Preokret na kraju

Piše: Elvis J. Kurtovich

Kažu:"Vidjeli smo te na televiziji! Bila je emisija o Danu Republike i svi su govorili o ZAVNOBIH-u i kako BiH 'nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska'... jedini si ti govorio:"BiH nije ni UNICREDIT-ova, ni od Raiffeisen Banke, ni od ProCredit banke, nego i od Hypo Alpe-Adria-Bank... itd..."

Bježim od televizije osim kad je domovina u pitanju... Televizija je za mlade i zgodne ljude pa sam se posvetio radiju. Svakog radnog dana nakon vijesti u 12 ide moja emisijica. Popravili smo kvalitet internet-streaminga! Osim na frekvenciji 90,2 slušajte me i preko našeg portala!

Primjer jedne prosječne emisijice poslušajte ovdje.

Ako ste primijetili ne kritikujem puno. Ja sam "stara škola" koja razlikuje kritizerstvo od kritike. Odrastao sam čitajući „Džuboks", muzički magazin iz '70-ih koji ponekad pokažem mladim kolegama. Oduševe se!

Toliko nam se sviđao taj stil njihovih kritičara da smo i sami postali "muzički kritičari" i satima jedni drugima u kafani Park dokazivali "ko je bolji gitarista: Page ili Blackmore".

Kad sam imao 19 godina pobijedio sam na "Džuboksovom" konkursu za mlade kritičare. Tema je bila "Žene u rock muzici". Ovako je mali Elvis počeo svoju ekspertizu:

"Žene su veoma zaslužne za razvoj rock muzike. Šta bi bilo bez velikih i istaknutih žena kao što su majka od Jimmy Hendrixa, majka od Bob Dylana... supruga Jim Morrissona Pamela... i mnoge druge "

Evo jednog interesantnog iskoraka i kvalitativnog pomaka iz '70-ih koji vrijedi da se mlađima prepriča. Ne kvalitetno i u stilu magazina "Džuboks" već web-oliko ogoljeno i uprošteno da oni ne bi pobjegli sa ove stranice...:)

Nakon velikog uspjeha prva dva albuma najpopularnija domaća rock grupa "Bijelo dugme" i Jugoton odlučuju da treći album snimaju u Londonu! (I drugi album su doduše snimali u Londonu ali sam ja još bio mali, nisam čitao "Džuboks" pa to tada nisam ni bio spoznao...)

O kvalitetu producenta i studija govori nam ova svjetski poznata pjesma:

Nas klince koji smo pratili muziku, čitali "Džuboks", stavljali magnete kupljene u "Muzičkoj nakladi" na "Bambi" gitare očekujući da gitarica sad "zvuči ko prava električna" najviše je oduševila ova spravica.

Zvala se talk box. Evo kako zvuči:

Sedamdesetih godina činilo se da sustižemo razvijeni svijet. Domaćinstva nabavljaju stereo-gramofone i kolor televizora. Naše firme rade po svijetu. Novine pišu da smo prestigli Grčku i Portugal. Naša grupa snima u Londonu! Naš gitarista koristi iste fazone kao i svjetski poznati gitarista:

Naravno ima onih koji se iz tih vremena sjećaju samo Bregine gitare sa dva vrata, a vi budite upućeniji i upamtite sljedeće key-words: 1976. – "Eto! Baš hoću!"(3. album) – London(Neil Harrison producent) –talk box.

(Za mlađe čitaoce: ne pokušavajte talk box sami da napravite pomoću lemilice i šeme iz starih časopisa! Posljedice eventualnog drmanja struje nisu iste kao kod pravljenog pojačala ogromne snage od 6 wati!)

Nećemo sad slušat "Bon Jovi" – "Livin' On A Prayer"!

Dosta o talk boxu! Budite sretni što vas nisam počeo tušiti s melotronom od Vlade Pravdića! Koji spektakl od klavijature! Svaka tipka je imala svoju magnetofonsku traku sa tonovima raznih instrumenata! (Prema magazinu "Džuboks" i njihovoj rubrici "Priče o muzičkim instrumentima")

I na koncertu u Skenderiji jedva se čeka "Šta bi dao da si na mom mjestu" da čujemo kako to čudo tehnike svira kao flauta! A i roditeljima se ta nova muzika dopada! Moj stari kad vidi Bebeka na TV kaže nasmijano:"Evo onoga na đavola nalik što pjeva 'Od Olova do Trnova'! Ja vidim da ga je pobrkao sa Vajtom i kažem mu da on veze nema sa muzikom i da ne zna pjevača! A stari se ne da:"Kako ne znam pjevača! Bebek! Živko Bebek!"

Početak godine tih godina. Depresija. Blato i snijeg. Bljuzga. Jahorina i Bjelašnica su skupa zabava za prosječnog malog Sarajliju '70-ih... Zimski raspust je pri kraju... Ima li išta veselo? Hehe... ima!

Tih godina bi Bijelo Dugme pred Novu godinu izdavalo albume. Tad ljudi najviše poklanjaju jedni drugima ploče (i kasete koje su se nešto kasnije pojavile). Ima doduše i nas kojima je rođendan u februaru pa nismo morali kupovat ploče "Bijelog Dugmeta"..:)

Svi su se pitali kako "Dugme" proda veći tiraž nego što u zemlji ima gramofona - osim mene! Svaki put bih za rođendan dobio po 3-4 nova albuma ovih popularnih predstavnika "pastirskog rocka"! I kad se vidi da je ploča zlatna, platinasta, dijamantna (Džeko, izvini!) odmah u februaru ide turneja!

Snijeg, blato, bljuzga, počinje škola - ali ide i koncert "Bijelog Dugmeta"! Ura! Još pet dana, još četiri... budiš se jedan dan veseo i sretan i kažeš:Večeras je! Na svoj prvi rock koncert u životu (onaj sa melotronom!) ušao sam u 17 h, kao što je i pisalo na karti...:)

Kad su počeli puštat u Skenderiju i kad su me onako malog i nejakog raja pritisla na betonski zid od ulaza pjevušio sam "Šta bi dao da si na mom mjestu"...

Početak je godine 2012. Snijeg, blato, bljuzga, i što je najgore – ne počinje mi škola kao nekad što je počinjala, nema slatkih dragih drugarica iz razreda koje me jednako vole i poklanjaju istu ploču za rođendan...

Nema kao nekada koncerata "Bijelog Dugmet " koji bi me izvukli iz depresije...

Ili?

Čekaj. Stani malo (lane moje)... Šta si ono čuo da će biti u Zetri?

HAHAHAHAHA!
Ura!