Amen, Inch'allah: o bogovima i ljudima

Piše: Miljenko Jergović

Četrnaestog prosinca 1993, u vrijeme bošnjačko-hrvatskog rata u Bosni i Hercegovini, ubijena su u Alžiru dvanaestorica radnika zagrebačke Hidroelektre. U njihovu baraku upala je skupina islamističkih boraca (ispravno ih je tako zvati, budući da se sami zovu GIA ili Groupe islamique Arme), naredili su ljudima da skinu gaće, nakon čega su, na licu mjesta, zaklali sve neobrezane. Svih dvanaest ljudi bili su Hrvati, neki među njima iz Bosne i Hercegovine. Ovaj masakr bio je ciljana osveta zbog onoga što se događalo u Bosni. Sudbinu tih ljudi danas više ne komemorira nitko, osim, valjda, njihovih porodica. Hrvatskoj oni su nevažni, jer ih nisu poubijali Srbi, niti su zaklani zbog nečije solidarnosti sa Srbima, a Bošnjaci, eto, nisu više neprijatelji. Bosni i Hercegovini, pak, oni su višestruko nevažni: srpskih se vlasti njihovo stradanje ne tiče, jer se ono ne tiče hrvatskih vlasti, dok bošnjačke vlasti principijelno izbjegavaju mogućnost da je u ratu stradao itko osim Bošnjaka, ili da se, ne daj Bože, u Bosni ili u Alžiru klalo u ime Bošnjaka ili u ime solidarnosti s bosanskim muslimanima. I tako su radnici Hidroelektre propali u jedan historijski procjep, nikoga se ne tiču, njihova žrtva više nikome ne pripada, kao da su poklani kao neki bespotrebni višak u tuđim ratovima i klanjima.

Crkva nije građevina

U blizini Hidroelektrina alžirskog gradilišta nalazio se samostan Atlas, u kojemu su, još od vremena francuske kolonijalne vlasti, živjeli cisterciti iliti trapisti. Srođeni s muslimanskim stanovništvom iz okolnih sela, u samostanu su držali javnu ambulantu, bavili se zemljoradnjom i stočarstvom, molili se Bogu i bili su apsolutno dijaloški raspoloženi prema islamu. Nakon pokolja hrvatskih radnika, alžirske vlasti su im ponudile trajnu vojnu zaštitu za samostan. Ali kakav bi uopće bio smisao redovništva pod vojnom zaštitom? I što bi trapisti o sebi, svojoj vjeri i uvjerenjima poručili svojim muslimanskim susjedima, kada bi prihvatili zaštitu višestruko korumpiranih vlasti, ljudi koji su izgubili demokratski provedene izbore, ali nisu smijenjeni jer je Zapadu bila neprihvatljiva vlast islamista iz GIA-e, koja je na izborima pobijedila? Redovnici su, dakle, odbili vojnu zaštitu.

Među desetak redovnika, koliko ih je još bilo, tada je započela rasprava o tome ima li smisla ostati u Notre Dame de l' Atlas, kako glasi puni naziv samostana, ili je mudrije i korisnije napustiti Alžir i poći u Europu. Brojni argumenti potvrđivali su da je bolje otići. U Tibhirinu nema kršćana, a skoro da ih nema ni u cijelom Alžiru, ne postoji vjernička zajednica za koju bi se trebalo žrtvovati i zbog koje bi riskirali živote. Ne postoje ni misionarski razlozi za ostanak, niti su se cisterciti ikada bavili prevođenjem pripadnika drugih monoteističkih religija na kršćanstvo. Ni samo napuštanje samostana ne bi previše značilo, jer Crkva nije građevina, Crkva su ljudi. Postojao je, ali doista, samo jedan jedini fizički razlog za ostanak: ljudi muslimanske vjere među kojima su redovnici živjeli i čiji su društveni život i mala ljudska i porodična povijest bili obilježeni postojanjem tog trapističkog samostana. Ali postojalo je još nešto, što se ticalo građanskih uvjerenja ovih redovnika, ali i načina na koji su oni vjerovali u Boga. Voljeli su Alžir, smatrali su tu zemlju svojom domovinom, i nisu mogli prihvatiti da njihova vjera bude poražena time što će se, iz razloga osobne sigurnosti, razdvojiti od muslimana, ljudi druge vjere s kojima su činili cjelinu. Ni po koju cijenu oni nisu mogli prihvatiti da bi to razdvajanje trebalo biti nužno, i odlučili su ostati ali baš pod svaku cijenu. Samostanski prior (ili što bi se u nas reklo – gvardijan), otac Christian, nakon zajedničke odluke o ostanku napisao je oporučno pismo, koje vrijedi citirati u cjelini ne samo zbog njegove vjerske, nego i zbog civilizacijske, kulturne i političke vrijednosti:

Alžir i islam su nešto drugo

"Ako se dogodi jednog dana – a to bi moglo biti već sutra – da postanem žrtva terorizma koji, čini se, trenutno zahvaća sve strance koji žive u Alžiru, volio bih da se moja zajednica, moja Crkva i moja obitelj sjećaju da je moj život bio posvećen Bogu i ovoj zemlji u kojoj sam živio.

Želio bih da prihvate činjenicu da Jedini Gospodar svakoga života nije mogao ne biti uključen u moj nasilan odlazak. Neka mole za mene kako bih mogao biti dostojan takve žrtve. Neka povežu moju smrt s tolikim drugima jednako nasilnima koje su prepuštene ravnodušnosti i prekrite anonimnošću. Moj život ne vrijedi više od ostalih. Isto tako ni manje. U svakom slučaju, moj život ne posjeduje nevinost djetinjstva.

Dovoljno sam živio da bih spoznao zapletenost zla koje, na žalost, može izgledati kao da je preplavilo svijet, onog istog zla koje bi me moglo bijesno ugrabiti. Volio bih, kada kucne čas, biti prosvijetljen da mogu izmoliti oprost od Boga i od svoje braće, i u isto vrijeme da bih svim srcem mogao oprostiti onima koji će me usmrtiti.

Čini mi se važnim to javno priznati da ne želim takvu smrt. Naime, ne vidim kako bih se mogao razveseliti kad bi ovaj narod koji volim bez ikakve prosudbe bio optužen za moje ubojstvo. To je prevelika cijena za, kako će se možda to nazivati, 'milost mučenika', prevelika cijena da bih je dugovao Alžircu, kakav god on bio, posebice ako kaže da sve što radi, radi u ime onoga za što vjeruje da je Islam. Svjestan sam prezira kojim smo okružili Alžirce. Isto tako svjestan sam islamskih karikatura koje ohrabruju određenu ideologiju. Preolako je mirne duše identificirati taj religijski put sa konzervativizmom njegovih ekstremista.

Alžir i Islam su za mene nešto drugo, to su tijelo i duša. Mislim da sam to dovoljno naglašavao, na očigled onoga što sam od toga doživio, tako često našavši u njemu pravu nit vodilju Evanđelja naučenog na koljenima svoje majke, svoje cijele prve Crkve, u Alžiru da budemo precizni, već onda i uz poštovanje prema muslimanskim vjernicima. Moja će smrt očito dati za pravo onima koji su me tretirali kao naivca ili idealista: 'Neka sada kaže šta misli o tome!'

No, oni koji će me ubiti moraju znati da će time biti ostvarena moja nestrpljiva želja te ću moći, ako Bog da, susresti svoj pogled s Očevim pogledom, da bih s njim promatrao njegovu djecu muslimane, takve kakvim ih On vidi, sve obasjane Kristovom slavom, i plodom njegove žrtve, ispunjene darom Duha Svetoga, čija će tajna radost uvijek biti u ostvarivanju zajedništva i sličnosti u poigravanju s razlikama. Za taj izgubljeni život, potpuno moj, potpuno njihov, zahvaljujem Bogu, koji ga je očito želio za onostranu radost, unatoč svemu.

U ovoj hvali gdje je sve rečeno, nekoć o mom životu, naravno, uključujem i vas, današnje i jučerašnje prijatelje, i vas, prijatelji odavde, uz majku i oca, sestre i braću i njihove obitelji, stostruko ste priznani, kao što je obećano!

I ti također, prijatelju posljednjeg trenutka, koji nisi znao što radiš. Da, i tebi posvećujem ovu zahvalu, i ovaj zbogom. U nadi da ćemo se ponovo sresti u raju, kao dva sretna razbojnika, ako tako bude htio Bog, Otac nas obojice.

AMEN! INCH'ALLAH!"

(Prijevod oporuke oca Cristiana preuzet je s portala trapisti.com, na kojemu se može više naći i o trapistima ili cistercitima, i o alžirskim mučenicima.)

Ovo pismo prior Christian napisao je prvoga siječnja 1994. Dvije godine kasnije, u noći između 27. i 28. ožujka 1996, GIA je upala u samostan i odvela ga skupa sa šestoricom njegove braće. U proglasu od 23. svibnja iste godine, GIA je objavila da je svih sedam monaha pogubljeno. I to je kraj. Za bosanske uši i prilike valja napomenuti i ovo: ubojice nikada nisu identificirani, nikada nisu osuđeni.

Besmislene smrti

I onda, je li smrt priora Christiana i njegove braće imala smisla? Nije, baš nimalo! Ta smrt bila je još besmislenija od smrti radnika Hidroelektre, kršćana i Hrvata. A jesu li alžirski trapisti mogli drukčije postupiti? Jesu li drukčije mogla postupiti dvanaestorica bosanskih i hrvatskih kršćana, zaklana od muslimanske ruke, u Alžiru? Naravno da jesu, i jedni i drugi. Redovnici su se mogli, u skladu s geopolitičkom logikom i s aktualnim sukobom civilizacija, povući u Francusku, odakle bi s obnovljenih pozicija križarskih ratova, te s autoriteta vlastitoga poznavanja arapskoga svijeta i islama, svjedočili o svojim dujučerašnjim susjedima kao o ljudožderima ili – kako je to u Bosni ovih dana moderno – kao o genetski kvarnom, rasno inferiornom materijalu, koji kolje susjede druge vjere i nacije. Da su tako učinili, nipošto se ne bi moglo reći da se nemoderno ponašaju, da nisu u dosluhu s planetarnim trendovima ili da se naročito ekscentrično ponašaju. Da su tako učinili, teško da bi bili izloženi prevelikoj kritici svojih francuskih i europskih susjeda i domaćina, a ne bi ih ni njihovi ubojice baš naročito zamrzili, tim prije što bi takvim svojim ponašanjem njima dali za pravo da i dalje kolju, ukoliko slučajno u Alžiru naiđu na još nekog preostalog kršćanina. U svakom slučaju, da su na vrijeme otišli, alžirski trapisti svojoj budućoj, prirodnoj, smrti dali bi neki ljudski smisao, ali bi isti taj ljudski smisao izgubili njihovi životi.

Ali za mir duše, recimo i ovo: i dvanaestorica radnika Hidrogradnje, neobrezanih hrvatskih i bosanskih kršćana, po nacionalnosti Hrvata, itekako su mogli postupiti više u skladu sa zbivanjima oko sebe i s logikom sukoba civilizacija. Naime, nisu oni u Alžiru bili samo zbog svojih mjesečnih plaća. Oni su bili u Alžiru jer su vjerovali Alžircima ili preciznije - alžirskim muslimanima. Više bi, međutim, zaradili, duže bi živjeli i – po svoj prilici – bili poštovaniji, da su ostali u svojim domovinama, da su se dobro naoružali, pa krenuli u patriotski inspiriranu pljačku, paljevinu i ubijanje inovjeraca, bilo muslimana ili pravoslavaca. Ako bi u toj borbi slučajno i poginuli, netko bi ih se danas sjećao kao boraca za dom, zavičaj ili domovinu. A ovako?

Ali što bi se dogodilo kada bi jednom nestalo nedužnih kršćanskih radnika po gradilištima diljem ojađenog i zaraćenog islamskog svijeta? I što će se dogoditi ako više nitko među kršćanima i među muslimanima ne bude vjerovao u onakvoga Boga u kakvog je vjerovao otac Christian? U svakom slučaju, tada će svijet biti jednostavan i lako razumljiv.

O bogovima i ljudima

Lani je, na festivalu u Cannesu, prikazan igrani film koji govori o ovim događajima, i osvojio je festivalski Grand Prix. Režiser je Xavier Beauvois, naziv filma je "O bogovima i ljudima", i odnedavna ga se može nabaviti na dvd-u. Premda su kojekakvi mazlumi, što uz simptome ljevičarske histerije, što uz simptome katoličke histerije, ovome filmu našli zamjerati kako je riječ o crkvenoj propagandi, riječ je o estetskome i etičkom remek djelu, dostojnu svoga strašnog povoda. Na žalost, o crkvenoj propagandi ne može biti ni govora, jer kada bi Katolička crkva u cjelini, ili u većini, bila na istome putu s pismom priora Christiana, živjeli bismo u nekom drukčijem i boljem svijetu. Ili ako baš i ne bi bio bolji, smisao bi se više nalazio u ljudskim životima, nego u mučeničkim smrtima.