevo nekad nešto značilo, rodio sam se tamo, bio sam usađen u te ulice, u taj asfalt (prvi metri asfalta u povijesti grada pali su 1901, kad je otvoren i vodovod s Kovačića), i njime je, nekim Sarajevom, bila ispunjena moja praznina, tako da taj sadržaj više nikada iz sebe ne mogu izbaciti, ili je čežnji razlog taj što nijedan grad ne poznajem tako dobro i ne osjećam tako intenzivno, e da bi zaboravio onaj prvi? Bit će, ipak, da nije to, da nije ni jedno ni drugo, nego izmaštano Sarajevo u meni raste zato što imam potrebu za gradom, kao što imam potrebu za hranom ili vodom, i nije toliko važno koji je i kakav taj grad.

Ovo što pišem u dvoglasu, obraćajući se tebi koji si u Sarajevu živio, a danas si, vjerojatno, izmišljen, kao što je izmišljeno i Sarajevo, beskrajni je, u osnovi nedovršiv roman o tom gradu. Trebao bih napisati poglavlja o svakoj od sto i četiri sarajevske mahale i šesto četrdeset i šest ulica koliko ih je u gradu bilo na dan 6. travnja 1970, i još barem sedamdesetak, koliko će ih nastati do kraja tvojih povrataka u taj grad. Takav je roman nemoguće dovršiti, ali kad bi se moglo, i kada bi u njega stala i sva poglavlja o sarajevskim telefonskim imenicima, matičnim knjigama rođenih i umrlih, prigradskim redovima vožnje, zemljišnim i katastarskim knjigama, te o povijesti električnog tramvaja i gradske pošte i telegrafa, vidjelo bi se, opet, kako to više nije stvarno Sarajevo, ondašnje, današnje, sutrašnje, nego je Sarajevo jedne oslobođene mašte.

Evo koje su to sto četiri mahale:

1. Hunkar mehallesi, drukčije Mehallei Atik – Careva mahala

2. Gazi Husrev-beg mehallesi – Begova mahala

3. Ajas-paša mehallesi – Kolukčije

4. Iskender-paša mehallesi – Iskenderija

5. Gazi Ali-paša mehallesi – Ali pašina mahala

6. Jahja-paša mehallesi – Ćurčića mahala

7. Jakub-paša mehallesi – Maguda

8. Abdulah-paša mehallesi – džamija bez mahale

9. Gazi Mehmedbeg mehallesi – Bistrik

10. Gazi Balibeg mehallesi – Balibegovica

11. Gazi Ferhatbeg mehallesi – Ferhadija

12. Kemalbeg mehallesi – Koševo

13. Kadi Hasan-efendi mehallesi – "Na brdu viš' Begluka"

14. Kadi Ahmed-efendi mehallesi – Pod topovima

15. Kadi Bali-efendi mehallesi – Kadi mahala

16. Mufti Sulejman-efendi mehallesi – Alifakovac, Pod carinom

17. Hitri Sulejman-efendi mehallesi – Begovac

18. Šejh Bagdadi mehallesi – Pastrma

19. Šejh Ferrah mehallesi – Abdeshana

20. Šejh Magribi mehallesi – Gornja hiseta 

21. Šejh Muslihudin mehallesi – Ploča

22. Čekrekči Muslihudin mehallesi – Čekrkčina mahala

23. Peltek Husamuddin mehallesi – Džinin sokak

24. Havadže Kemaluddin mehallesi – Čemaluša

25. Havadže-zade el-Hadži Ahmed mehallesi – Veliki Harvatin

26. Havadže-zade el-Hadži Mustafa mehallesi – Hadži Mustafin džemat

27. Havadže Sinan mehallesi – Goloderica

28. Ivlakovali el-Hadži Mehmed mehallesi – Vlakovac

29. Kebkebir el-Hadži Ahmed mehallesi – Miščina mahala

30. Nedžar el-Hadži Ibrahim mehallesi – Mjedenica

31. Buzadži Hadži Hasan mehallesi – Defterdarina mahala. Na Lugavinu sokaku

32. Jagdži-zade el-Hadži Ahmed mehallesi – Dženetića mahala. Niže banje. Begova.

33. Kalin Hadži Ali mehallesi – Čajirdžik

34. Kasap-zade el-Hadži Ibrahim mehallesi – Carina

35. Než-zade el-Hadži Husejn mehallesi – Na Dolu

36. Nalčadži el-Hadži Osman mehallesi – Banjski brijeg

37. Nebrdilo el-Hadži Ali mehallesi – Bjelave ravne. Hadži Panjina mahala.

38. Pešiman el-Hadži Husejn mehallesi – Fazlagina mahala

39. Tavil el-Hadži Mustafa mehallesi – Donja Hiseta

40. Tokmo-zade el-Hadži Ahmed mehallesi – Potok

41. Gerdani el-Hadži Husejn mehallesi – Strošić

42. Sagr el-Hadži Ali mehallesi – Hrid

43. Sagrački el-Hadži Mahmud mehallesi – Ulomjenica

44. El-Hadži Jahja mehallesi – Nova mahala

45. Sagr el-Hadži Mahmud mehallesi – Hendek

46. Gazgani el-Hadži Ali mehallesi – Širokača sokak

47. El-Hadži Sejjidin mehallesi – Vlaška mahala

48. El-Hadži Turhan mehallesi – Berkuša

49. Kulin Hadži Bali mehallesi – Čekaluša

50. El-Hadži Džafer mehallesi – Provare

51. Sahtijandži Bali el-Hadži Mahmud mehallesi – Sahtijanuša. Pod musalom

52. El-Hadži Idris mehallesi – Žabljak

53. Duradžik el-Hadži Ahmed mehallesi – Sagrdžije

54. Komatin Hadži Memi mehallesi – Komatin

55. El-Hadži Isa mehallesi – Dugi sokak

56. Dananil el-Hadži Ibrahim mehallesi – Gorica

57. Kartal-zade el-Hadži Mahmud mehallesi – Kartal

58. Kečedži-zade el-Hadži Sinan mehallesi – Na Turbetu

59. Kose el-Hadži Sinan mehallesi – Lučevica

60. Debag el-Hadži Sulejman mehallesi – Gurdina

61. Čokadži el-Hadži Sulejman mehallesi – Basamci

62. Pehlivan el-Hadži Oruč mehallesi – Kod muteveline kuće

63. Ašik el-Hadži Memi mehallesi – Bjelavica

64. Mokro-zade el-Hadži Sinan mehallesi – Čebedžije

65. Armagandži el-Hadži Sinan mehallesi – Armaganuša

66. Demo-zade el-Hadži Sinan mehallesi – "porušena, sada bašče"

67. Divani katib mehallesi – Bijela džamija

68. Kučuk katib mehallesi – Nad mlinima

69. Kasim katib mehallesi – Više Husrev-begove banje

70. Timurhan mehallesi – Čeljugovica

71. Veliki-harač mehallesi – Hadžijska džamija mahala

72. Mimam Sinan mehallesi – "Golobrce"

73. Davud-čelebi mehallesi – Nateguša

74. Bakr-baba mehallesi – Atmejdan

75. Bali-zade mehallesi – Sumbuluša

76. Mula Arabi atik mehallesi – Mula Arapova mahala

77. Mula Arabi džedid mehallesi – Karpuzov sokak

78. Halač Davud mehallesi – Murdarija

79. Sarač Ali mehallesi – Vrbanjuša

80. Sarač Ismail mehallesi – Kajmakčina

81. Sarač el-Hadži Hajdar mehallesi – Saračeva mahala

82. Iplidžik mehallesi – Na Širokcu, Širokac

83. Topal Ejnehan mehallesi – Lubina mahala

84. Abdul-Halimaga mehallesi – Mutni potok

85. Hubjar-aga mehallesi – Medrese

86. Pehlivan Hasan mehallesi – Pod Sinanovom tekijom (napomena: "krivo")

87. Haradži Mustafaga mehallesi – Hadži-Abdina mahala

88. Kara Ferhad-zade mehallesi – Nad Beglukom

89. Sinan-vojvoda mehallesi – Mali džemat

90. Abdul-Halifa mehallesi – Budakovići

91. Čoban Hasan mehallesi – Čobanija

92. Ojandži-zade mehallesi – Terezija

93. Souk-bunar mehallesi – Sokbunar

94. Dudi-bula mehallesi – Mejtaš

95. Haseki-hatun mehallesi – Potoklinica

96. Žagrići mehallesi – Žagrići

97. Pačadži el-Hadži Nesuh mehallesi – Bardakčije

98. Uskudari el-Hadži Ahmed-čelebi mehallesi – Pasija mahala

99. Bastarići mehallesi – Bastarići

100. Džano-zade mehallesi – Ašikovac

101. Derzi-baši mehallesi – Terzibašina mahala

102. Varoši Bala mehallesi – "Varoš gdje je crkva"

103. Ifrankluk mehallesi – Latinluk

104. Sijavuš-paša mehallesi – Bejtul-Jehud, Čifuthana

Začudnu listu sarajevskih mahala sačinio je na turskom jeziku i u teku pribilježio, bit će za svoju dušu, 1874. ili 1975. jedan sarajevski mahalbaša ili muhtar. Popis je pronašao Alija Bejtić, i uvrstio ga u znanstveni rad Ali-pašina mahala u Sarajevu, i objavio u Prilozima za proučavanje istorije Sarajeva, broj dva, za 1966. godinu.

Popis mahala čita se kao pjesma na nekom čudnom jeziku, dopola našem otpola stranom, što kao tužbalica za svijetom koji neumitno nestaje biva ispjevana posljednjih godina Turske Bosne. Možda je i nepoznati mahalbaša, koji, bit će, leži na nekoj od sarajevskih padina, pod nagnutim kamenim nišanom, ili je popanuo i dušu ispustio negdje u Maloj Aziji, tada već o Sarajevu mislio kao o gradu koji postoji samo u njegovoj ludoj uobrazilji, pošto ono što su njegove oči gledale nije više bilo Sarajevo.

Naši mozgovi sliče planovima gradova u kojima smo odrastali

Trideset i druga na njegovu spisku je Dženetića mahala. U toj mahali, pod Banjskim brijegom, do zadnjih je doba preostala Dženetića čikma. Ubogi uličak od tri kraka, što su vodila u brdo od samoposluge iza Markala - jedne od najstarijih u gradu - pamtiš po onim stepenicama, ružnim, razlomljenim i visokim, kojim se spuštalo do dvorišta s metalnom konstrukcijom za klofanje ćilima, iz kojeg se, niz još desetak stepenika, silazilo do pijace. To dvorište između dvije sive i neugledne stambene zgrade, koje su, valjda, tako oronule i sazidane, jedna je od najsnažnijih upamćenih slika Sarajeva. Niz te si se stube spuštao, uz njih si se penjao, kada bi s Nonom išao na Markale, stotinama stotina puta, ali bilo je ulica kojima si mnogo češće prolazio, stepenica, sokaka i dvorišta s kojima ti je korak više srastao nego s ovim rugobnim fragmentom Dženetića čikme. Ali ti ga, ipak, pamtiš onako kako se pamte hodnici i predsoblja stanova u kojima se odrastalo. Neobjašnjivo, ali je tako. Način na koji se mapa grada preklapa i slaže s mentalnom mapom čovjekovom tajanstven je i neobjašnjiv. Naši mozgovi sliče planovima gradova u kojima smo odrastali.

Iza samoposluge i pijace Markale, na dnu Dženetića čikme rasklapa svoj kamperski stolić, i po njemu slaže lutrijske lozove, August Bamberger, zvani Guti. Godina može biti 1971. ili 1972, proljeće je, kada dani znaju biti vjetroviti, pa je Guti načinio zaštitnu traku od gumene vrpce za gaćice, i sad je pažljivo prevlači preko albuma s lozovima, da mu ih vjetar ne raznese.

Guti je izrazito nizak, okrugao starčić, velikog krumpirastog nosa, debelih usana i klempavih ušiju. Lijevo mu je pri vrhu zarezano nožem. To je, jednom davno, bio znak. Guti je, misle neki, slabouman. Nerazumljivo govori, nepovjerljiv je, samo se smješka kad ga nešto upitaš, i ne odgovara. Ili kaže: dobro bit će, dobro bit će! Neki koji ga ne znaju, trgovci romanijskim krumpirom, došlje i neki zli ljudi zovu ga tako: Dobro Bitće. On ih se plaši. Guti.

Drugi kažu: nije slabouman, nego je nastran. O tome ima i nekih skoro pa pouzdanih svjedočenja, uglavnom od prije Drugoga svjetskog rata. Jedan gimnazist, šesti razred je bio, porijeklom Poljak, ubio se skokom s Jekovca. Saznalo se, a on se nije usuđivao vratiti kući, roditeljima na oči. Otac mu je još u austrijsko vrijeme bio sudac. Guti je dječaka, kažu, zaveo. Sjećaju se toga.

Ali to je bilo davno. Danas, nitko od Gutija ne sklanja djecu. Nitko ga se ne boji. Guti je star i donosi sreću. Tako je bilo u Sarajevu. Jad i nevolja donosili su sreću. Tako se vjerovalo. Pa je jedan prodavač lozova bio grbav i pognut. Drugi je bio žut u licu. Trećem je već na prvi pogled duša bila u nosu. A Guti, četvrti, bio je najjadniji i najnevoljniji od svih, pa su lozove najradije kupovali od njega, iako je držao bank na najneuglednijem mjestu: iza pijace, tamo gdje su vonjale gajbe s istrulim paradajzom i gdje su Makedonci drijemali na brdima lubenica, i mogao je Gutija naći samo onaj koji ga je tražio.

Guti je stanovao u jednom od onih podrumskih stanova u Mehmed-paše Sokolovića, prekoputa škole, do kojih nikada nije dopiralo sunce. Njegov sam podrum opisivao u jednoj kratkoj epizodi romana Rod, uselivši u njega dječaka koji će tokom života promijeniti nekoliko identiteta, lica i sudbina, ali će ga svaki jednako voditi istoj nesreći. Nije mi tada na umu bio Guti Bamberger. Pred očima mi je bio njegov podrum. Takav ne bih mogao izmaštati.

Ne zna se tko su mu bili roditelji. O tome nije znao govoriti. Ili nije htio. Na listi korisnika narodne kuhinje, koju je majka sačinila za potrebe Crvenog križa, a slučajno je zaostala među njenim papirima nakon što je prestala volontirati pa sam je pronašao dvadesetak godina kasnije, piše da je August Bamberger, sin Simonov, rođen u Sarajevu 28. svibnja 1894. - činjenica da smo istoga dana slavili rođendan vjerojatno je za posljedicu imala moj kasniji interes za Gutija; da se rodio nekoga drugog dana, vjerojatno bih ga zaboravio. U rubrici zanimanje, majka je upisala: bez profesije. Bilo je to 1978. Guti je preživio moždani udar, i više nije prodavao lozove. Nije bio penzioner. Primao je socijalnu pomoć, i hranu iz narodne kuhinje. Dvaput tjedno posjećivala ga je patronažna sestra.

Bamberg je grad u Bavarskoj, jedan od rijetkih koji nije porušen u savezničkim bombardiranjima. Bamberger je žitelj Bamberga; takva prezimena karakteristična su za Židove. Ime Gutijeva oca sugerira istu stvar.

Kako je nastrani i slaboumni Jevrejin preživio holokaust u Sarajevu?

Na ovo pitanje nema odgovora. Nije ga bilo ni u ona vremena. Da ga se to i sjetio upitati, on bi se smješkao i snebivao, mumljao bi nešto nerazumljivo, ili bi se pobožno prekrižio, pokazujući kako on baš i nije Jevrejin, nije Židov, jer se Bogu moli s časnim sestrama iz Cankareve ulice, a one mu daju paketiće hrane. Ponekad i bocu hercegovačkog vina. Guti nije pijanac, nikada nije bio, ali drago mu je popiti čašu-dvije, i onda pustiti mozak na pašu. Vino se iz Gutija smije. Dobar je čovjek, čim malo popije. Dobar čovjek i katolik. Nikako Jevrejin.

Iako znamo da, ipak, jest. Znamo danas, kada više nema ni njega, ni onih časnih sestara, ni majke, koja ga je svojim energičnim i čitljivim rukopisom računovođe upisala na popis Crvenog križa. Sreća što je tih godina već tonula u depresiju, koja ju je činila neurednom, pa je zaboravila da razduži te papire, ili ih baci ako više nikome nisu trebali. 

Meni su zatrebali. I tebi, dok si ih pronalazio, i halapljivo iščitavao, ne sluteći čemu bi jednoga dana sva ta imena mogla poslužiti.

Kako je nastrani i slaboumni Jevrejin preživio holokaust u Sarajevu?

Tako što je bio slabouman. Ili što je komšiluk i svo Sarajevo uspio uvjeriti u svoju slaboumnost. Takve su nacisti iz milosti pretvarali u dim. Ustaše bi ih slali u san udarcima drvenog malja, u zatiljak ili u čelo. Ali to bi činili prekosavski ustaše, ili naši Hercegovci, možda i oni koji su uzrasli po bosanskim i krajiškim selima, ali sarajevski ustaše, kojih je bilo i od katoličkog i od muslimanskog soja, ne bi Gutiju učinili zlo. Kao što nisu ni Nikoli Teškom Radniku, koji je bio Srbin, i po Sarajevu bi, usred rata, vikao živio kralj ili živjeli partizani, a da ga nitko nikada nije dirnuo. Bio je zaštićen onim tajanstvenim ugovorom između grada i njegovih stanovnika, a ticao se duševnih bolesnika, slaboumnika, mutavih, gluhonijemih i nemuštih.

Sarajevo je okrutan grad. U svim vremenima i zemanima otkako su se sela i zaseoci Zlatnoga dola ujedinili u jednu kasabu, bio je to okrutan grad. Samo su se mijenjali ceremonijali i oblici okrutnosti, kako bi se mijenjala vremena, a zatim i carstva, politički sistemi i vladari. Tu je svatko svakoga poznavao, iz čega je proizlazila prisnost, ona prisnost da je, tokom jednoga ljudskog života, svatko bio barem jednom u prilici da onom drugom zabode nož među rebra. I dobro je trebao promisliti prije nego što odluči da svoju priliku ne iskoristi.

Jedini doista zaštićeni bili su slaboumni, maloumni, gluhonijemi i mutavi.

Na njima su se skupljali sevapi.

Kuferaši kada su došli, nisu to od prve mogli shvatiti. Oni su skupljali poštanske marke, novčiće, razglednice. Ali čim su shvatili, postajali su slaboumni, gluhonijemi, maloumni, mutavi, beslovesni, mahniti, u se zagledani, pomračeni, pomućeni... Tako se Sarajevo okoristilo od austrougarske vladavine: domaći su imali na kome skupljati sevape. Sinovi i unuci carskih i kraljevskih poštara, željezničara, sudaca, činovnika, pisara, policijskih inspektora i žandara silazili su s uma kao da se tako mora i kao da je to prirodan slijed stvari, u ovome gradu, na ovome mjestu koje kao da i nije stvarno nego je izmišljeno, i sve što je važno, događa se tu između jezika i uha, kao riječ, krik, nemušto glasanje svijeta bez pameti. Samo tu, činilo im se, zajednica je sklonija onima koji su sasvim bez pameti nego pametnima, samo tu maloumni i mutavi čuvaju se kao da su svakome u čaršiji, ne daj Bože, nekakav rod. Jedino njih se ne pita ni koje su vjere, ni što su im bili očevi, nego im se unaprijed svaka različitost oprašta.

Podrum Gutija Bambergera u proljeće 1978. vonjao je na ocat i trulo meso, na ugljenu prašinu, vlagu, aceton i govna. Vonjao je, zapravo, na smrt, ali nisi to još uvijek znao. Bilo ti je dvanaest godina, još uvijek su te sklanjali od umirućih, iako se i u to vrijeme u Sarajevu umiralo udarnički, među kuferašima, u komšiluku i među rodbinom, ali zbog nečega su vjerovali da tome dijete ne treba prerano učiti. Ima vremena da se takve stvari saznaju. I vjerojatno su bili u pravu.

Slučaj, dobar ili loš, to nećeš saznati, htio je da trideset i nešto godina kasnije saznaš da ono nije vonjala najgora sirotinja Sarajeva, nego je to vonjala smrt. Taj miris, skoro posve isti, octa, trulog mesa, vlage, acetona i govana, osjetit ćeš u čistoj i urednoj sobi, tebi dobro poznatoj, u kojoj si provodio djetinjstvo, a sad je u njoj umirao netko. Miris ugljene prašine tek je potvrđivao da je smrt u Sarajevu. Sjedio si  kraj postelje, kako već sjede oni koji se opraštaju, i umjesto da misliš o njoj koja umire, umjesto da joj govoriš kako to nije to, tebi Guti Bamberger nije izlazio iz glave.

Nije bio dugo na teretu općine, javne kuhinje, patronažnih sestara. Umro je tako brzo da bi se moglo reći kako ga je majka, upisujući njegovo ime na listu Crvenog križa upisala u matičnu knjigu umrlih. Je li osjetila vonj Gutijevog podruma? Je li ga se kasnije sjećala?

Smrt Gutija Bambergera nije imao tko da osjeti kao važan gubitak. Tako je, vjerujem, bilo i s nestancima drugih sarajevskih prodavača lozova. Općenito, tako je s onima za koje se u gradu vjeruje da mogu donijeti sreću. Nikoga da bi osjetio kako više ne postoji posrednik, nema onoga preko čije bi grbe, drvene noge, lude glave ili cjeloživotne nesreće došla sreća u ovaj grad.

Nitko više nikad nije prodavao lozove iza samoposluge na Markalama, na dnu stepenica koje se već zovu Dženetića čikma. To je loše mjesto za prodaju bilo kakve robe - osim, možda, neke zabranjene ili krijumčarene - tako da bi Guti sigurno bolje prolazio da je sišao stotinjak koraka niže, i da je lutriju prodavao ispred Semberije. Ali tada ga mjesto ne bi pamtilo, i ne bi se osjetila praznina kada Gutija više ne bude. Na mjestu na kojem je bio plavi stolić na rasklapanje, iza kojeg je na ribičkoj stoličici sjedio okrugli starčić i nazalnim glasom, kao da izgovara neku svoju molitvu, uzvikivao loutrijau, loutrijau, loutrijau, a onda zujao poput bumbara lozzzz, lozzzz, lozzzz, sada je nevidljivi spomenik u obliku stolića na rasklapanje, iza kojeg na nevidljivoj stoličici sjedi nevidljivo okrugli Jevrejin, koji je spasio glavu tako što je građane uvjerio u svoju maloumnost.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak