Pucaj Risto!

Piše: Elvis J Kurtovich za Radiosarajevo.ba

Prođe Prvi april!

I Čkaljin rođendan:

A sad, kratko i jasno o prvom aprilu: Moram i ja konkretnije i kraće pisati, s poukom i poentom na kraju. Svaki put kad pretjeram s nepotrebnim lirskim opisima okoline autoputa gdje je glavni junak prošišao brzinom 100 km/h - ja sebe opomenem s "pucaj Risto!".

Ko je Risto, zbog čega bi on trebao da puca, i kakve to ima veze sa kvalitetom ove kolumne, pokušaću da vam objasnim, a sve po metodi "pucaj Risto!"...

Naime, u moje doba preživjeli borci iz NOB-a su išli po školama i mladima "evocirali uspomene na narodnooslobodilačku borbu". Tako je neki stari prvoborac koji se zvao Risto otišao među  studente, koji su bili natjerani da slušaju izlaganje starog borca, a oni bi radije da idu u grad, ašikuju, zabavljaju se, drogiraju se...ili šta već mladi rade...

I stari borac opširno priča o akciji partizana, kako su oni napravili Nijemcima zasjedu, pustili ih da uđu u klopku, napravili plan paljbe... I nikako da skrati priču o borbenoj akciji, da svi lijepo idu kući... I kad je svima u sali malo to dozlogrdilo, iz stražnjeg dijela neki šaljivdžija, uz urnebesan smijeh publike, dobaci: "Pa pucaj Risto!"

Pucat', ništa opisivat'

Da i nama mangupi ne bi dobacivali - idemo pucat', ništa opisivat' opkoljavanje:

Prvog aprila navrši se osam sretnih godina od kako je Radio Sarajevo krenuo sa programom. Neću se sada, poput prvoborca Riste, prisjećati tih značajnih trenutaka - pošto sam se prisjetio da sam se prošle godine prisjetio godišnjice Radio Sarajeva, kada je bilo sedam sretnih godina našeg emitovanja.

U prošloj kolumni samo sam dao naslov, a nisam od prečih stvari stigao objasniti - zašto je uvijek sve bilo "bezveze" (kao što je i danas).

Znači, u doba kad sam ja bio mali bilo je vrlo, vrlo malo rock muzike na radiju. Vrtila se zabavna, narodna i klasična muzika, a rock muzike je bilo toliko da se mogu sjetiti SVIH EMISIJA koje su imale "rockerski predznak".

Najjadnija muzička emisija je išla subotom oko pola dva popodne i zvala se "Sa i oko domaće pop i rock scene". Urednik je očito pozajmljivao ploče iz Jugotona u Miskinovoj. Mi smo kao klinci obilazili sve prodavnice ploča u gradu i tačno znali kada je neka nova "došla u Jugoton". Problem je bio što su te ploče izlazile sa ogromnim zakašnjanjem i nisu bile cijenjene kao "originali".

I ti kao klinac slušaš Radio Sarajevo i odraslog voditelja (čovjeka od 25-6 godina!) kako vrti "domaće ploče". I vremenom spoznaš... Oni uopšte ne kupuju "strane“ ploče. Ili ih ne interesuje, ili nemaju deviza... Ili čekaju da bijedno plaćeni "honorarni saradnik" donese svoje ploče...

Sjećam se i "Zvjezdane prašine"!

Kad odemo na more i ponesemo Grundig, uživamo u stotinama talijanskih stanica na ultrakratkim talasima. Kad ih više ne možemo čuti - znamo da loše vrijeme prelazi na našu stranu Jadrana i da sutra nema kupanja! No kad se vratimo u Sarajevo - opet mediokritetske emisije tipa "za svakog ponešto" ("a u narednom bloku dragi slušaoci zabavljat će vas: Nada Mamula, Dragan Mijalkovski i grupa Blood, Sweat and Tears)

Vremenom se pojavio Drugi program Radio Sarajeva koji je polako postajao "rokerski". Stari urednici, poput prerano preminulog Harija Ramadana, često su znali biti pod suspenzijom zbog npr. puštanja grupe Azra na radiju!?

Bilo je svakakvih vremena, ali, mladi ljudi okupljeni oko Bore Kontića, krajem 80-h nekako uspijevaju na radio donijeti sadržaje koje bi se meni kao tinejdžeru mogle dopasti (da sam tada bio tinejdžer - a nisam). Rock muzika i zajebancija su postale zaštitni znakovi Radio Sarajeva (Drugi - Omladinski program), a zahvaljujući odašiljačima na UKW talasima koji su bili postavljeni po visokim bosanskim planinama - i veći dio tadašnje države mogao je da sluša emisije poput Primusa itd.

Evo jedne zafrkancije sa Omladinskog na koju je većina slušatelja nasjela, a autori su 1989. dobili prvu nagradu na Radio festivalu u Ohridu:

No ponavljam, sve ovo je bilo kada sam ja već bio "izgubljen za radio". Bio sam stari, umorni zaposleni čovjek od 29 godina, koji radi od sedam do tri, dođe kući, spava i gleda vijesti... I poneki erotski kviz na TV (tih godina je razvaljivao Tutti frutti).

Poentu na sunce! Pucaj Risto!

Zašto je (od)uvijek bezveze?

Danas je "bezveze", ali uvijek je i bilo "bezveze", dragi posjetioci portala. Zašto? Jer, uvijek su "laktaroši" bili na bitnim pozicijama. Uvijek je bilo onih koji iz čista mira, ničim izazvani počnu pjevat "Druže Tito mi ti se kunemo"...pa im se ostali pridruže. A niko da im kaže da su ulizice, šleperi, pataroši.

Uvijek je bilo bezveze, i ljudi su uvijek bili loši.

Kako je jedan prastari filozof utvrdio - od tri čovjeka jedan je dobar, jedan loš, i jedan "ni tamo ni 'vamo".

Međutim, kako dalje upoznajemo i istražujemo ljude, i posmatramo npr. trojicu od ovih "dobrih ljudi" skontaćemo da je jedan dobar, jedan loš.. I jedan "nit smrdi niti miriše"... Pa vi onda skontajte koliko je stvarno dobrih ljudi na svijetu...

P.S.: Ušao sam, na mala vrata od knjižnice, sa svojim saučesnicima u nedjelu, u Rock'n'roll Hall of Fame... :)