Dinamova sveta misa za Vahida Halilhodžića

Piše: Miljenko Jergović

U Zagreb je Vahid Halilhodžić došao kao u hudu i zapuštenu kršćansku palanku na samome rubu carstva. Stigao je s velikom pratnjom, ali gospodski, onako kako se ovdje već dugo nije dolazilo. Telali su se rastrčali po provinciji, da objave ustoličenje novoga Dinamova trenera, te da narodu kažu kako Halilhodžićeva vjera najednom više nije problem. Nije to bilo baš jednostavno, jer svijet koji se po Zagrebu i Hrvatskoj bavi nogometom, pogotovo sportski novinari i navijači, neobično je osjetljiv na svaku pojavu inovjeraca, čudaka i bundžija, koji odstupaju od pravila kako se nogometaš ili nogometni trener smiju zvati, kako moraju izgledati, što trebaju misliti i po kojem se vjerozakonu i na kojem jeziku mogu moliti Bogu.

Vahid Halilhodžić se, kao mostarski paša, rodom iz Jablanice, nikako nije uklapao u taj čvrsto zadani kanon, koji u Hrvatskoj, a pogotovo u Dinamu, nije iznevjeren još od mitske maksimirske tuče s Delijama, na Dan bezbjednosti 1991, ili još prije, od prvih inicijacijskih skandiranja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i poglavniku Anti Paveliću. Postojala je samo jedna olakšavajuća okolnost: u Zagreb Halilhodžić nije stigao sa istoka, iz Istambula, nego je došao sa zapada. Pa, eto, ako je bio dobar Francuzima, također katolicima, dobar će biti i Hrvatima. A kada je o njegovome saracenskome imenu i prezimenu riječ, ako su Francuzi mogli trpiti Zidanea kao svoga, izdržat će i osjetljivi jezik iritaciju i aftu izazvanu jednim Halilhodžićem.

Mjesecima se njegov odnos s domaćinima činio skladnim. Da je netko ove zime pohodio Zagreb, ne znajući ništa o Hrvatskoj, o tom ljupkom kršćanskom Hrvatistanu, kako tu drevnu provinciju nazivahu Turci, i da je na osnovu gradskoga ugleda i tretmana Vahida Halilhodžića sudio o vjerskoj i kulturnoj snošljivosti ovoga svijeta, posve bi krivo zaključio kako tu više nema ni traga od bilo kakvog šovinizma ili rasizma, naročito karakterističnih za pogranične krajine kršćanskoga svijeta. Prilazili su mu sa strahopoštovanjem i snishodljivo, dočekivali ga i ispraćali uz počasti kakve se u palanci rijetko priređuju velikim i važnim ljudima – valjda i zato što oni, veliki i važni – palanku izbjegavaju i zaobilaze, a u novinama se o njemu pisalo kako nije niti o jednome strancu s istoka, otkako je, prije dvadesetak godina, palanka postala palankom.

Istina, i Halilhodžić je imao savršeno držanje. Držao se distancirano, u svom visokom namu, vala baš onako kako bi se paša trebao držati prema halaši, a da joj, ipak, ne pokaže što o njoj misli. Na konferencijama za štampu nije skrivao kako je već pomalo zaboravio svoj materinji jezik. Sportskim novinarima, navijačima, svima s kojima je dolazio u dodir, to ponajvećma imponira, jer im se, bit će, čini kako je zaboravljanje ovoga bijednog i ništavnog jezika, jezika njihove nesreće i provincijalnosti, znak nekoga krupnog uspjeha i lične moći. I ona njegova poštapalica, "kažam ja", koju nije uspijevao, a možda nije ni želio, izbjeći niti u jednoj izgovorenoj rečenici, i koja bi u svakome drugom kontekstu i iz nekih drugih usta, zvučala groteskno, pred zagrebačkom i hrvatskom je publikom, i pred Dinamovim službenicima, djelovala kao snažna i tačna sinkopa, kao klin kojim se mudre pašine riječi ukivaju u tvrde, voskom začepljene, uši njegovih podčinjenih. Šteta jedino što Vahid Halilhodžić nikada nije, tobož tražeći izraz ili frazu koje u našem jeziku ne zna, pred tim svijetom progovorio francuski. Popadali bi k'o vrapci pred takvim autoritetom.

Halilhodžić je instinktivno znao da namećući sebe nikada ne smije nametati svoje kulturne i civilizacijske nazore, svoju vjeru i podrijetlo. Nije im povjerovao kada su mu iskazivali svoju snošljivost, svjetskost i multikulturalnost. Odnekud je odmah znao ono što većina Bosanaca ili Hercegovaca ne zna kad u Zagreb dođe iz tuhaf vilajeta, pa misle da tu mogu biti ono što inače jesu. Mogu, tačno je, na dan, dva ili tri, ali na duže su dužni ili da prihvate lokalni, palanački folklor, običaje i vjeru, ili da hine kako su izvan svega toga, te da poput Halilhodžića skrivaju svaki izraženiji znak svoga identiteta. Samo jednom, on je izašao iz svoga oklopa, prije nekoliko mjeseci, kada je klupsku i novinarsku halašu počastio baklavama, koje je ispekao netko njemu blizak. Valjda je u trenutku povjerovao kako je svoj među svojima, ili se uzdao da i najgori šovinisti ovdje cijene bosanske gastronomske specijalitete.

Od njega su očekivali da Dinamo odvede u Europu. Naravno da to nije išlo. Kada bi kojim slučajem Lionel Messi zaigrao u Dinamu, taj klub svejedno ne bi prošao treće kolo kvalifikacija za Ligu prvaka, niti bi u onoj nižoj, utješnoj ligi, u bivšem Kupu Uefa, prošao Grke, Bugare ili Ukrajince. U nogometu, kao ni u životu, ne postoji mesija, koji bi izveo narod iz provincijskoga ropstva. Provinciji, a pogotovu palanci, nedostaje skrušenosti i poniznosti, nedostaje joj one najfinije kršćanske kreposti, da izađe iz ropstva koje joj je povijesno i kulturološki zadato i koje nema ama baš nikakve veze s bilo kakvim okupatorima i zavojevačima. Vahid Halilhodžić je u Dinamu mogao samo odgojno djelovati, ne bi li te ljude, tu bijedu i taj šovinistički jad, učinio dostojnim njihove europske ambicije. To je nešto što s nogometom nije imalo nikakve veze.

Nakon što mu nije uspjelo ono što je bilo izvan njegovih mogućnosti, halaša je odlučila da ga se riješi. A paše se, to znamo iz povijesti, kao ni europske gospode, nije tako lako riješiti. Tada je započela intriga. Zdravko Mamić – a tako se, naime, zove lokalni harambaša i haramija, koji iza sebe ima ministra policije, gradske vlasti, državu i medije, jer je sa svima njima u nekoj vrsti "poslovnih" odnosa – pokrenuo je mašineriju. Najednom su, bez obzira na to što je Dinamo i dalje u domaćem prvenstvu pobjeđivao (a drugoga prvenstva osim domaćeg nema) nogometni novinari u većini hrvatskih novina krenuli kritizirati Halilhodžićev rad. I svi u istome tjednu, skoro istoga dana.

On se i tada pokazao hladnokrvnim. Valjda mu je iz vremena njegove bosanske i hercegovačke mladosti bilo znano kako ova vrsta kampanja funkcionira. Harambaša je odlučio da ga potjera, pa je okolo uzbunio janjičare i janjičarske prvake, i odaslao one iste telale, koji su omogućili Halilhodžićev dolazak, da narod uzbune i uvjere kako paša pojma nema o svom poslu. Međutim, paša je pokazao neočekivanu hladnoću, sabranost i strpljenje. Iako smo ga pamtili kao zapaljivog i pomalo iracionalnog tipa, samodopadnog centarfora, čovjeka uvjerenog u neku svoju misiju, koji je u ono strašno proljeće 1992. vjerovao da tenkove generala Perišića može zaustaviti snagom svoga autoriteta, ovo je bio neki drugi Halilhodžić. Nije dopustio da ga izbaci iz takta dreka i vika Mamićevih telala, nego je samo čekao.

I onda je dočekao da mu u Sportskim novostima izađe neka vrsta kaurskoga katul fermana, hinjskog, podlog i do srži pokvarenog, kakva samo najgora provincija može biti. Zamjereno mu je, naime, to što igrače nije poslao na misu, u čast stogodišnjice kluba (datuma, koji je, naravno, lažan, kao što je u palanačkoj svijesti lažno sve, uključujući i elementarnu faktografiju), pa je od svih pedesetak igrača pod profesionalnim ugovorom Božjoj službi pribivao samo Igor Bišćan.

Zašto bi trener nastupao kao vjerski vođa i gdje se to, osim, možda, u Iranu i u Saudijskoj Arabiji, nogometaši po bontonu i po klupskoj i državnoj zapovijedi imaju moliti Bogu? Ali ima tu nešto puno važnije: Sportske novosti su ovu primjedbu Vahidu Halilhodžiću ispostavile samo iz jednog razloga: paša je musliman. Da se kojim slučajem on zove Kristijan Horvat, misa ne bi bila spomenuta. Kristijanu Horvatu našli bi nešto drugo, pedofiliju, na primjer, ili, ne daj Bože, kakav antifašizam.

Smisao zamjerke je, dakle, samo u tome što je Halilhodžić inovjerac. U njezinom potekstu, koji ne mora biti ni napisan, ni izrečen, premda je i napisan i izrečen u nizu komentara anonimnih "nogometnih navijača", koji ovih dana niču ispod potjernica na internetu, u Sportskim novostima i u svim drugim palanačkim novinama, nezahvalnom paši poručuju da su ga trpili, i kao najrođenijeg dočekali, premda se na njihov užas nije krstio i kao katolik Bogu molio. Sportske novosti su protiv Dinamova trenera pokrenule šovinističku hajku, čiji je cilj bio da ga se potjera, ali tako da da ostavku, i da svi novci koje bi dobio kada bi mu Mamić dao otkaz, ostanu harambaši i njegovima.

Ali Halilhodžić ni na ovo nije reagirao.

Nekoliko dana kasnije, u poluvremenu prvenstvene utakmice, Mamić mu je došao u svlačionicu i pred igračima mu psovao mater. Je li ta mater bila dodatno atributirana, kao turska, balijska, muslimanska, to nismo saznali, a i nećemo, jer telali taj podatak strogo čuvaju, budući da gazdama ne odgovara njegovo spominjanje, ali poznavajući retoriku Zdravka Mamića i poetiku psovke, u slučajevima kada se psuju inovjerci i manjinci, nema ama baš nikakve sumnje da mater ni ovom prigodom nije bila samo mater.

Paša je bio šokiran, ali nije popustio i nije dao otkaz.

Nakon toga, Sportske novosti nanizale su nevjerojatan niz šovinističkih i rasističkih objeda i uvreda na račun Vahida Halilhodžića. Odupirao se, kažu, ideji da klub ide na pripreme u Međugorje. Nije se, vele, htio pojaviti na nekakvoj misi u zagrebačkoj katedrali, dok su "čelni ljudi kluba za Bajram skupa s njim posjetili džamiju". I na kraju, zabranio je intervju nekoga mladog igrača, jer je ovaj pripovijedao o tome da je kao klinac bio ministrant u crkvi. To, dakle, piše o "istraživačkom" dijelu potjernice. A u komentaru najuglednijega nogometnog komentatora Sportskih novosti stoji kako Halilhodžić u Dinamu zarađuje milijune eura, dok njegova braća u Bosni rade za po petsto maraka mjesečno.

I kako je to već bivalo u Bosni prije dvjestotinjak godina, a što je u svojim pričama i romanima toliko puta opisao Ivo Andrić, paša se iz Zagreba, ovoga današnjeg Zagreba, ispraća s onom muklom mržnjom, upisanom u kulturni kod palanke i provincije, koja se nakupljala i bivala zatomljivana od dana kada je paša, slavljen i hvaljen, u Zagreb dolazio. Sada mu govore sve ono što su mu se plašili reći. Ili tačnije, sve ono što iz razloga svoje mitleuropske pristojnosti i prijetvornosti ranije nisu govorili, nego su mu se smješkali i klanjali mu se duboko, toliko duboko da bi gledatelj, Bože mi prosti, mogao pomisliti da će u sljedećem trenutku posegnuti u pašin rasporak... Mržnja je tako slobodno prokuljala i nitko je, kao, ne vidi i ne osjeća.

Vahid Halilhodžić u proljeće 2011. odlazi iz Zagreba, i neće se više vraćati. Nije to kao nekad, kad bi ga u Stambolu čekali progonstvo, zatvor ili smrt. Za njim će, naravno, doći novci, golemi novci kojima će palanka plaćati prostakluk i divljaštvo svojih prvaka i njihovih telala. Iako će ti euri završiti u pašinom džepu, čovjeku bivaju nekako mili, kao da su njemu lično uplaćeni.