Copy & Paste

Od svih estradnih radnika drug Tito se upravo meni obratio riječima: "Elvis J. Kurtović! Odmah sam te poznao... Super ti je ona pjesma Hakija, čakija!"... a zatim mi je pred ljubomornim kolegama dao još komplimenata: "Odlična ti je, Elvise, i ona Suada, Suada..."

Pokušao sam članovima grupe objasniti da će jako malo mladih konzumenata rock muzike skontati da je Tito umro prije ovih hitova i da je u pitanju moje lavorisanje, no oni tvrde da danas mladi ljudi svašta kontaju...

Nisam stručnjak za ono što mlade generacije razumiju.

Nisam stručnjak ni za područje mode, i koliko se sjećam jedino sam tu oblast pomenuo u kolumni kada je na vijest o smrti Giannija Versacea jedan proizvođač piratskog jeansa iz Novog Pazara upitao: "Koji Versace je umro? Original?"

U svijetu muzike, još dok sam bio mali, počele su se proizvoditi kopije skupih Fender i Gibson gitara, a najdalje je tih godina odmakao japanski Ibanez koji je napravio jednu kopiju koja u stvarnosti nije imala svoj original!

Čitajući kao srednjoškolac u izvrsnom muzičkom časopisu Džuboks njihovu rubriku Priče o instrumentima i članak o gitarama sa dva vrata zabuljio sam se u sliku jedne takve gitare (gore 12 žica, dole 6 ) koja je bila kopija mislim Fender Stratocastera. Lucidni autor zaključio je da "kako takvu dvovratu gitaru Fender nikad nije napravio, ova Ibanezova kopija je, ma kako to filozofski zvuči, ORIGINAL!"

Interesantna priča o kopiranju iz oblasti elektronike poslije 2. svjetskog rata vezana je za Japance. Naime oni su na sajmove elektronike gdje nije bilo dozvoljeno fotografiranje eksponata slali one ljude s "fotografskom memorijom". Oni bi popamtili boje i crtice na otpornicima, kako izgledaju tranzistori i pločice, što bi nakon njihovog povratka sa sajma inžinjerima bilo dragocjeno dok su mozgali kako prekopirati određeni uređaj.

Da su "ljudi koji su izmišljali kompjutere" znali da će se ovoliko prepisivati i kopirati - tipkovnice na kompjuterima imale bi i tipke "copy" i "paste" da se mi koji stalno kopiramo ne bismo lomili sa crtl-c i crtl-v...

No da ne bude sve u znaku naslova kolumne Copy & Paste - evo jednog malog autorstva kojeg sam se slučajno sjetio kada smo na naš radio pozvali uvaženog gosta:

Gost s povodom / Amir Misirlić: Bh. pop-rock naslijeđe kao tekovina kulture

Gost je pri kraju emisije poželio da čuje pjesmu Anarhija All Over Baščaršija i meni se nešto učini poznato... Skontah da sam naslov (s pjesmom nemam veze ) negdje "odvalio" kad sam pričao pričice između demo snimaka koje smo Sula, Drale i ja slali Nešcu u vojsku.

Nebitno...

Naslov jedne pjesme koja skoro bukvalno kopira naslov jedne pjesme grupe Sex Pistols i nije neko autorstvo, ali meni je bilo drago kad sam to skontao pa sam se odmah kolegama pohvalio: "Haha - to je moja provala. Nastala je kao 'lafo' naslov Elvisove pjesme dok je on svirao punk... Pa je to poslije Pušenje iskoristilo za svoju stvarnu pjesmu".

Kako se ne treba hvaliti (pogotovo malim stvarima poput naslova neke pjesme) ubrzo se postidjeh, i evo još me je stid, pa evo sad odlučih taj stid podijeliti s vama...

Ne treba se hvaliti, tako nas je učiteljica učila, a ja sam je slušao pa se sjećam da sam, prema svojim dječjim kriterijima (djeca ne kontaju humor odraslih) na prvom meču Alija i Fraziera navijao za Joea, koji nije bio hvalisavac i vikao "Ja sam najveći!"

Tek poslije sam skontao da se Ali šali i zabavlja raju, a sada, kad obojice nema, mogu samo kao muzički urednik da zaključim da je Joe Frazier bio bolji KAO PJEVAČ:

Osim toga što ne kontaju humor odraslih (pa navijaju "za skromnijeg boksera") djeca ne kontaju ni autorstvo i misle da je PJEVAČ napisao sve te pjesme koje slušaju. Kad sam jednoj jaranici opisivao svoje razočarenje nakon spoznaje da je pjesme mog omiljenog pjevača Miše Kovača napisao neki čiko koji se zvao Đorđe Novković, ona je rekla:

"Nije to ništa! Ja sam kad su mi rekli da ima neki čiko kompozitor Zdenko Runjić i da Oliver Dragojević nije napisao svoje pjesme - zaplakala!"

Sad kad sam i ja kompozitor (i "smislilac naslova") jedna od najluđih stvari koju bi kao skladatelj poželio bilo bi da neki legendarni pjevač koji više nije živ (npr. Himzo Polovina) otpjeva moju pjesmu uz pomoć savremenih studijskih pomagala. Najviše bih volio da Himzo u toj mojoj pjesmi pjeva o nečemu čega u njegovo doba nije bilo (npr. "wi-fi internet imaju mostarski dućani") no dok tehnologija ne omogući da "semplovani Himzo Polovina pjeva što mi poželimo" možda bi pomoć mogli potražiti kod pjevača poput ovoga:

Trebao bih napraviti čitav album koji bi se zvao Copy & Paste na kojemu bi "kopije" poznatih pjevača pjevali moje pjesme.

Koje su opet... uglavnom prekopirane... :)

Nisam stručnjak za ono što mlade generacije kontaju, ali primjećujem da su u stanju izvrsno imitirati renomirane pjevače, pa bi bilo divno udružiti njihovu mladost i talent i moju starost i pokvarenost.

Mlade i neafirmirane "kopije" mnogo bi lakše bilo nagovoriti da pjevaju moje nježne lirske stihove tipa "u modi je biti šupak, ko te kara nek' ti piše pjesme..." nego "originale" Zdravka Čolića, Željka Bebeka, Mišu Kovača... koji bi se možda i opasno naljutili ako bi im ponudio svoje pjesme...

Nešto tužno za kraj:

Umro je Miki Jevremović.

Evo jedne pjesme koju sam obožavao kad sam bio mali, mada je jako tužna. Vidim da je s festivala Pesma leta 1971., znači imao sam više od devet godina kada me je do suza dovodilo "al' sve češće kaže mama"...

Ponovo je slušam i prisjećam se svog sretnog djetinjstva koje sam proveo uz Mikija, njegov divan glas, i njegove, uglavnom tužne pjesme...