Američka muzika

To nisam znao dok nisam davne godine gledao Kviskoteku gdje je Oliver Mlakar s jednim pametnim Hercegovcem, pobjednikom više emisija, ulazio u ugodne razgovore. Pitao ga je jednom po čemu je njegova Bileća poznata, a bistri Hercegovac je ponosno počeo nabrajati velika imena iz svijeta filma poput Karla Maldena, legendarnog holivudskog glumca i predsjednika američke filmske akademije koja dodjeljuje Oscare. Dodao je još jednog zemljaka - oskarovca iz oblasti crtanog filma Dušana Vukotića, zatim poznatog pisca i režisera Fadila Hadžića, a i za Emira Kusturicu je napomenuo da je porijeklom iz Bileće.

Kada se Oliver Mlakar pokušao našaliti i upitao ga kako to Bileća, tako poznata po filmskim ljudima nema kino-dvoranu, bistri Hercegovac se nije zbunio i odgovorio mu je:

Film je relativno mlada umjetnost, pa je pogodan da se povuku paralele s popularnom muzikom. Kao što su mnogi talentirani ljudi iz cijelog svijeta poput našeg Bilećana donosili nešto novo američkom filmu, tako su naseljenici iz cijelog svijeta donosili nešto svoje u američku muziku. Iz te mješavine zvukova i utjecaja nastale su tipično američke muzičke forme kao što su blues, jazz, rock and roll, soul, country, cajun, tex-mex, rap, hip-hop... Razne vrste muzika su zastupljene u Americi. Ako se sjećate epizode serije Alf u kome je ovaj tehnički napredan vanzemaljac hakovao sistem ispitivanja TV gledanosti da se ne bi ukinula njegova omiljena serija Polka Jamberee znate da ima i dosta Amerikanaca koje vole živahnu muziku s harmonikom, a dobitnik Grammyja - Slovenac po porijeklu Frankie Yankovic bio je uzor mlađim generacijama harmonikaša:

Kada se na koncertima zezam i "palim raju" sa "a sada jedna pjesma od poznate američke grupe The Rolling Stones" ja ustvari govorim istinu. The Beatles i The Rolling Stones su svirali američku muziku i može ih se smatrati "američkim bendovima"!

Uh, postadoh ja pod starost rock kritičar! (prema Wikipediji: čovjek koji ne zna nesti jaje, ali zna kokodakati!)

Ne znam jesam li vam se ikad prije pohvalio da sam kao klinac pobijedio na takmičenju za čitatelje časopisa Džuboks u fazonu "Rock kritičar možeš biti ti!"?

Sada u zrelijim godinama imam još jaču želju da druge davim divnim pjesmama i izvođačima koje sam otkrio. Ja bih da budem ona vrsta kritičara koji samo hvali, a one koji "nisu za pohvaliti" - prešućuje...

Nisam razmišljao o tome kako nije slučajno kako ja volim američku muziku dok nisam pročitao autobiografiju Erica Claptona. On je, nakon što je počeo sarađivati s Delaney & Bonnie i drugim, spoznao da se s Britancima nikad neće moći tako dobro razumjeti kao s Amerikancima.

Oni jednostavno nekako, da se pseudonaučno izrazim, kao da su od svojih predaka genetski dobili muziku iz njihovih pradomovina, udružili je s muzikom drugih doseljenika u Ameriku, i na osnovama tih "starih muzika" napravili nove dopadljive muzičke forme kao što su soul, funky, bluegrass, western swing..."

Ako mislite da je popularna muzika u krizi jer nema više lijepih pjesama na top listama - niste upravu. Krupni biznis ne može ubiti ljudsku kreativnost. Stotine fenomenalnih albuma izlazi svake godine, a ono što mi je posebno drago je da se "rockeri i ostali" angažiraju da svijet bude bolji. Npr. solo album Stevena Tylera (Aerosmith) koji je izašao pred američke predsjedničke izbore, i na kojem on poziva na jedinstvo i otvorenost nacije, zove se We’re all somebody from somewhere.

Jednostavno - bez obzira na zaglupljivanje koje napada za svih strana, uvijek će biti Amerikanaca koji "ganjaju svoje", poput Deana Reeda o kome sam već pisao:

Der rote Elvis

Naime, kako je jedan poznavalac primijetio, kakav god da je bio, on je bio "pravi Amerikanac" odnosno "An American Outlaw"... Biti odmetnik, i to je tipično američki... Sjetimo se samo "Outlaw Country" izvođača koji su se "odmetnuli" od jednolične produkcije koja je tih godina dolazila iz Nashvillea.

Čitav jedan novi pravac u muzici koji nije postojao "u moje vrijeme" se nedavno razvio a nazivaju ga "americana". Možda bi najjednostavnije bilo opisati ovu muziku "sličnoj onoj koju je nekad svirao sastav The Band". Naravno - ima tu svega, a najinteresantnije da ima i mnogo neamerikanaca koji sviraju "americanu".

I jako se poštuju muzičari koji su se borili za prava običnih ljudi, poput legendarnog Woodyja Guthriea.

Nedavno sam u svojoj emisiji pustio savremene izvođače koje pjevaju njegove pjesme. Kompilacija se zove Roll Columbia — Woody Guthrie’s 26 Northwest Songs.

Oduševljen izgradnjom 11 hidrocentrala na rijeci Columbiji, koje su u okviru javnih radova napravljene za dobrobit cijele zemlje, Woody Guthrie je za 30 dana napisao čak 26 pjesama i današnji Amerikanci su skontali da se ta herojska vremena izgradnje zemlje usred velike krize obilježe ovim tribute albumom.

Eric Bibb je angažirano čitav album naslovio Migration Blues a prije nekoliko dana sam ga predstavio u svojoj emisiji Ko nekad u 8 s Elvisom:

Nešto raritetno za kraj

Zanimljiva je priča kako je nastala legendarna pjesma Take Five. Dave Brubeck je sa svojim saradnicima krajem '50-ih godina svirao po svijetu na turnejama koje je organizirala američka administracija. Ta tzv. jazz-diplomatija na primjeru ove pjesme može dokazati svoju dvosmjernost i otvorenost Amerikanaca za sve što čuju. Naime američki muzičari su u Turskoj počeli sviruckati s tamošnjim muzičarima i zainteresirali su ih njima malo poznati "neparni ritmovi" (stalno su "ispadali" dok su svirali) pa su po povratku u SAD snimili ovu inovativnu pjesmu.

Quincy Jones je bio tih godina na sličnim turnejama.

Ako ste u kolumni o Michaelu Jacksonu - režiseru pogledali priloženi spot, vidjeli ste kako ipak Quincy Jones sve to na snimanju nadgleda i pazi. On je jedne davne godine imao priliku da propagira američku muziku i svira jazz u Banjoj Luci i izgleda da mu se tamo dopalo... :)