Nasmijani Smajo

Prošlosedmične aktivnosti na Facebooku:

Ovom slikom rekao sam svojim prijateljima koliko ih volim i šta im sve lijepo želim u životu (dobio dosta lajkova!):

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Stavio ovu sliku uz komentar: "Lijepo mi je mama te 1983. govorila: Sine, ostavi se tamburanja i ugledaj se na Bill Gatesa."

(dobio nešto manje lajkova...)

Nasmijani Smajo

Do sada sam pisao o svojim pedagozima koji su znali da nas razvesele, 

Kvrcanje glave

a danas ću se prisjetiti momenta kada smo mi đaci nasmijali našeg profesora... :)

Nikada nisam volio Likovno jer sam slabo crtao. Sjećam se da sam volio pisati pismene sastave jer mi je to dobro išlo (već vas vidim kako razmišljate: "Lažeš! A zašto su ti sada kolumne ovako loše?") i s olakšanjem sam konstatirao da u srednjoj školi nema "crtanja" nego se samo u prvom razredu teorijski uči "historija umjetnosti". 

Predavao nam je Smajo, neću napisati profesor jer je on u stvari bio akademski slikar i vjerovatno se profesorskim poslom bavio silom prilika jer se kod nas od slikarstva ne može živjeti. Bio je boemski tip, nije nas peglao disciplinom i kečevima, nego bi nas samo, kada pretjeramo sa žamorom, glasno opomenuo: "Dousta douele!"

Nikad ga nismo vidjeli nasmijanog, a najveća je provala što nikad nismo ni vidjeli umjetnička djela o kojima je predavao. Naime, knjiga iz Likovnog sastojala se iz dva djela, valjda radi jeftinije štampe. Prva knjiga je imala tekst, a druga se sastojala od fotografija djela o kojima je govorila prva knjiga. Ni jedna ni druga godinama nisu izlazile iz štamparije pa smo mi razmjenjivali nekoliko primjeraka ove prve knjige koju je neko iz razreda uspio da "zapika" od starijih učenika, dok ovu drugu (iz koje se svakako nije učilo, nego se "samo gledala") jedva da samo vidjeli jednom ili nijednom u toku tog razreda.

Kod koga je knjiga - javi se Smaji da odgovora, ako Smajo nekog prozove. on se izvuče "da knjiga još nije došla do njega"... i tako to...

I dođe na red da H.A. (puno ime poznato u redakciji, neću da je provaljujem jer možda njena djeca sad ovo čitaju...) odgovara nekakav stil u umjetnosti, gotika ili romanika, ne sjećam se više.

Sjećam se samo da je pisalo kako je nekakav francuski kralj Luj 15. ili 14. ili neki još manji ili veći broj... u (opet se ne sjećam - Smajo, oprosti!) ne znam kom stilu (romanika, gotika ili šta ti ja znam) za svoju matresu naručio da se napravi kapelica na jednom otoku na Seni.

Uglavnom - rečenica iz knjige koju smo mi štrebali bila je užasno komplicirana, učenici H.A. su se svi ti termini, nerazumljivi djetetu od 15 godina, pobrkali u glavi (autor knjige nije želio upotrijebiti manje fancy termin "ljubavnica") i ona lupi da je "u tom stilu Luj XY odlučio da na jednom otoku na Seni napravi MEDRESU!"

I eto... tako smo konačno dočekali trenutak da našeg namrgođenog profesora, akademskog slikara koji koga je život bacio da balvanima pokuša dočarati ljepote umjetnosti (bez knjige s reprodukcijama, o dijaprojektoru da i ne govorimo!) ugledamo kako ima i svoju (grohotom) nasmijanu stranu ličnosti...

Iz starih vremena i tadašnjih vjerskih objekata u tadašnjim stilovima (kojih se ja ne sjećam) krenimo da današnjih dana i pričice u kojoj značajno ulogu ima jedan sličan objekt.

Pričica se odvija '90-ih godina u Švedskoj. To je tada bila zemlja u kojoj vjerski lideri neće da se petljaju u politiku. Možda bi njih lukavi političari rado iskoristili da kažu vjernicima "koju lijepu riječ o našoj partiji pred izbore", ali ta mogućnost je isključena, jer tamošnji vjerski lideri tumače kako njima vjera ne dozvoljava da se bave "dnevnom" politikom.

I spremni su da pomognu vjernicima koji ispovijedaju neku drugu religiju, a malo ih ima ili su siromašni da naprave sebi svoj vjerski objekt.

Ako je takva situacija - u Švedskoj vam priteknu u pomoć, jer jedan je Bog, a kako se vi njemu molite - vaša je stvar. Ljudi se trebaju pomagati - bez obzira na to kojoj religiji pripadaju. Ima i kod nas takvih ljudi koji pomažu vjernicima druge vjeroispovijesti. U Švedskoj je to "institucionalizirano" - vi se obratite se za pomoć i dobijete jednu prostoriju u kojoj nema nikakvih vjerskih simbola. Donesete svoje simbole i obilježja, obavite vašu vjersku službu, počistite iza sebe kad to sve završi, i jednostavno vratite ključeve.

Kada je provaljeno da se Šveđani samo pojave ujutro "da pokupe ključ" ljudi s Balkana su skontali da na taj način mogu izbjeći iznajmljivanje skupih sala, pa su u te besplatne prostore umjesto vjerskih obilježja unosili razglas, instrumente, pjevačicu u minjaku i gajbe pune piva.

Cijelu noć bi u toj "crkvi" drndali narodnjaci uz kolo zemljaka i oskudno obučenih zemljakinja, konzumirao bi se alkohol u velikim količinama, a na kraju derneka bi samo organizator "pun ko brod" platio čistačicu da ukloni opuške i "tragove povraćotine"...

Možda bi ponekad i Šveđanima "ostavio ključ ispod otirača" jer tamo se slabo šta krade a i nema se šta ukrasti iz te "sale u kojoj nema ništa"...

Lososi

Protekle sedmice se desila jedna interesantna koincidencija.

Dok je u studiju gostovao Saša Savić, 

Saša Savić na Radiju Sarajevo: Najviše se zabrinem kad shvatim da nam najbolje ide...

ja sam u režiji za svoju emisijicu montirao nešto iz intervjua Gorana Bregovića.

Intervju s Goranom Bregovićem (II DIO): Ni Isusu nije polazilo za rukom da se svima dopada

I interesantno - obojica su govorili o lososima!

I evo o čemu razmišljam posljednjih dana, svaki put kad ugledam svoj Koševski potok:

Tajna Koševskog potoka

Poslušajte i vi, možda kao i ja počnete razmišljati zašto su ljudi koje je život bacao tamo-vamo, od svih ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, posebno zabrinuti za neizvjesnu sudbinu lososa: