Nije Banjaluka zec da pobjegne iz Bosne u Srbiju

Uvod: Banjaluka je neotuđivi dio Bosne i Hercegovine i nije Vučićeva babovina i prćija. Može narečeni ratni huškač da trguje i kalkuliše sa Beogradom, Čačkom, Valjevom, Kraljevom, može da ih svojata koliko hoće, ali bosanskohercegovački grad Banjaluku neka ne uzima u usta! Nije Banjaluka zec da iskoči iz Bosne u Srbiju

"Je l' mislite da treba da budemo najslabiji, da nam onda kada vama treba kažete "pogledajte kako ste vojnički slabi, nemojte da pustimo neke protiv vas, kao 1995. kada je zamalo pala Banjaluka" - rekao je Aleksandar Vučić u svom obraćanju matičnoj Srpskoj Naprednoj Stranci.

I ovom izjavom srbijanski predsjednik je kazao gotovo sve!

Naprvo, otvoreno je, možda prvi put neko iz Srbije ovako javno priznao da je ista aktivno učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini i da je ista izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Zna to Vučić, koji se kao srbijanski državljanin za vrijeme narečenog rata smucao po ratištima, najčešće onim sa kojih je srpska vojska neometano granatirala opkoljene bosanske gradove prepune nedužnih civila.

Ooo, da je Vučićevim uzorima, učiteljima i herojima poput Vojislava Šešelja, a pogotovo Ratka Mladića bilo samo više municije, više tenkova, topova, više granata, više organizovanih i lojalnih ljudi, ne samo da bi Banjaluka bila "odbranjena" kako on to kaže, nego bi genocidom vonjalo sve po Istočnoj Bosni, od Višegrada do Bijeljine. Iovako je zulum počinjen, ali razmišlja Vučić, eh da su mi sad "Panciri", da su mi sad novi ruski tenkovi, oklopnjaci, migovi, gdje bi nam kraj bio...

I nevažno je za predsjenoika Srbije, što se Banjaluka nalazi, tamo daleko, kako se kaže, daleko na zapadu u srcu Bosanske Krajine, u srcu Bosne i Hercegovine. Ne smeta njhemu puno sve to. Ono jeste, svađa je to sa geografijom, istorijom, logikom i zdravim razumom, svojatati tuđe gradove i teritorije, ali kad je velikosrpska politika u pitanju nema tog toponima koji nije sRbski:

SrBski Knin, Zagreb, Vojnić, Glina, Kostajnica, Benkovac, Borovo, Karlovac, Virovitica, Vukovar, Goražde, Bihać, Petrovac, Grahovo, Drvar, Srebrenica, ma Sarajevo, srBsko...od volje vam, mogu nabrajati do sudnjeg dana o suludoj afektaciji nacionalističkoj. 

A matrica je navijek ista, gdje su Srbi, to je srBsko zemlja, a ako nije tu su tenkovi, topovi, granate i ostali "pacifistički" arsenal da ubijede ljudstvo na terenu kako je teren srBski. Rezultati? Eno vam mezarja u Potočarima, eno vam Tomašice, Sušice, Biljana, Pionirske u Višegradu, Viline Vlasi, eno vam mrtve djece Prijedora, Sarajeva, Ključa, Bihaća... 

U to su se uvjerili Prijedorčani '92, pogotovo ona 102 ubijena djeteta, koja su imala problem jer nisu bila dovoljno srBska djeca. Ista je stvar sa Srebrenicom, Vlasenicom, ista je stvar sa većinom gradova u Bosni i Herecegvoni, koji se nisu željeli osjećati srBskim. 

Oni (pre)ostali, e oni su uživali podršku i zaštiti prvo JNA, onda parasrpskih formacija sa logističkom, ljudskom i materijalnom podrškom iz Srbije, pa onda u konačnici i vojskom Republike Srpske, ekspoziturom i terenskom franšizom tadašnje Vojske Jugoslavije na terenu u Bosni i Hercegovini.

U tom svjetlu kad se gleda, naravski samo u tom svjetlu i može, iz pozicije velikosprskog nacionaliste koji se opet budi, koji je zahtijevao glave 100 Bošnjaka za jednog Srbina, Vučićeva izjava je razumljiva.

Nakaradana ali razumljiva.

Jer Vučić se odistinski borio za srBsku Banjaluku, istu onu koja je popalila sve vjerske objekte nesrba, protjerala sve te nesrbe i izvršila elitocid. Sa njegovog stanovišta, ta Banjaluka zamalo je "pala" '95, a ne oslobođena.

Mada bi Vučiću, Vulinu, Amfilohiju i ostalim strvinarima rata, koji piromanišu po Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori ovih dana,  trebalo odgovoriti da je tada Srbija i njena vojska bila nikad jača pa opet ta i takva nije "odbranila" Banjaluku. Jer, ovakva Banjaluka je najprostije rečeno poklon Amerike Srbima.

Zna predobro Aleskandar Vučić, kao što to zna odlično i potpisnik ovih redova, kao što to zna i svaki čovjek koji se tada zadesio u Banjaluci, da je Banjaluka u noći sa 10 na 11. oktobar trebala "pasti" preciznije biti oslobođena, ali najveći srBski heroj 20. vijeka, Ričard Holbruk to nije dozvolio.

Da jeste, ko zna kako bi bilo, no istorija bi se drugačije pisala.

Fakat je da Holbruka više nema, ali ima Vučića i njegove ratne politike, življa je nego ikad nakon rata. Ima politike koja svojata gradove i čitave dijelove teritorija u susjednoj Bosni i Hercegovini, a ima istu anemanezu i u Crnoj Gori.

Novinarka Snježana Mulić Softić, napravila je odličnu digresiju na ovu Vučićevu ratnu opservaciju o Banjaluci, rekavši da što se Srbije tiče može da im padne Beograd, Kraljevo, Niš, Čačak, Užice i sl... A Banjaluka zna se gdje je.

I to je srž ove priče!

Banjaluka je neotuđivi dio Bosne i Hercegovine i nije Vučićeva babovina i prćija. Može narečeni ratni huškaš da trguje i kalkuliše sa Beogradom, Čačkom, Valjevom, Kraljevom, može da ih svojata koliko hoće, ali bosanskohercegovački grad Banjaluku neka ne uzima u usta!

Nećete naći niti jednog iskrenog BiH političara ili rodoljuba ili čovjeka zdrave pameti ili bilo koga u konačnici, koji svojata Čačak, Kraljevo, Valjevo... Aman uzaman to su srbijasnki gradovi. U uncu jednako kao što je Banjaluka bosanskohercegovački grad.

A za one koji se ne slažu, neka vide kako se velikosprski prokjekat geografski sužava kad god je bio u ekspanziji. Nevjerovatno, paradoksalno i istinito.

O tome bi više trebao da razmišlja Vučić, a manje o unutrašnjim stvarima jedne suverene i nezavisne zemlje.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.