Đaci pješaci

Piše: Elvis J Kurtovich za Radiosarajevo.ba

Dragi moji, uvijek pokušavam da vam ispričam nešto vedro, uvijek probam da vas nečim opustim u ova teška vremena... Danas sam kao i vi skrhan nakon smrti male Berine i počeću kolumnu izjavom žene koju sam maloprije čuo dok sam puštao vijesti Glasa Evrope.

Rekla je: "Imam 34 godine i nemam djece. Više nisam sigurna želim li da imam djecu koja će rasti u ovom surovom i nehumanom društvu...".

Idemo se boriti!

Pojavila se vrućina. Vrijeme je to kada se više zamaramo, teže nam je raditi i više griješimo. Pokušaću da u svojim ljetnjim emisijima budem koncentrisan, malo sporije i pažljivije govorim jer sam primijetio da ljeti moje emisijice imaju sličnosti sa ovim primjerom:

Bio sam na Beer festu.
Izuzetna atmosfera, prijatno druženje... Stvarno sam uživao...
Idemo i na Halida?

Za ljubitelje starog dobrog rocka, i za sve koji su u duši hipici In Wires festival se afirmisao kao pravo mjesto za zabavu.

Prošle godine su gosti festivala bili Big Brother and the Holding Company (nažalost bez originalne pjevačice Janis Joplin), a iduće sedmice nastupaju Jefferson Starship!

Evo jedne pjesme ovog legendarnog sastava iz San Francisca koju često vrtim na programu Radio Sarajeva:

Mada bi mladi ljudi više voljeli kada bih im umjesto savjeta dao nešto novca, trudim se ipak da im u svakoj kolumni dam neki savjet.

Evo jednog dobrog savjeta. Nosite bijele čarape ako ste muškarac, odnosno kupujte bijele čarape muškima ako ste žena. Zbog čega ljudi nose bijele čarape? Zašto su bijele čarape bolje od ostalih?

Tajnu popularnosti bijelih čarapa sam otkrio tek otkako su me sve žene napustile i sam perem svoj veš.

Koji god veš da perete, bijeli ili šareni, bijele čarape su zahvalne, uklapaju se i "popunjavaju mašinu" ako zafali veša. One idu sa svim ostalim!

U svojim kolumnicama često i polemišem, i ispravljam pogrešne stavove iz prošlosti, koji više "ne piju vode"... Sjetio sam se nedavno jedne teorije moje mame. One je tvrdila da se sve lijepe cure na kraju ipak udaju. Ima onih izbirljivih, kojima niko ne valja, ali kad dođe do onoga "stani-pani"- i one se ipak udaju.

I gdje ide ovaj svijet... razmišljam malo... teorija moje mame više ne vrijedi! Danas već ima i lijepih cura (sad sredovječnih žena) koje se nisu udale! Muški sami peru veš i kad im zalutala tamna čarapa "ofarba bijelo rublje" počinju da kupuju bijele čarape, a lijepe cure se ne udaju... gdje ide ovaj svijet?

Pošto prvi današnji savjet i nije bogzna kako pametan (vezano za bijele čarape) evo još jednog savjeta...

Današnji drugi savjet bi bio - gledajte više dokumentarne filmove. Ljudi stalno gledaju igrane filmove, gdje se zbog ljepše slike malo popravlja stvarnost, pa se onda ljudi koji dođu da žive u USA razočaraju i pitaju: "Gdje su one zgodne ženske iz holivudskih filmova? Gdje je ona lijepa Amerika?"

Većina igranih filmova je preduga i previše ima trikova kojima reditelj zavlači gledaoca u želji da ispuni 2 sata koliko, biva, svaki film mora da traje. BAŠ MENE BRIGA HOĆE LI ON NJU OŽENITI NA KRAJU FILMA KAD JE TO SVAKAKO NEKO IZMISLIO I MOGAO JE I DRUGAČIJE DA RIJEŠI!

Volim da gledam dokumentarne programe na televiziji, i kad se nađem u društvu ljudi koji preziru televiziju i svu pamet svijeta su pokupili sa interneta ja ih uništim pitanjem: "A zna li neko od vas više od mene o vulkanima? A? Niste gledali emisiju o supervulkanu Yellowstone? Niste? A?"

Da bismo liječili bolest moramo znati dijagnozu.
Svaka bolest "ima svoju istoriju bolesti".
Da bismo shvatili sadašnjost, popravili je, i imali bolju budućnost, mi moramo shvatiti prošlost.

A dio te prošlosti može se vidjeti iz starih dokumentarnih filmova.

Iz razgovora sa mlađim ljudima shvatio sam da oni nikad nisu gledali te stare dobre crno-bijele dokumentarne filmove. Nama su oni bili "obavezna lektira" a njima su nepoznati naslovi čuvenih filmova Splavari na Drini, Đaci pješaci...

Ti izvrsni dokumentarci iz "sarajevske škole dokumentarnog filma" potpuno su nepoznati sarajevskoj omladini i ljudima srednjih godina... Rijetko se prikazuju, a iz njih se tako lijepo može vidjeti kako se nekad živjelo... Volio bih da se prikazuju ili u okviru neke stalne emisije na TV, ili u okviru retrospekcije na SFF. Čak ih nisam ni mogao naći na YouTubeum servisu na kojem imaju "sve gluposti svijeta", ali ne i film o đacima pješacima koji imaju svoje table "čiko povezi me".

Kao ilustraciju kako su nekad izgledali dokumentarci prilažem vam stari film hrvatskog autora Krste Papića: