Bosna će i u nebo pjehe

O jednoj antikvarnoj knjizi

Knjigu Književni razgovori, podnaslova Govore pisci Bosne i Hercegovine, objavilo je 1970. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Izdavačko preduzeće Veselin Masleša. Autor Radovan Popović, dugogodišnji dopisnik beogradske Politike, koji će desetljećima kasnije postati poznat kao književni portretist i kroničar, uglavnom, srpske književnosti, razgovarao je s trideset osam bosanskohercegovačkih književnika. Njegov izbor, uz jedva dvije ili tri moguće nadopune, predstavlja reprezentativnu selekciju ove književnosti s kraja šezdesetih godina. Danas, mnoga su od ovih imena gotovo posve zaboravljena: Gojko Banović, Mithat Begić, Miodrag Bogićević, Stevan Bulajić, Rodoljub Čolaković, Branko Ćopić, Vladimir Čerkez, Mak Dizdar, Dušan Đurović, Sead Fetahagić, Ahmet Hromadžić, Hamza Humo, Nedžad Ibrišimović, Alija Isaković, Miroslav Jančić, Erih Koš, Vuk Krnjević, Skender Kulenović, Slavko Leovac, Vojislav Lubarda, Slavko Mićanović, Velimir Milošević, Rajko Petrov Nogo, Mladen Oljača, Šukrija Pandžo, Predrag Palavestra, Nenad Radanović, Izet Sarajlić, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Novak Simić, Derviš Sušić, Husein Tahmiščić, Risto Tošović, Risto Trifković i Anđelko Vuletić. Knjigu otvara Ivo Andrić, s kojim Radovan Popović, istina, nije razgovarao, pa objavljuje tri pitanja koja mu je kanio postaviti, i ljubazno Andrićevo pismo u kojem objašnjava zašto ne može pristati na intervju: nije to stoga "što 'ne volim novinare' (to je potpuno netačno), nego što u ovim danima nemam za to ni sposobnosti, ni zdravlja, ni slobodnog vremena".

Najstariji bio je Hamza Humo, koji je i umro pred izlazak knjige, s nenavršenih sedamdeset pet, najmlađi Rajko Petrov Nogo, s dvadeset pet. Danas su, uz Nogu, među živima još Anđelko Vuletić i Vuk Krnjević.

Popović piscima nije postavljao tipska pitanja. Prilagođavao se svakom individualnom diskursu i poetici, ali bi skoro kod svih priča nekako logično naišla na Bosnu, i na tradicijske, kulturne i jezične posebnosti ove južnoslavenske "pokrajine", iz kojih onda, kako skoro svi upitani složiše, proizlazi i karakterističan i prepoznatljiv književni izraz.

Priređivana dvije-tri godine prije popisa stanovništva iz 1971. (na kojemu će pravo na samobitnost dobiti Muslimani s velikim M), i pet-šest godina prije ustavnih promjena iz 1974, s kojima će Bosna i Hercegovina zadobiti državni subjektivitet (ono na osnovu čega je ova zemlja jedino i mogla 1992. steći nezavisnost i međunarodno priznanje), ova nevelika knjiga (237 stranica malog formata) doima se kao svojevrsna pohvala Bosni, ispunjena nekim neočekivanim, iz današnje perspektive ganutljivim domoljubljem. 

Ovako na Popovićevo pitanje "slažete li se sa shvatanjem da originalnost jedne literature potiče samo iz nacionalnih izvora" odgovara četrdesetogodišnji historičar književnosti i profesor Slavko Leovac: "Lako bih vam ovako odgovorio: ne samo iz nacionalnih izvora i, kako kažu naši ljudi, mirna Bosna! Međutim, ovo pitanje pokreće probleme radi kojih je potrebno da veoma 'drsko' uđemo u radionice ljudskog duha i da rešavamo probleme ljudske historije. Upravo stvaralaštvo Bosne i Hercegovine može, takođe, da nam pokaže svu kompleksnost ovog pitanja. Mnogovrsnost kultura – njihova međusobna borba, njihova izukrštanost – stvorila je i stvara jednu tradiciju koja je ako se gleda isključivo s jednog gledišta, sa stanovišta nekog ograničenog nacionalnog iskustva, ili veoma kontradiktorna ili veoma jednostrana. Verovatno da ste vi pod rečju 'originalnost' podrazumevali specifičnost neke književnosti. Upravo jedna od specifičnosti literature i jeste u tome što ima neku svoju specifičnu tradiciju, koja je u sebi samoj, filosofski posmatrano, protivrečna, kazao bih – plodno pritivrečna."

Teško da bi se pred sudom povijesti moglo jasnije posvjedočiti o postojanju bosanskohercegovačke književnosti nego što je to 1970. učinio Slavko Leovac. 

Ono što će se u sljedećih dvadeset, a zatim i četrdeset godina događati i s Leovcem i s tom književnošću, ove će tada izgovorene rečenice učiniti krajnje začudnim. 

Slavko Mićanović bio je dječji pisac, partizanski prvoborac i kroničar, autor studije o Mladoj Bosni. Popović ga pita: "Ratovali ste za Bosnu. Da li koji put ratujete i protiv nje?" Pitanje je za današnje prilike čudno, kriptično. Ali odgovor jasan: "Sasvim osnovano se smatra da je istorija ove zemlje bila teška. Na granici između dva svijeta, Bosna i Hercegovina je bila zemlja na čijem tlu su se neprestano, kroz vijekove, izmirivali razni računi, protiv koje su dizani i vođeni krstaški ratovi, koju su prisvajali i oko koje su se otimali. To je sve ostavilo i do danja današnjeg vidljive tragove. Otrov prošlosti još kola krvotokom te izmučene zemlje. Boriti se protiv tog otrova smatram svojom dužnošću."

Dok je za Popovića, kao i za dio njegovih sugovornika, s umišljajem ili bez umišljaja, Bosna pokrajina, za Slavka Mićanovića Bosna je zemlja. Možda je slučajna razlika. 

Miroslav Jančić, dramski pisac, kasniji promotor socijalističkih kulturnih politika, objašnjava zašto je pisao dramu Bosanski kralj: "Ja sam otišao u srednjovjekovnu Bosnu, želeći da što uvjerljivije pokažem i dokažem apsurd našeg serbo-kroatističkog plićaka u svom njegovom tvrdoglavom stoljetnom trajanju i obnavljanju. (...) Duž Bosne su gotovo po pravilu pucale carevine, odvajale se civilizacije, sukobljavale se brojne vjere i kulture. Njen čovjek je čerečen. Vrijeme je da od stečene šarolikosti i iskustva stvorimo jedinstven kulturni kapital, u onom smislu u kojem je to započeo Ivo Andrić. Bosanski kralj je stoga, za mene, znak privrženosti Bosni kao jedinstvenoj kulturnoj inspiraciji, a ne njenoj prošlosti." A nekoliko redaka prije, dok govori o Tvrtku: "O dušu njegovu i njegova podanika otimala su se, ni manje ni više, četiri boga... Jugoslavija se reklamira u svijetu, u turističke svrhe, kao jedna država koja ima dva pisma, tri vjere, četiri jezika, pet nacija i šest republika. Ako bismo u tome išli dalje došli bismo do naše čudnovate Bosne i Hercegovine čiji je čovjek bio vijekovima čerečen na još sitnije djeliće. Zbilja, za kojeg bi se boga opredijelio jedan kralj čiji je otac bogumil, majka katolkinja, pramajka pravoslavna Nemanjićka, a čiji će se unuk, možda zbog toga, klanjati Alahu?"

U Jančićevom govorenju nađe se svega: i mondene krležijanske retorike, koja je u to vrijeme, i u sljedeća skoro dva desetljeća, odzvanjala po hodnicima bosanskoga centralnog komiteta, i kič-romantike na temu legendarne bosanske povijesti, i ponešto od svega onog što će u sljedećem stoljeću postati mitologemom bošnjačkih nacionalista, ali uzme li se u obzir vrijeme u kojemu Jančić govori ono što govori, njegove riječi s jedne strane djeluju kao neka vrsta političkog manifesta (usuprot "serbo-kroatističkim plićacima"), a s druge strane one nisu disonantne u odnosu na ono što govori Slavko Leovac ili, recimo, Predrag Palavestra, koji u to vrijeme već biva po Beogradu stigmatiziran zbog srpskog nacionalizma i prikrivenog antikomunizma. 

Ovako govori Palavestra: "Nedovoljno poznata i proučena, kulturna tradicija Bosne i Hercegovine zahteva, pre svega, stručan i naučan pristup. Bilo da se izučava istorijski, etnogenetički, etnološki, sociološki, lingvistički ili estetički, ona nužno zahteva visoku naučnu objektivnost, lišenu ma kakve druge strasti osim jedne jedine: da otkrije i utvrdi naučnu istinu i da tu istinu prikaže kao deo zajedničke sudbine svih  onih koji su, razdvojeni verskim, nacionalnim i političkim opredeljenjima, spleteni u isto klupko, živeli na istom zavičajnom tlu i delili isto gorko iskušenje istorije i života. Područje Bosne i Hercegovine je istorijski i etnički izvanredno kompleksno; tu se odvajkada susreću, sudaraju i mešaju uticaji različitih naroda i civilizacija, od drevne, starosedelačke ilirske, preko mediteransko rimske i vizantijske, slavenske, romanske, katoličke, pravoslavne, orijentalno-islamske, pa i jevrejske, do zapadnoevropske, nemačko-austrijske kulture, moderne tehnokratske civilizacije i uznemirene, protivrečne kulture atomskog doba. Naše pokolenje, upravo zbog toga, treba da bude svesno da se čitav taj kompleks odnosa i tendencija može rešiti jedino utvrđivanjem objektivne naučne istine, a ne prilagođavanjem istorije trenutnim političkim ili drugim idejama. Samo stav objektivnog istraživača može da pomogne da se kulturna tradicija Bosne i Hercegovine osvetli kao kulturna baština raskošnog sjaja i lepote."

Istina, Palavestra jedini dovodi u pitanje sam pojam jedinstvene bosanskohercegovačke književnosti, ali način na koji to čini daleko je ne samo od nacionalizma, nego i od insistiranja na pretežitom značaju nacionalnih književnosti. Evo i tog fragmenta: "Ako se uopšte može govoriti o književnosti Bosne i Hercegovine, što je, mislim, veoma teško, onda se prvenstveno, može da govori o toj aromi, o tim specifičnostima, na kojima treba insistirati. Stvralački duh te literature mora se razvijati i negovati pažljivije nego što se, čak i danas, u književnim kategorijama razmišlja o nacionalnim i konfesionalnim određenjima."

I među svim tim udivljenim bosanskim glasovima, punim istinskog obzira i potrebe da se konstituira okvir koji bi obuhvatio jednu kompleksnu književno-identitarnu zajednicu, izdvaja se praktično samo jedan disonantni glas. Onaj Seada Fetahagića.

Pisac koji je u bosanskohercegovačku književnost nahrupio nekoliko godina ranije, knjigom moderno napisanih kratkih priča i noveleta Četvrtak poslije petka, nastupao je protiv tradicija pripovjedačke i tradicijske Bosne, pa onda i nije neobično što tom kulturnom i književnom identitetu govori ovako: "Volim Bosnu jer sam tu rođen i tu sam najveći dio vremena proživio. Ne mislim da je Bosna nešto izuzetno kao velika tema. (...) Ako osjećam specifičnost Bosne, to je prije svega njen primitivizam, ali ne naroda, nego ljudi koji u poslovima kulture i politike pokazuju svoje uske bosansko-planinske vidike, svoju neobrazovanost."

Tako je, drčno i bezobrazno, sve uz nos sveučilišnoj gospodi, partizanima i bosanskim književnim klasicima govorio ne više tako mladi, tridesetpetogodišnji Sead Fetahagić, po čijem su se amidži Ahmetu, narodnom heroju, zvale jedna sarajevska osnovna škola i jedna ulica. Bio je pisac koji obećava, čiji će silni talent biti na čekanju i sljedećih dvadesetak godina, sve do izbijanja rata, koliko će književna publika i kritičari čekati da Fetahagić objavi knjigu koja bi bila dostojni nastavak Četvrtka poslije petka. On je za to vrijeme objavio nekoliko nevažnih proznih i publicističkih knjiga, sve više gubeći ambiciju u uzaludnim pokušajima da dosegne sebe samoga i mjeru koju si je zadao na početku svoga cjeloživotnog književnog posla.

Što ga je omelo?

Vjerojatno to što ga je život iskvario, ili što više nije pronalazio motiva kakav je imao dok je pisao svoju prvu knjigu, kojom se tako moćno i samouvjereno obračunavao s pripovjedačkom, epskom, sevdalijskom Bosnom, s onom Bosnom, zapravo, na koju su pred Bogdanom Popovićem, gostom iz Beograda, jednako ponosni bili i Slavko Leovac, i Mithat Begić, i Predrag Palavestra, i, naravno, Miroslav Jančić.

Odživio je Fetahagić rat u Sarajevu, i dobro poživio nakon rata, nijem i nemušt pred velikim i strašnim događajima i pred posrnućem i nestajanjem svoje zemlje. Bio je pisac za drukčiji svijet, za drugo vrijeme, a možda i za drugi jezik. Ubilo ga je ono jedino što je u Bosni pred gostom iz Beograda prepoznao, ubio ga je bosanski primitivizam.

Alija Isaković, tri godine od njega stariji, i neusporedivo dovršeniji čovjek i pisac, imao je obrnut put od puta kojim se kroz bosansku književnost išlo. Drugi su, naime, polazili iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, i završavali u Beogradu. Od Andrića, Selimovića i Palavestre, do Leovca, Noge, Lubarde, Krnjevića, svi su, pod ovakvim ili onakvim okolnostima, odlazili u Beograd, gdje su umirali i sahranjivali se. Ako i ne bi otišli, kao što Husein Tahmiščić u Beograd nije otišao, prihvatili bi jezik, srpsku ekavicu, Vuka i Skerlića... Samo je Alija Isaković išao obrnutim putem. Školovao se u Beogradu, živio u Profesorskoj koloniji, kvartu koji je opisivao u jednom od svojih putopisa, posve se srodio s atmosferom i raspoloženjima glavnoga grada, ne imavši, za razliku od drugih Bosanaca, baš nikakvih problema s akulturacijom. A onda se, umjesto da ostane, naprosto vratio. 

"Bosna je sva prizemna i ona nikad neće poletjeti u nebo pomoću nebodera. Bosna će i u nebo pjehe. Tako je sigurnije...", govorio je Alija Isaković Radovanu Popoviću, ne insistirajući na ozbiljnosti, nego na efektnosti iskaza. Riječima je nastojao nadigrati sugovornika, i to mu je uspjevalo. "Ja samo još u finim godinama – ništa mi nije potaman!" Bilo mu je trideset osam, i govorio je: "Kad se već napada na nešto na nebu, onda treba gađati pravo u boga."

Danas, s ulogom nacionalnog proroka, stečenom u ratu, Alija Isaković leži usred harema jedne ugledne sarajevske džamije, kao mumin nad muminima. Onaj tko bi da se našali s uspomenom na ovoga sjajnog i ostvarenog, ali i vrlo modernog bosanskog pripovjedača, rekao bi da je Alija Isaković u nebo išao raketom bržom od brzine svjetlosti, a ne pjehe. Išao je vremeplovom, i prestigao samoga sebe i sve ono što je mislio. Ili nije bilo tako?

Tko zna, uostalom, kako je bilo, ali svi, ili gotovo svi, koji su prošli kroz Popovićeve Književne razgovore, preobrazili su se do neprepoznatljivosti u sljedećih dvadesetak godina. Neki za života, a neki tek poslije smrti. Bosne je danas manje nego što je Bosne bilo 1970. Nestajanje ove zemlje očito nije započelo u ratu ni poslije rata, nego ranije. Kako li su i kuda iščezavala čvrsta, dobro obrazložena uvjerenja? Gdje je otišao i onaj glupi ponos, što je proizlazio iz apartnosti bosanskog Srbina i bosanskog Hrvata, kako su obljutavile riječi koje su prethodno imale snagu i vrelinu? Što se sve u bosanskoj književnosti i s bosanskim književnicima događalo između 1970. i 1992, a u čemu se zrcalila sudbina jedne zemlje? Kako su se transformirali osjećaji tih ljudi? Zašto?     

"Ja sam Bosanac", govorio je Popoviću Alija Isaković, "Hercegovina je izmišljotina vojvode Stjepana."

I još je citirao glavnoga junaka iz svoje televizijske drame To, prve drame u povijesti Televizije Sarajevo: "Ako ti mene udariš kamenom, kako ću ja tebe udariti hljebom kad ga nemam?"

Kakva divna dosjetka.