Olimpijade, od Foče do Londona

U "Malim novinama" i ostalim listovima za mlade često su opisivani događaji iz narodnooslobodilačke borbe koji su mogli približiti ovaj pokret malim čitaocima. Pisalo se tu, recimo, o Titovom psu Reksu a najmlađima opisivan je i olimpijski pokret u NOB.

Tito nije mogao srediti sport

Na slobodnoj teritoriji u Foči, gdje je organizovana i prva partizanska olimpijada, igrala se i prva fudbalska utakmica između ekipa omladinaca i Vrhovnog štaba.

Kako je anegdota govorila, drug Tito je tuda naišao i omladinci su mu se požalili da ih sudija zakida! Stalno im je poništavao golove i nije dozvoljavao da Vrhovni štab zasluženo izgubi!

Drug Tito im nažalost nije mogao pomoći... Rekao im je: "Ne mogu tu ja ništa... Sudijina je zadnja!" i nastavio svoju šetnju po slobodnoj teritoriji...

Eto, tako sam ja kao mali zaključio da je i PRVA UTAKMICA U NOVOJ JUGOSLAVIJI BILA NAŠTELJENA, a i da drug Tito ništa nije mogao uraditi protiv nepravilnosti u našem sportu...:)

Današnja tema nije Partizanska olimpijada u Foči nego Ljetna olimpijada u Londonu i počeću je sa mudrom starom izrekom koju ću u fazonu copy/paste novinarstva analizirati uz pomoć Wikipedie:

Hljeba i igara

Kruha i igara (latinski: panem et circenses, doslovno: "kruha i cirkusa") je popularna metafora za metode kojima neka vlast osigurava podršku stanovništva tako što obilno zadovoljava njegove kratkoročne interese i nevažne potrebe, a nauštrb dugoročnih interesa, odnosno da bi mu skrenula pažnju s daleko važnijih problema.

Izraz potiče iz satiričke pjesme rimskog pjesnika Juvenala s početka 2. vijeka u kojoj se on žali na apatiju građana Rima, koji su zahvaljujući podjeli besplatnog hljeba te sve većim zanimanjem za raskošne gladijatorske igre i druge javne spekatkle u organizaciji države, izgubili svaki interes za politiku i brigu o javnim stvarima, odnosno prepustili je carevima i njihovim birokratskim klikama.

U suvremeno doba se taj izraz često koristi i za kritiku masovnih medija koji sve manje služe javnosti, a sve više se vode za profitom kroz tzv. infotainment, odnosno inzistiranje na trivijalnim temama kao što su, sportska natjecanja, život celebrityja i reality emisije, a nasuprot ozbiljnih društvenih, ekonomskih i političkih problema društva.

Uvijek sam i mislio da ova izreka vuče porijeklo od starih Rimljana, jer da su je smislili stari Grci glasila bi: "Hljeba i OLIMPIJSKIH igara"

Olimpijada je praznik sporta i san svakog sportiste. To je izvesna prilika da entuzijasti koji se bave tzv. "malim sportovima" skrenu pažnju nezainteresirane javnosti na sebe. Isti oni koji im godinama nisu davali novac za pripreme i koji su bježali od njih, kada se sa olimpijade vrate sa medaljom organizuju im dočeke, slikaju se sa njima, obećavaju im stan i posao...:)

Niko i ništa, pa junak nacije

Zadnjih godina, pod pritiskom biznisa, na Olimpijske igre dolaze i bogati profesionalci - košarkaši, teniseri, fudbaleri... i "kradu" dio kratkotrajne slave za sportiste - amatere.

Kako je krenulo, možda će mlađe generacije u svom životu dočekati da vide i Formulu 1 na olimpijadi! Velika Nagrada Olimpijade!

Od neočekivanih junaka olimpijada kojih se sada prisjećam urezao mi se u pamćenje kanuista Matija Ljubek. Prije olimpijskih igara u Montrealu potpuno nepoznat, krpio i pozajmljivao čamac, a poslije - junak nacije...

U jednoj od prošlih kolumni Miljenko Jergović je pisao o bacaču kugle Ivanu Ivančiću.

Kao mali čitao sam sportski list "Tempo". Sadržina lista bila je 90 % o fudbalu, a o ostalim sportovima pisalo se mnogo manje, ako bi bilo šta interesantno (obućar iz Beograda napravio cipele br. 54 i pokloniće ih prije utakmice košarkašu Milovanu Tasiću).

Ishrana bacača Ivančića

I dobro se sjećam razgovora sa atletičarem Ivančićem. Bio je prosvjetni radnik, imao je malu platu, i najveći mu je problem bio kako pojačati ishranu.

Kako god to smiješno zvučalo i bacanje kugle spada u "laku atletiku" i ovaj veliki i snažni atletičar dobijao je "hranarinu" u istom iznosu kao i neki mršavi maratonac.

Kako je isti novinar godinama radio intervju sa njim (Ivan je bio prvak države ne godinama nego decenijama!) pitao ga je jednom jeli se šta popravilo kad je ishrana u pitanju?

Ivančić u međuvremenu nije uspio od odgovornih dobiti veća sredstva za ishranu, ali je privatnim vezama, preko fudbalera, dobio bonove za prehranu u restoranu gdje su se hranili fudbaleri "Crvene Zvezde" i tu je još jednom ručao i večerao!

Pratimo tokove novca. Kako vrhunske sportiste podržati, ako već njihovi sportovi nisu profitabilni, a opet svi vole "kad naši pobjeđuju"?

Zaposleni olimpijci

U istočnim zemljama postojao je koncept "fiktivnog zaposlenja". Vrhunski sportisti radili bi kao carinici, policajci, oficiri. Po završetku karijere samo bi počeli "zaista da rade puno radno vrijeme"...

Taj koncept se polako raspada. Kako publici u stranim zemljama objasniti da je Mirko "Cro Cop" Filipović zbog nedolaska na posao dobio otkaz u policiji pa mu profesionalni nadimak više ne vrijedi?

Slično kao i Mirko Filipović i mnogi naši sportisti postali su političari, zastupnici u skupštinama... itd... Oni tako nalaze "uhljebljenje"!? Političke stranke ih "vrbuju", glasači ih zaokruže jer su čuli za njih - i svi sretni i zadovoljni!

Mladi ljudi koji su se u svom životu uglavnom bavili sportom, studirali itd... sada odlučuju o bitnim stvarima... o kojima uglavnom ne znaju ništa! Po meni to je pravi cirkus od demokratije, ali tema današnje kolumne nije cirkus nego sport i olimpijada...

Ali hajmo malo cirkusa za kraj!

The Iron Sheik

Evo na kraju kolumne jednog učesnika olimpijade 1968. u hrvanju grčko-rimskim stilom gdje je nastupio za reprezentaciju rodnog Irana.

Nakon što je otišao da živi u USA kao američki trener sudjelovao je i na olimpijadi 1972. u Minhenu.

Promoteri američkog profesionalnog hrvanja nagovaraju ga da se okuša u ovoj kombinaciji sporta, cirkusa, komedije i čega sve ne...:)

"The Iron Sheik" (pravim imenom Hossein Khosrow Ali Vaziri) je nakon 35 godina uspješne zabavljačko-sportske karijere dobio i zasluženo priznanje od svojih kolega...:)