Dobro, dobro, nemojte se ljutiti, već vas vidim kako ste se narogušili na mene i napravili facu tipa - dosta više tebe i tvog kukanja... Mijenjamo temu - sve će biti kako vi kažete!

Ali ima jedan mali problem...

Kako je ljeto i meni se ne radi (kao i ostalim godišnjim dobima - ali me je tada sramota priznati"), a ne dozvoljavate mi temu "rock zvijezde i glumice", mogu li današnju kolumnu prepisati od autorice uglednog beogradskog nedjeljnika Vreme?

E zato što ste još uvijek narogušeni na mene, nema druge nego da iz osvete današnju kolumnu posvetim temi o kojoj ne znam ništa, a kako o toj temi malo ko malo šta zna, osjećam se slobodnim da u svom poznatom fazonu "načnem temu" i onda na kraju kao i obično zakukam "eto tema je zaista neiscrpna, nema se vremena i prostora, javite ako vi nešto znate o tome... bla, bla, bla..."

A tema je:

Kako su se naši preci drogirali?

Da li su odvaljeni išli da se bave zemljoradnjom, stočarstvom... ili su čuvali svoje zalihe dragocjenih supstanci samo za dane praznika i svetkovina?

Jesu li oni naši preci koji su znali ekstrahirati te supstance, i bili zbog tog svog znanja popularni i traženi ne samo u svom selu, imali snage da se suzdrže poštujući pravilo: Don't get high on your own supply!

Zahvaljujući otkačenim amsterdamskim trgovinama u jednom šarenom dućanu gdje se mogu kupiti gljive "za jelo i drogiranje", počeo sam davno razmišljati o toj problematici. Moram priznati da sam u liberalnoj Holandiji i sam probao iz znatiželje drogu. I, kao što se može primijetiti - još uvijek me drži... :)

Elem, naš zemljak, koji tamo dugo živi i razumije se se u floru i faunu, rekao nam je da su gljive iz tog shopa (prema uputstvu za upotrebu treba pripremiti - inače "ne hvataju") iste one gljive koje kod nas zovu "gljive ludare"!

Naši preci su sigurno, kao i ovi današnji fancy zapadnjaci, eksperimentirali s gljivama ludarama, uživali u halucinogenim efektima gljiva ludara, i "na gljivama ludarama" vjerovatno svirali neku tradicionalnu psihodeličnu muziku (nešto kao Doorsi ili Jefferson Airplane na šargiji i fruli)!

Neki moji poznanici koje je zanimala ta problematika naletjeli su u staroj knjizi Lečenje biljem Jovana Tucakova (1905. - 1978.) i na dio koji govori o biljci tatuli upotpunjen zanimljivim opisima drogiranja iz narodnih pjesama.

Njihova istraživanja dovela su ih do jednog narodnog predanja u kome su svatovi na jednoj svadbi nastradali uslijed overdoziranja ovim prastarim pranarkotikom naših predaka.

Pretpostavimo da naši preci nisu bili besposleni kao mi, i da su se drogirali samo u trenucima opuštanja (a ne kao mi po cijeli dan gutajući nekakve antidepresive itd.). Bila je nekakva svadba, u nekom planinskom mjestu, mislim oko Bjelašnice, i kako se već "u svatove ne ide bez...", oni su u neko doba pod utjecajem tatule, koja opet navodno daje svojim konzumentima i jak seksualni nagon - počeli lagano jedno po jedno da "bježe sa svadbe u prirodu"...

Tu su, kako priča dalje ide (ja samo zapisujem onako kako sam čuo!) oni totalno dezorijentirani u noći, dobro raspoloženi pod dejstvom tatule i željni orgijanja, naletjeli na snježno nevrijeme, i pronađeni su daleko od mjesta svadbe dan-dva kasnije smrznuti i potpuno goli...

Nešto nježno za kraj

Dosta prepadanja čitateljstva posljedicama overdoziranja naših predaka, jer su se naši preci umjereno drogirali i nisu umrli od droge - čim su uspjeli nas napraviti. Dobro - možda bismo mi bili normalniji da se nisu nikako drogirali, ali 'ajmo u fazonu mojih umjerenijih kolumni od današnje - nešto nježno za kraj:

Oproštajna turneja

Jedna žena primijetila je da su odjednom znatno porasli računi za telefon u njenom domaćinstvu. Nakon što se to ponovilo, zatražila je od pošte listing pozivnih brojeva i s užasom utvrdila da neko s njihovog broja zove one skupe seksi telefone u inostranstvu. Zar je moguće da je njen muž toliki kreten, pitala se, a nije mnogo sumnjala na sina od 14 godina, jako dobro i skromno dijete.

Nakon što se to nastavilo, u jednom momentu joj je prekipjelo, zagalamila je na njih dvojicu u fazonu moje mame ("ko mi se piša po WC šolji?") i tada je došlo do neočekivanog obrta!

U razgovor odraslih umiješao se mlađi sin od osam godina, istresao na sto svoju životnu ušteđevinu na bazi sitniša, i plačući ostalima saopćio svoju bol riječima:

"Imam i ja pravo na ljubav!" 

I tako.

Ne dozvoliste mi na početku da prepišem kolumnu iz magazina Vreme, ali nisam se naljutio.

Nisam ljutko ... ali sam zlopamtilo!

Pa ću vam napakostiti pri kraju, i upozoriti vas da nisam ja kriv što ste natakareni na mene jer niste na moru, prilaganjem kraja kolumne iz lista Vreme... :)