Bio je ofsajd protiv Nigerije!

Ali, najnezgodnije za Abiju i kolegu mu Keneta je fakat što hrvatski ordinarni policajci imaju običaj da na osnovu boje kože i ličnog nepoznavanje engleskog jezika u igru «Migrant možeš biti ti» ubace svoju prepoznatljivu ksenofobiju, prstohvat fašisma i malo nacizma. 

Osamnaestogodišnji student Abia Uchenna Alexandro ima posebnu sklonost ka stonom tenisu. Voli taj sport, koji je mješavina energije, brzine, poteza, momenta i sportske inteligencije. Abia je sa svojim prijateljem Kennethom Ebohom doputovao u Hrvatsku, u Pulu da bi učestvovao na petom Svjetskom međusveučilišnom prvenstvu. Abia je ponosni student Federalnog univerziteta tehnologija Owerri. Nakon završetka takmičenja, Abia i Kenneth se sa dvojicom kolega vraćaju za Zagreb. Imaju jedan dan da vide hrvatsku prijestonicu i osjete njenu ljepotu. 

Vi i ja vjerovatno nikada ne bi čuli ni za Keneta, ni za Abiju, ni za Svjetsko sveučilišno prvenstvo u Puli, a bogme ni za njihov boravak u Zagrebu, da nije sjajnih ljudi sa portala Žurnal.ba, koji su nam donijeli priču. 

Nigerijski princ u pogrešno vrijeme 

Vidite, nezgodno sa Abiom i Kenetom je to što su tamnoputi, tamni kao crna Afrika, naša prapostojbina, majka čovječanstva. Onda, nezgodno je i to što Abia i kolege, za razliku od ordinarnih hrvatskih policajaca, po ku**u znaju engleski. Opet, nezgodno je to što onako tamni, asociraju ordinarne hrvatske policajce na muslimane, islamiste da prostite. Ali, najnezgodnije za Abiju i kolegu mu Keneta je fakat što hrvatski ordinarni policajci imaju običaj da na osnovu boje kože i ličnog nepoznavanje engleskog jezika u igru «Migrant možeš biti ti» ubace svoju prepoznatljivu ksenofobiju, prstohvat fašisma i malo nacizma. 

Mogli ste uostalom saznati, od kolega iz Žurnala kako su se proveli mladi nigerijski studenti, koji su se zatekli u pogrešno vrijeme, na pogrešnom zagrebačkom mjestu, sve sa pogrešnom bojom kože. Pa proveli su se kao stražnjica u trnju, ili kao migrant u Hrvatskoj. 

«Na ulasku u tramvaj zaustavila nas je policija. Odvezli su nas u policijsku stanicu. Pokušali smo im objasniti ko smo i da su nam dokumenti u hostelu. Nisu obraćali pažnju na ono što govorimo. Ne znamo koliko je sati bilo, ali bio je mrak... Izveli su nas iz stanice i stavili u kombi. Odvezli su nas na nepoznato mjesto. Dvojica policajaca su nam rekli idete u Bosnu. Ja nikada nisam bio u Bosni. Došao sam avionom u Zagreb, rekao sam im da ne znam Bosnu. Rekli su nam ne, vi idete u Bosnu. Nakon nekog vremena kombi je stao i gurnuli su nas u žbunje. Odbio sam ići u šumu, onda mi je policajac rekao ako se ne pomjerim da će me upucati», kaže preplašeni Kenet, a ostaće vječno zapisano na stranicama Žurnala. 

Sve je ovo normalno, po proceduri 

Zapravo, ovo je najuobičajenija praksa i procedura hrvatske policije, kada naiđe na niževrijedna bića, koja se drznu da za sebe kažu da su ljudi. Nije ništa Kenet, nije ništa Abija bolje ili lošije prošao od hiljada, desetina hiljada nevoljnika koji su potražili put sreće životne i greškom se našli u Hrvatskoj. 

Samo što, jebi ga, Kenet i Abija nisu nikakve izbjeglice, nižerangirana bića u očima i policije i svjetine, nego ljudi sa pasošima, ličnim kartama, učeni mladi ljudi, koji su došli igrati stoni tenis, a završiše u ofsajdu hrvatske države, daleko ispred policije, koja ih je poput stoke ugurala i prazan teren prema Bosni i Hercegovini. 

I reći će hrvatski drot, pravdajući se šefu, kak' je on za Boga miloga mogal znati da su ova dva crnca, ove dvije čamuge, tam' neki športaši, kad su svi oni isti? I još je ovima za Boga miloga, u hostelu ostala dokumentacija?! Moš' misliti, zapuhano će se braniti prigorski ksenofob u uniformi, dok šefu dokazuje hiljadu puta dokazanu istinu pandursku, crnac je za zatvora ili za protjerivanja. Kao i do sad. 

Kažem vam, Abija i Kenet nisu doživjeli ništa neobično, ništa što stotine hiljada Abija i Keneta ne doživljava, dok protjerani iz svojih zemalja čekaju balkansku, panonsku i podalpsku milost i nemilost dok im se borosane utapaju u sve dublje snjegove. 

Greška je, pogodili ste, u ovim našim gudurama samo proceduralne prirode. Da je Kenet i pripadajući Abija, kao svaki tamnoputi muškarac nosio pasoš ili ličnu kartu, ni dlaka mu sa kovrdžave kose ne bi falila. Ovako? 

Migrant možeš biti ti! 

Ovako ispituju prirodne i društvene ljepote izbjegličkog kampa «Miral» u Velikoj Kladuši i namjesto priča o stonom tenisu stoje u redu sa plastičnim manjeraka i čekaju nešto splačina iz kuhinje Crvenog krsta. 

A imaće Bogme o čemu da pričaju uzorni studenti Federalnog univerziteta tehnologija Owerri, kad se i ako se vrate kući. Kažem, ako se vrate, jer im viza zajedno sa pratećim pasošem, a koje se nalaze u hostelu u Zagrebu ističu, evo, dok čitate ovaj tekst. 

A, sad zastanite malo. 

Pogledajte dobro ova lica. Ovo su dvojica najobičnijih studenata iz Nigerije. Nisu teroristi, nisu ISIL-ovci, ma nisu čak niti izbjeglice ili migranti. 

Na ulici ih je zaustavila i privela policija. Zašto? Pa dovoljno su tamnoputi za policijsko “mudro oko”. Potom su ih odvezli su u šumu u blizini Velike Kladuše i pod prijetnjom oružjem natjerali da pređu na teritoriju Bosne i Hercegovine. 

Ovo nije kratki scenario za horor film. Ovo je fašistička i rasistička ksenofobna realnost u kojoj živimo. Realnost u kojoj se slobodni ljudi zbog boje kože i jezika tretiraju kao zvijeri. 

Ono što Abija i Kente doživljavaju nije nikakva greška, niti je kuriozitet. Oni su samo upali u ordinarnu kolotečinu zbilje ili povijesne zbilje, kako je Franjo Tuđman onomad nazao hrvatsku stvarnost. 

Zamislite samo da vas, da nekog Sarajliju, Banjalučanina, Mostarca, Zagrebčanina, Beograđanina, ma nebitno, da vas zbog boje kože, poput ovaca u toru protjeraju i strpaju u izbjeglički kamp, a bez da ste izbjeglica?! 

Mnogi će saosjećati sa Abijom i Kenetom, zbog «greške», a opet slabo ko saosjeća sa hiljadama, desetinama hiljada izbjeglica, koji se u svojoj «grešci», bez trunke empatije smrzavaju u ovoj noći. 

A Abija i Kenet, kada dođu sebi, nakon ove rijaliti avanture «Migrant možeš biti ti», trebaju naći kakvu veliku odvjetničku kancelariju i u Briselu i Strazburu ošamariti državu Hrvatsku po džepu da se sve puši. Dakako, taj dim neće nikako pomoći onim silnim nevoljnicima što su jednu noć na sjeverozapadu Bosne pravli društvo nigerijskim studentima. 

A za sve nas posljednja opomena-ukoliko ne zaustavimo ksenofobiju, rasizam i fašizam, završićemo prije no što mislimo u nekom hladnom izbjegličkom kampu, poput nigerijskih studenata, sa borloteama na nogama koje se utapaju u snijeg i plastičnom manjerkom iz Crvenog krsta. 

Ne bi nam bio prvi put.