Posljednji sarajevski satiričar

"Satiričar je tu da podbada!", reče mi neki dan Enko Mehmedbašić i pokaza mi na štap kojim se podbada dok oprezno, kao i svaki nesigurni osamdesetogodišnjak, hoda Titovom.

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba 

Zaista sam se obradovao što ga nakon dugo vremena vidio tamo gdje sam ga desetljećima sretao (u krugu od 100 m oko kafane "Park" ) i rekao mu je da divno vidjeti posljednjeg sarajevskog satiričara kako je još živahan, spreman na šalu...

U stara vremena imao sam zadovoljstvo da me Enko u "Parkuši" upozna s nekim starim sarajevskim humoristima (neki od njih su čak pisali tekstove za Momu i Uzeira!)... a danas nas njegova generacija polako napušta, i kako izumire i satira - nije daleko od istine ono što mu rekoh...

Odrastanje uz humor i satiru

Kada sam bio mali mama i tata su kupovali sarajevski Svijet, list za odrasle s ozbiljnim temama, gdje je pri kraju bila Enkina rubrika Vrteška koju sam ja čitao i smijao se. Neke izvrnute vijesti o popularnima tipa "taj i taj poznati čovjek" je ušao u Akademiju nauka Bosne i Hercegovine!I izašao iz nje čim je prestala da pada kiša...

Ili "Slavku Štimcu se nedavno na snimanju filma omače i reče Nedi Arnerić: "Teta Nedo!"

(Za mlađe čitaoce: Slavko Štimac je tih godina bio dječak i glumio je dječake, dok su režiseri uporno Nedu Arnerić forsirali da glumi djevojčice - mada je već bila odrasla žena. Za ilustraciju razlike u godinama koju je Enko svojim komentarom "malo podebljao" odabrao sam vam insert iz jednog kasnijeg filma gdje je Neda bibliotekarka a Slavko učenik koji traži knjigu)

Uglavnom - ja sam rastao uz humorističke rubrike "tatinih ozbiljnih novina" , uz radio emisije Cik-cak, Veselo veče... i kada su mi bile 21-22 godine dođe vrijeme da "upoznam Enku i njegovu staru satiričarsku raju iz 'Parkuše'".

Enko je tada bio urednik emisije Nedjeljno popodne i na nagovor svojih mladih saradnika uvrstio je snimak s koncerta naše "kontroverzne" rock grupe u emisiju koju je gledala "cijela Jugoslavija". Bilo je to veoma hrabro od njega jer se u to vrijeme o našem pokretu u "mainstream" listovima pisalo uglavnom u stilu "izgleda da je za te 'new primitives' cijelo naše socijalističko samoupravno društvo primitivno! "

Iskusni Enko je primijetio naš "ironično-satirični stil", izdržao mržnju kolega iz "Sivog doma" i njihova falsificirana "pisma ogorčenih gledalaca" - i kad nam je objavljen prvi album opet nas uvrstio u Nedjeljno popodne za cijelu Jugoslaviju, ali ovaj put kao "normalne pjevače" a ne kao "pojavu" koju je voditeljica najavila u stilu "procijenite sami o čemu se radi".

Enko je bio voditelj, a moja malenkost je sjedila i skromno odgovarala na pitanja u društvu imena kao što su Mladen Delić, Mirko Kamenjašević, Gordana Magaš, Dinka Delić...

Emisija se snimala u diskoteci hotela Holiday Inn, a po enterijeru tipične diskoteke tog vremena mogu sa sigurnošću reći da je ovaj spot baš iz te Enkine emisije Nedjeljno popodne:

I od tada - evo već trideset godina upijam Enkine poučne priče.

Jedna od njih je da je on baš živio u Londonu tih godina kada su se pojavili Monty Pythonovci. U stvarnom životu oni su jedva preživjeli prvu sezonu emitiranja serije! Enko mi je pričao da su gomile i gomile pisama stizale na BBC u kojima su ogorčene domaćice i penzioneri protestirali u stilu: "Zašto nam dajete te gluposti! Zar je to naš engleski humor!?"

Pričao mi je i o književnicima koji su u stara vremena obilazili mala mjesta u Bosni. Recimo da su na te književne večeri išli Branko Ćopić, Gustav Krklec, Desanka Maksimović i Mira Alečković. I kad ih je šofer dovezao do kancelarije predsjednika općine, on bi mu rekao: "Druže predsjedniče, evo dovezao sam ti naše književnike i ove njihove ženske!"

U to doba šofer nije mogao pojmiti da i žensko može biti književnik...

Ili... kad su neposredno poslije 2. svjetskog rata prvi put u neko manje mjesto u Bosni stigli glumci s pozorišnom predstavom pa ih dočekao predsjednik općine i pitao: "A stigli ste glumci... A gdje su vam maske?"

A kad smo već kod glumaca...

Kutak za poetski trenutak

Kako se iz priloženog može primijetiti, Vlado Gaćina je bio glumac koji bi vas mogao nasmijati recitirajući obični spisak za pijacu.

Slično kao što sam ja volio slušati Enku Mehmedbašića, tako je i mladi Branko Đurić Đuro slušao savjete Vlade Gaćine. Đuro je od iskusnog kolege posebno bio upozoren da se ne okrene previše komediji i da pokuša da karijeru gradi i na dramskim likovima, jer u suprotnom postoji opasnost da bude slabo angažiran, a i da ga većina običnog svijeta - smatra običnom budalom... (kod nas se kaže pejorativno "komedijant" ili "cirkusant" - kao da ljudi koji nastupaju u cirkusu nisu umjetnici!?)

I Đuro je poslušao Vladin savjet, uspio i kao dramski glumac, ali početak njegove karijere umalo da završi kobno...

Naime u toku dramske predstave u kojoj je on glumio (čini mi se Leona Glembaja) raja se se toliko smijala i dobacivala "Čega!" da je Đuri skočio pritisak, srce upalo u aritmiju... pa se jadan skljokao usred predstave i završio u hitnoj...

Od komedije, preko drame, do tragedije - kratak je put.

Posebno u Sarajevu...