Cara služiti i grob kopati rodnoj grudi

Vjerovao je da sve što se dogodilo treba biti zabilježeno, arhivirano i sačuvano. Kalendari, ratni dnevnik šifriran ćirilicom, na talijanskom jeziku, podsjetnici, adresari, pisma, zapisi…

U ormariću s ruskim priborom za čaj, ostacima porodičnog kristala i jeftinim porculanskim šalicama pronašao sam ružičastu kovertu s dva požutjela lista bankpost papira i jednom dvolisnicom istrgnutom iz bilježnice velikog (A4) formata.

Nikada nisam vidio ove papire.

Na različitim pisaćim strojevima, očigledno u različita vremena, Franjo Rejc započinjao je izvještaj o svome životu. Dvaput je to radio za sebe, a treći put je, izgleda, pisao izvještaj za neku instituciju. Nećemo saznati koju.

Najtrošniji, očito najstariji papir nosi naslov i podnaslov. Velikim štampanim slovima, s razmakom između slova, piše D N E V N I K, a ispod toga, malim slovima: “počam od 1. novembra 1915. do danas. (vojna služba i ropstvo)”

Ispod toga, grafitnom olovkom, rukopisom Franje Rejca, datum: 1. X. 1930.

Tada je, bit će, započeo veći tekst, napisao jednu i pol gusto otipkanu stranicu, pišući s obje strane lista, i više nije dalje nastavio.

Slijedi D N E V N I K, onako kako je napisan, neizmijenjenog pravopisa, sa svim tipfelerima:

“1 Novembra 1915 nastupio vojnu službu u Radgonu (E. F. Korp. Bossutti) 3-11 presentiran u Radgoni. E. B. K. Triest Tauglich I Grundbuchblatt No.914. Tom prilikom upoznah se sa Svarom Maximilianom (Sarajlija). Nakon trodnevnog očekivanja u Transenen Abteilung-u poslaše me u Ljutomer dana 6-11-1915 te me pridijeliše k II. Ersatz Kompagnie (Komp. Komm. Oblt. Frisch). 8-11-1915 stigao na Cven Ajvazović prvo poznanstvo sa zemljakom, osim toga upoznah se s Bratinom, Demarinom i sa nekoliko drugih jednogodišnjih dobrovoljaca. Stanovao kod kmeta Kukolja i Magdića. Lijep život ali u zao čas. 1-12 se morade sastaviti marš-kompania te tako i ja s Ajvazovićem zatražih pravo jednogodišnjeg dobrovoljca, što mi uspje. Odmah sutra na zapovijed se uputismo u Radgonu u Einjahring-Freiwilliger-Schule. Novi zapovijednik Leutnant Castellan. Novo poznanstvo sa Strujjom, Makarovićem, Srdočem, Bonifačićem i Šircom. Tuj provedoh i Božić, (Fistor Kaserme, eingeteilt zur Kodolich-Kaserme der I. R. No.97) što me se vrlo žalosno dojmilo i ako me obradovaše od kuće kao i rodjaci sa svojim poštanim pošiljkama, pored svega toga ali bi to prvi i najljepši Božić otkako se nalazim u vojnoj službi.

6-1-1916 uputihse iz Radgone u Ljutomer k II. E. K. a Cven te ostale moradoh ostaviti (naravno po mojoj čežnji) poći u Wiener-Neustadt u Artillerie.Kurs gdje se sastadoh sa Cvitanom (Zanimljivo bi noćca u potrazi za Karaulom). Tu naučih pucati uz top ele postadoh topčija. Lijepa šetnja u Woellersdorf, dobra večera, piti i plesati do zore, i osim toga lijep počinak. 10-2-1916 svrših Kurs - poslaše me k mojoj kompaniji. Odmah se upoznah sa Gajgesom pisarom u uredu i Stabsfeldwebelom Sokolom. Potraje neko vrijeme dok 20-2-1916 poslije podne bi liječnička visita očiju i spola, kojom prigodom liječnik pronadje “Trachomverdaechtig” te istog dana me pošalje u Libenau, što se mene jako slabo primalo gledajući mali zalogaj kruha što se tu daje, pa menaža malo i ništa. Pregledan od liječnika Strohschneider-a bjeh zaustavljen u Baracke III četiri dana a zatim premješten u Baracke V (Arbeiter Abteilung), gdje mi se otvori rana na lijevoj nozi te tako mi bje moguće ostati doma od rada. Osim toga sam uživao neku protekciju od istog liječnika Grill-a. Po izliječenoj rani posla me u Baracke X (Grossmann, Čižek, Raos, Boncina, Buksa, Bacchia, Maslo, Martinolich, Culot, Atena, Pouh i ini drugi. (zaboravio zatvoriti zagradu, op. M.J.) Tuj sprovedoh lijepe dane sa drugom dijetom moglo se trvati i podulje ali 6-VI-1916 me poslaše u Brünn sa Sandrinom, Fabrisom, Nadaiom i mnogim drugim. (K.u.K. Inf.Reg. No.3 Trachom Abteilung) 9-6-1916 stigosmo u Brünn nakon lijepog puta (u Beču nam donesoše dame od crvenog križa čaj, kolače, cigarete, bijelu kavu i čokoladu bi to malo ma izobilja. U Brünn-u uvedoše nas u dvorište gdje moradosmo čekati do devete ure liječničku visitu. Dodje red na me. Unidjoh, razgledah, i liječničkom stolu se prikučih. Sjedoh na stolicu, pogleda mi oči (bi to neki “Obersetabsartzt” vele Čeh) ruke gumenim rukavicama odjevene zamoči u vodu te me zapita: Was sind sie für ein Landsmann? Ja ga gledam, šta pita? Ne znam gosp. moraš ti meni bosanski kazat. A ti ses Bosnyak že jo? Da gospodin Doktor. Odkudj ses? Iz Bosne. Odkudj Bosny, Bosna je velka. Iz Zenice. Gde to jest? Ma kako bi rekao tri sata mašinom do Sarajva. Tako se svrši moja visita. Naravski Oberstabsartzt se okrene ostalim liječnicima govoreći da je bolje poslati me na Kader jer ja nemam trachom. U tom ja se izgubih iz ambulatoria.

Ja Nadaia i druga dvojica podjosmo u Radgonu, ja kao Transport-komandant. Dana 12-6 stigosmo na kader prijavismo se predavši spise i putni list. Naravski zapitaše nas odklen dolazimo. Iz Brünn-a. Iz bolnice. Koja bolest? Trachom. Ele dakle na visitu pred Dr. Margreiter-a. Plod. visite Rückzug nach Libenau privremeno ali zaustaviše nas u Isolierzimmer-u (bi to povelika štala u isto vrijeme blagovaonica, spavaonica kao i stranište) za neko vrijeme pošto bijaše mali broj (4) za transport. U toj štali se skupismo neki 25 te 2 jula u zoru otpremiše nas u Libenau. Stigosmo. Odmah se sastadoh sa mojom starom kompanijom iz desete barake rekoše mi slabo; zapovjednik bolnice poziva na raport svakog koji se nalazi podrugi put u Libenau-u. Vele galami, ljuti se, kune, pogrdjuje i djavo ga znao što izostavlja. Ja ali brzo bolje preporučim se pisaru treće barake ako je moguće izostaviti raport. No ali sve zaludu ne mogoh izbjeći prvom transportu kojim me poslaše u Prag. Bre aferim, u gnijezdo slavenske kulture tko sretniji od mene. Krasan je to grad dika i ponos svemu rodu što se klanja pred oltarom SLAVE. S kolodvora odvedoše nas električkom u “Jubilejni Skola Brennov (filiala od Garnison Spital No. 11 Hradcin)”. U prvi mah opazih da je to nešto drugačije nego Libenau iliti Brünn. Lijepa ovelika zgrada ponešto u brdu, pruža divan pogled na Vršovice. Rukovah se sa Buksom i ostalim znancima iz Libenau-a. Ispripovijediše mi novi berićet, a ja ćutjah ne znajući drugo nego zijevati kraj tolikog dobra u tom Pragu, sve njegove ljepote pa dobrote samog naroda, i ponašanje liječnika napram vojnicima.

Znamenito moji suputnici Sandrin, Klun i Persich kako ih se dojmilo sve što se zbiva tuj. Naravski ustaviše me za neko vrijeme u toj bolnici. Provadjah dane bez skrbi šetajući Pragom, pregledavajući danas Muzej Kralovstvi Českeho sutra Višehrad, Bilu Horu, Žižkov, Karlin, Hradcin, Smichov, Novy Meste, Vaclavske namesti, Prumyslovi musej, Kraljevske dvore na Hradcinu i ine krasote. Izvrsna zabava bi u Akademskom Domu i Kavarni.”

Stroj kojim je pisao nije imao srpskohrvatske dijakritičke znakove, tako da ih je naknadno, crnom tintom i vrlo tankim percem pedatno docrtavao.

Ali D N E V N I K nije nastavio, tako da ne znamo što se dalje zbilo, kako se iz Praga vratio u Radgonu, kako je i kada stigao na frontu i pao u talijansko zarobljeništvo, ili, njegovim rječnikom rečeno, u ropstvo.

Dvolisnica istrgnuta iz bilježnice sadrži stranicu i pol tiskanog teksta, pisanog u dvostrukom proredu.

Ni ovaj stroj nije imao dijakritičke znakove, ali njegov je nešto krupniji i razuđeniji, pa se može pretpostaviti da je riječ o većoj i boljoj pisaćoj mašini.

Opisani događaji većim su dijelom isti kao i u prethodnom tekstu, ali su izloženi na malo drukčiji način, i godinama nakon što je prvi tekst započet pa odložen:

“1og Studenog 1915 nastupio vojnu sluzbu u Radgonu, nakon dugog putovanja iz Zenice. Tesko bijase ostaviti dom i poci sluziti cara ili kako da reknem grob kopati rodnoj grudi. Stari otac isprati me na kolodvor sa dvoje polubrace i Lukic. Ne mogoh se rastati s prozorom mog odjela gledajuci uvijek na milu Zenicu sto ju moram ostaviti. Ali sve zaludu. Valja sluzit cara Franju Josipa (celu). Bi ponesto i suza, ma zaludu. Putovanje me se prilicno dojmilo osobito sto vidjeh lijepi dio nase mile domovine Jugoslavije. Na kolodvoru u Zagrebu po prvi put vidjeh kako odlazi “Mars kompanija” 78a na ratiste (kakono nazivase onaj put u polje slave) pracena glazbom, momci koji veseo, koji zalostan, ma svaki sa istom zadacom. Tuj se upoznah sa nekim E. F. Korp. Bossutti. Prepoznah ga po parolama (rosa) da je od 97e. Ele evo mi drustvo do u Radgonu. Uputismo se iz Zagreba u kasnu noc. Putem vidjeh nekoliko vlakova ranjenika sa talijanskog ratista. Srce mi se treslo pomisljajuc da i mene ista sudbina ceka u najboljem slucaju. Stigosmo u Radgonu dana 30og Listopada. Moj suputnik me uputi u gostionu k “Orlu” gdje narucih jesti i piti u redu. Osim toga nadjoh tuj i sobu za prenociti, te tako ostavih moje stvari u sobi, a ja se uputih razgledavati mjesto. Malo mi se dopalo to staro gnijezdo, ali sta ces de. Prvo poznanstvo u Hotelu “Europa” s nekolicinom jednogodisnjih dobrovoljaca i vojnika moje pukovnije. Pored svega toga mi se dopalo jos koje vrijeme setati po mjestu u civilskom odijelu, ter ne odoh prijaviti se do 3ceg Studenog. U jutro navedenog dana pokupih moje stvari pa na zapovjednistvo “E.B.K. Triest”. Lijecnicka pregledba tako svana “Presentierung”. Proglasise me Tauglich I. (Grundbuchblatt No.914.) U predvorju iste zgrade upoznah se sa Svarom Maximilianom (Sarajlijom), prvim bosancem. Sljepismo se i obecasmo medusobom ne rastati se dok nam bude moguce. Poslase nas u Transenen Abteilung. Bi to ovelika dvorana kod Kadera. Uvedose nas unutra. Na vratima spazih vojnika sto brani izlaz a u slucaju nuzde te prati jedan vojnik. U jednom kutu dvorane vidim naredane stroznjace, u sredini pec i nista vise. Silna je tuj svjetina, natrpano kao sip, ma vise u vojnickom nego u civilskom odijelu. Sve je to lijepo, vidim kako se zabavlja ta svjetina, ma ja i moj Svara sjedosmo na nase kovcege, pa ni maknut. Ne razumijes nista govore tudjim jezikom, prepoznadoh da je talijanski. Prve rijeci sto cuh, bijahu one koje se cesto izgovaraju a to su mona, porco Dio, porca madonna. Mogao sam si misliti da su kletve, primjetivsi da se izgovaraju u srdjbi, ma sto znaci ne znadoh zapitati.

Pola je dana. Donesose rucak. Dijele saljke i zlice. Ja i Svara ne uzeh saljku, jer kupismo u mjestu sve potrebno za jelo. Prikucim se i ja - zaspe mi malo corbe, komad mesa i tako zvani Zuspeiss (bi to jeam mijesan ponesto krumpirom ponesto zelenjem). Tek ne manjkase, jesti bilo ma ne moze da prodje kroz grlo. Jesti ne mogu, a gladan. Sto da cinim? Odlucim sa Svarom naruciti stogod iz Kantine, moguce ce biti bolje, jer se prodaje. Donese mi jedan od vojnika sto su u sluzbi za to odregjeni komad kobasice i malo “Schweizerkaes”-a. Jeli skupo je, valja li cemu valja. To bi rucak. Sad cekaj pa cekaj do veceri. Govorio bi, ne znam sta, zabavio bi se, ne znam cim, spavao bi, ne znam gdje. Zar na golom podu? Doduse dosta njih po podu leze, odmaraju se ma ja ne umijem. A Svara? Kao i ja.

Ele poslije podne kao i prije podne. Sjedi pa misli, gledaj, slusaj, pa ne razumijes. Igraju na karte, ma i te nisu nase. Svara bi rad sa mnom poigrati ma nemamo karata. Tako mislec i dosadjujuci se stize vecera. Bi to grah mijesan sa makaronima.”

I tu je priči kraj.

Drugi list bankposta bolje je sačuvan od prvog, stroj ima dijakritičke znakove, a izvještaj o životu pisan je godinama kasnije, svakako nakon 1945.

“Roditelji mi nisu živi, otac je bio kovač, majka domaćica, oboje bez imetka.

U drugoj života ostao sam bez majke, pa me je otac poslao tetkama u Slovenačko primorje, odakle sam se vratio u 7 godini života, da u Zenici nastupim osnovno školovanje, koje sam produžio u gimnaziji.

Za gimnaziju nisam mogao dobiti nikakve štipendije, pa me je od svoje radničke nadnice školovao otac, koji je osim mene imao još petero djece. Kao radničko dijete iskusio sam svu težinu tadanjeg kapitalističkog poretka, nailazio na zapreke i zapostavljanja. Da bi postao koristan član društva, otac me je svakih ferija uposljavao pri industrijskim preduzećima u Zenici. Gimnaziju sam prekinuo radi prvog svjetskog rata, mobilisan sam, kao đak pohađao sam školu za rezervne oficire, ali čina nisam mogao dobiti jer sam označen politički nepouzdan i poslan na rumunjski a zatim talijanski front, gdje sam napustio austrijske bojne redove, prešao u Italiju, tamo surađivao u tadanjoj slavenskoj inostranoj akciji, gdje sam između ostalih došao u dodir sa Dr Trumbićem i Dr Benešom. Iz Italije vratio sam se krajem 1919 godine u Jugoslaviju, privremeno se uposlio kod državnog rudnika u Zenici jer nisam mogao da nastavim školovanje.

U željeznički službu sam stupio 19. augusta 1920 godine, radi svoje jugoslovenske orijentacije naišao na nerazumijevanje, što me je 1941 godine skoro stalo života, jer sam bio tajnik antifašističkog društva “Gortan - Bazovica”. Po okupaciji nastojao sam da nigdje ne dođem do izražaja, većim dijelom sam se zadržavao u kući ili samo kod najpouzdanijih prijatelja. Ma da su od mene tražili da budem tumač njemačkog i talijanskog jezika, nastojao sam to zaobići, što mi je i uspjelo, jer je bilo drugih službenika, koji su i neznajući jezike - nametali se okupatoru. Pošto sam se družio sa drugovima iz ilegalne akcije NOP-a, bio sam često u strahu, pa sam i od kuće odlazio na noćivanje. Nemajući hrane, pronalazio sam namirnice u Sarajevu i bližoj okolini, bojao sam se odlaziti preko Save jer bi putem mogao imati neprilike. U Sarajevu sam imao druga, kojemu sam odlazio da slušam emisije na radiju iz naših i savezničkih krajeva, pa sam bio sve sigurniji u pobjedu partizana.

Sarajevo je oslobođeno u noći 5/6 aprila 1945 godine. Istog dana u 6 sati, iz vlastite inicijative zaposjeo sam kancelariju Vojne delegacije, stavio se na raspoloženje Komitetu narodnog oslobođenja, koji je poslovao u prostorijama Zemaljske banke, naređenja za svoj rad primao sam od Komiteta, telefonom sam pronalazio drugove koji su se dan prije sakrili od okupatora i došao u dodir sa operativnim jedinicama željezničke službe. Nakon organizacije Željezničke uprave određen sam za revizora putnih listova, gdje sam uložio svoje znanje i iskustvo na osposobljavanju željezničke službe, u kojoj su iza okupatora ostale ruševine i pustoš. Nastojao sam da moja kontrola bude - što je više moguće - instruktivna, i da službenicima na pruzi olakšam poteškoće na koje su nailazili usljed nedostatka materijala, krova nad glavom, voznih sredstava itd. U nepopravivim slučajevima i zlonamjernim povredama dužnosti, koristio sam Uredbu o mjerama za održavanje reda i discipline na željeznicama. Sarađivao sam u komisiji za prvomajsko takmičenje, a naročito sam se zalagao na tome da službenici na pruzi shvate službu KOS-a, pri čemu je u prvim danima bilo prilično neshvatanja.

Po potrebi službe iz revizije putnih listova sam dodijeljen na rad u red vožnje, gdje i danas radim u svojstvo konstruktora.”

Pisana u različitim životnim razdobljima i povijesnim epohama ova tri životna izvještaja Franje Rejca donose tri različite biografije i tri ljudska karaktera i međusobno suprotstavljena temperamenta. Prvi je izvještaj pisan da bi se upamćeno prenijelo na papir, da ništa važno ne bi bilo zaboravljeno. Drugi je pisan s očitim literarnim pretenzijama i s darom, koji, na žalost, nikada nije bio ostvaren u cjelovitom tekstu. Treći je izvještaj napisan u službene svrhe, kao CV koji će biti podnesen nekoj važnoj instituciji. U njemu se Franjo Rejc nastoji predstaviti kao izdanak nove epohe, pun je entuzijazma i mladalačkog poleta, a onda i potrebe da sakrije ono što bi moglo naštetiti društvenom promaknuću u cilju kojeg piše ovaj izvještaj.

Bilo bi dragocjeno da sam ove papire ranije pronašao, prije četiri-pet godina dok sam pisao “Rod”, ili još ranije, u vrijeme kada sam bio u potrazi za glasom tonom jednoga budućeg, u međuvremenu nenapisanog i trajno napuštenog željezničarskog romana.

Sad vidim da o njegovu ratnom putu zapravo nisam ništa ni znao i da su krive bile neke pretpostavke koje sam fikcionalizirao u “Rodu” i u knjizi “Sarajevo, plan grada”. Franjo Rejc nije, naime, pripadao Bosanskoj regimenti, niti je nosio fes kao dio uniforme, nego je, premda rodom iz Bosne, zavičajan bio u Kneži kod Tolmina - gdje je nakon majčine smrti došao kao dvogodišnjak i tu proveo najljepše godine svoga djetinjstva, te se kulturno i nacionalno ukorijenio kao Slovenac - pa je prema tadašnjim zakonima mobiliziran u Radgoni, a ne u Doboju, kao što sam ranije mislio.

Ništa nisam znao niti o njegovu navodnom trahomu - toj strašnoj očnoj bolesti koja je skoro nužno vodila u mrak i doživotnu sljepoću - a onda ni o vremenu koje je proveo na liječenju u Pragu. Štošta bi se promijenilo, i drukčija bi bila moja fikcija o Franji Rejcu, da sam pred sobom imao tu epizodu, da sam znao za posjete muzejima i zabave u Akademskom domu i Kavarni.

Bio je devetnaestogodišnjak, neoženjen, gimnazijalac iz siromašne kuće, sin kovača, porodičnog nasilnika i alkoholičara, odrastao između dvije nedođije, zeničkih rudnika i radionica, i tolminskoga zemaljskog raja, daleko od Beča i Praga, od metropolske veličine i sjaja tih gradova koje će upoznavati ispunjen strahom za vlastiti život, usred Velikog rata, kao jedan od tisuća mladića, prvopozivaca, uzgojenih da u pravome času padnu za domovinu i za slavu slavne vladarske kuće. Iz škole je znao njemački i latinski, te nešto malo grčkoga. Govorio je slovenski i bosanski - tako je on u to vrijeme nazivao svoj drugi jezik, a na te su se jezične temelje zahvaljujući njegovu daru i interesu lako lijepili novi jezici. Učio ih je u ratnoj vrevi, u žamoru i razgovoru, grabeći jučerašnje novine po stolovima vojničkih menzi i kantina, listajući temperaturne liste, čitajući anamneze po zatvorenim bolničkim odjeljenjima. Svud naokolo bili su natpisi upozorenja, plakati što narod bodre na rat, krijepe mržnju na neprijatelja i nevjernima ulijevaju vjeru, pisani na raznim jezicima imperija, kao stvoreni da njemu upadnu u oko, da ih čita, pamti i memorira, da preko njih uči gramatiku i pravopisna pravila novih jezika.

I sve to pod prijetnjom trahoma. U nju se očito nije stigao uživjeti, jer je valjda bio impresioniran prijetnjom skore smrti. Ali da tih tjedana i mjeseci nije vidio, da nije čitao i pamtio tekst, svijet bi za Franju Rejca ostao nerazumljiv.

Dorastao je, zahvaljujući starim novinama i praškim muzejima, zahvaljujući tekstu, društvenim i vatrogasnim domovima, vojničkim kantinama i kavanama, do one mjere gradskosti koja će ga provesti kroz život. U Radgonu je stigao kao kovačev siromašni sin, kući će se krajem 1919. vraća kao netko tko ne samo da je vidio svijeta, nego je postao njegov stanovnik, građanin svih tih gradova, netko tko im poznaje ulice, čiji glas sudjeluje u općem žamoru i suglasju.

Ne znam gdje je pohađao školu za rezervne oficire, ni zašto su ga proglasili politički nepouzdanim. Bio je lijep, šarmantan i darovit. Znanja su mu se dobro primala, bio je znatiželjan i temeljito obrazovan. Pohađao je onu slavnu jezuitsku gimnaziju u Travniku. Profesori su većinom bili germanofili. Njemu je njemački dobro išao, uskoro će ga govoriti bez naglaska, kao da mu je materinji, ali iz one meraje pri Kneži ponio je snažan osjećaj nepripadanja tom svijetu. Slovenac i Slaven, uvjeren da postoji nešto što ga vezuje sa svim tim ljudima, Srbima, Hrvatima, Česima, Poljacima, a možda i Rusima, slutio je naloge epohe, rado im se i spremno prepuštao, ali mu je manjkalo hrabrosti.

U svom trećem izvještaju životopis prilagođava potrebama političkog trenutka. Kaže da je “napustio austrijske bojne redove” i “prešao u Italiju”. To nije istina. U podnaslovu prvog izvještaja spominjao je pad u “ropstvo”, dok god je bilo porodice živjela je legenda o godinama njegova zarobljeništva. Zašto je onda 1945. morao izmisliti prelazak u Italiju, i sugerirajući svoje dezerterstvo, promjenu uniforme i strane u ratu? Zato što je to zvučalo bolje od zarobljeništva i što je sugeriralo neku zavjereničku, herojsku ulogu?

Talijani zarobljene austrougarske vojnike nisu tretirali kao neprijatelje. Živio je dobro, čitao novine i knjige, upoznavao ljude. Našao se u vrevi i vrelu najvažnijih europskih zbivanja, u ratnoj pozadini, među novinarima, piscima i pustolovima. Zahvaljujući nevjerojatnom talentu za jezike, gotovo dječjoj sposobnosti da u najkraćem roku progovori svakim jezikom koji je čuo, ali i svome revolucionarnom, sveslavenskom aktivizmu - koji je bio u suprotnosti s njegovim oskudnim junaštvom - našao se u ulozi prevoditelja Edvardu Benešu, vođi Maffije, tajne čehoslovačke revolucionarne organizacije, koju je osnovao zajedno s Tomašom Masarykom, s ciljem rušenja Habsburške monarhije i bečkoga cara. U isto je vrijeme sreo i Antu Trumbića, i povezao se s budućim vođama slovensko-hrvatske revolucionarne organizacije TIGR…

Doma se, u Zenicu, vratio kao zavjerenik. Na njemu je da se otkine od kuće, od divljega oca koji je jednu od dvije kćeri već otjerao u samoubojstvo, a uskoro će umrijeti i druga, i da se, nakon kratkoga činovništva pri rudniku, zaposli na željeznici. Tada će upoznati svoju buduću ženu, ona će mu roditi dvojicu sinova, i bit će stvoren temelj za neki malo drukčiji život, za prelazak iz jedne u drugu društvenu klasu, iz proleterske sirotinje u srednji građanski stalež, među ljude čija prošlost i porodična povijest biva upamćena, dokumentirana i zapisana.

Franjo Rejc želio je da sve što je proživio bude upamćeno, dokumentirano i zapisano.

Bio je tajnik političkog društva “Gortan-Bazovica”, koje se zalagalo za kulturnu i nacionalnu samobitnost Slovenaca u Julijskoj krajini i Primorskoj, te za promjenu granica s Kraljevinom Italijom. Premro je od straha kada su u travnju 1941. Sarajevom zavladale ustaše. Osim što su bili fašisti, ustaše su bili talijanski prijatelji i namjesnici, i nikako im nije moglo biti simpatično ono čime se bavilo Franjino slovensko društvo.

Jedne je noći, sredinom travnja, u blizini kuće gospođe Heim, sakrio dokumentaciju “Gortan-Bazovice”, te dijelove TIGR-ove arhive koji su se našli kod njega na čuvanju. Papire je pohranio u metalni sanduk, nalik onim blagajničkim kutijama, koji je onda zamotao u navošteno platno, pa je sve to zakopao među korijenje jednoga stabla koje će one strašne ratne zime 1992. na 1993. biti posječeno za ogrjev. Ali već je početkom šezdesetih taj prostor betoniran i uređen kao kavanska terasa. Franjo Rejc obilazio je radnike dok su izvodili radove, da se nađe tu ako budu kopali tako duboko da iskopaju sanduk u navoštenom platnu. Premirao je od straha, jer nije bio siguran kakav je stav socijalističkih vlasti o “Gortan-Bazovici” i TIGR-u, ali nije mogao dopustiti da dokumenti završe na smeću.

Sanduk je zakopan na metar i pol dubine, ali srećom nisu kopali tako duboko.

Da se tada nije tako bojao, danas bi ti papiri bili u nekome sarajevskom muzeju ili arhivu. A možda bi završili u Ljubljani ili u nekom od zavičajnih muzeja u Primorskoj. Komunisti nisu bili skloni TIGR-u, kao ni skupinama poput “Gortan-Bazovice” - jer nisu željeli konkurenciju u stvarima antifašizma i revolucionarne borbe, ali sasvim sigurno ga ne bi uhapsili da je šezdeset i neke iskopao ono što je dvadesetak godina ranije zakopao…

Danas je, međutim, i bolje da metalni sanduk u navoštenom platnu bude zakopan ispod jednoga sarajevskog parkirališta, ili još uvijek ispod kavanske terase. Više vrijedi jedna takva porodična mistifikacija od svega što je na tim papirima zapisano.

A ja imam dokaz da mi je djed i u trenucima najvećeg straha dovoljno duboko kopao.