Čokolada

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Kad sam ja bio mali, u doba onog samoupravnog socijalizma, moj je otac dosta putovao po svijetu. Radio je u Energoinvestu, koji je tad bio firma, pa ga je slalo da po inostranstvu radi i jača odnose među nesvrsatnim zemljama. On bi sa svojih putovanja uvijek nešto donio, a moja sestra i ja smo se najviše radovali čokoladi  (sve dok nismo porasli i počeli se radovati pločama), što većoj to boljoj. On bi nam isporučio veliku, malo polomljenu, Milku ili Toblerone, čokoladne sorte porijeklom iz bescarinskih aerodromskih granapa neuporedivo bolje nego Braco ili Seka ili Životinjsko carstvo. Majka bi nas posavjetovala da tu čokoladnu radost malo razgodimo, da ne utovarimo sve odjednom, a otac bi uvijek dodao: “Nemojte se navikavati na čokoladu.” Ko biva: život u kojem je čokolada uvijek dostupna nije bila realna mogućnost. 

Ali mi smo već bili usred čokoladnog života, uprkos periodima tzv. stabilizacije, kad je koječeg u prodavnicama znalo ne biti. Podsmijevali smo se mom ocu, tumačeći njegovo upozorenja kao simptom poremećaja koji nastupa kao posljedica nakupljenog sirotinjskog iskustva—kao i mnogi u njihovoj generaciji, naši roditelji su predeverali bosonogo djetinjstvo, jedan par naslijeđenih srednjoškolskih cipela, studentske domove i neprestanu oskudicu, da bi se na kraju suočili sa relativnim obiljem koje im nikad nije izgledalo dovoljno stvarno. Na čokoladu se, dakle, nije smjelo navikavati, jer bi čokolade iz naših života mogla brzo i lako nestati. I tako, kao što znamo, i bi.

U našem traumatičnom historijskom iskustvu, glavni modalitet života je tradicionalno bio preživljavanje i tek se negdje moja (urbana) generacija počela pomalo oslobađati tog osjećaja, ali to je naravno spetakularno kolabiralo početkom rata. Preživljavanje kao glavni oblik života znači, između ostalog, i da je čokolada (ili bilo šta dobro) izuzetak na koji se nikad ne smije navići ili računati. Isto tako, budućnost se može zamisliti tek kao period između sadašnjosti i trenutka kad preživljavanje nije sigurno, pa je glavni orijentir na horizontu budućih mogućnosti neki—mnogi—budući belaj. Otud je glavna i neophodna strategija preživljavanja snalaženje u trenutnim uslovima, sve pod pretpostavkom da dobro biti neće. Mi smo vazda spremni za očekivano pogoršanje. Sve što se može uraditi u svijetu u kojem se ne zna šta će biti, mada se zna da će vjerovatno biti gore, je da se improvizuje u trenutnim uslovima, pa ko živ, ko mrtav. Još jedan savjet mog oca je bio: očekuj loše - ako se desi, nisi iznenađen; a ako se desi nešto dobro, onda se nešto dobro desilo.

Iz toga proizilazi oblik razmišljanja po kojem je legitimno za milijardu maraka oštetiti državu—koja bi trebala da bude trajni zajednički projekat koji svojim građanima garantuje nekakvu budućnost—da bi se sebi u džep stavilo pedeset hiljada maraka. BH političari su metastaza takvog amoralnog razmišljanja, pošto je za moral neophodna vjera u istrajnost i vrijednost datog etičkog sistema. Oni od sebe i od drugih vazda očekuju najgore, glavni im je zadatak da nekako prežive u ovim uslovima, uz pomoć obilja (metaforičke) čokolade koju nisu spremni ni sa kom dijeliti. 

Apsolutno su nesposobni da zamisle bilo kakav oblik budućnosti i nisu u stanju formulisati nikakav zajednički cilj, niti ponuditi bilo kakav zajednički projekat u koji bi svi mogli uložiti napor (barem u obliku plaćanja poreza), osuđujući time generacije na svakodnevno snalaženje u nestabilnom trenutku. 

Na vlast ih postavljaju birači koji od njih—te tako i od sebe—očekuju najgore. Dobro ih znaju, pa ih tako biraju, odustajući tako od budućnosti svoje i svoje djece, vazda spremni i vješti da se nekako snađu u trenutnim, katastrofalnim uslovima. Lideri nam obećavaju da dobro biti neće i onda neprestano rade na tome da to obećanje ostvare. Bosna i Hercegovina kakva je sada nije samo bez budućnosti, nego joj je odsustvo budućnosti suština političkog sistema, praktično u ustavu upisano. Odsustvo (metaforičke) čokolade je jedino zagarantovano i ostvarljivo građansko pravo, dok se društveno-mentalno uređenje može nazvati kleptokraskim pesimizmom. 

Živjeti u neprestanom očekivanju da će nešto, vjerovatno sve, krenuti nagore je grozno izobličenje uma koje ti pred očima mijenja izgled svijeta, transformišući odnos sa istim do tačke kad se vide jedino trenutne i buduće katastrofe. Tako sam, recimo, u šezdeset sedmoj minuti utakmice protiv Litve bio duboko udubljen u očekivanje da će se naša reprezentacija započeti sa vlastitom paralizom vezanom za spoznaju da im izmiče plasman na Svjetsko prvenstvo. Da se ne lažemo: da smo sami sebi dali autogol, ili da su Litvanci nekako uspjeli opucati i postići gol, svi bi BiHanci u glas obznanili da su znali da će upravo tako biti, i onda bi na internetu, a i šire, započele tirade o tome kakvi smo mi to nikakvi ljudi, kako kurcu ne valjamo, kako bolje ni ne zaslužujemo itd. Retroaktivno bi se potvrdilo očekivanje onog najgoreg. Ako mi čitalaštvo ne vjeruje, neka potraži i podsjeti se komentara nakon poraza od Slovačke.

Ali nekim čudom ta grupa mladića na terenu u Kaunasu nije od sebe i od vlastite budućnosti odustala, nije se pokolebala, nije mislila da je vrijeme da se počnu pojedinačno snalaziti i smišljati izgovore za vlastiti kukavičluk. Štaviše, to nije zapravo bilo čudo. Tokom čitavih kvalifikacija, igrali su posvećeni cilju, u uvjerenju da se budućnost gradi vlastitim zalaganjem i vjerom u vlastite sposobnosti. Oni su, drugim riječima, odlazak u Brazil pošteno zaradili i to je njihovo najveće i najvažnije dostignuće. Šta će biti u Brazilu i nije više tako važno.

Vjerovatno je, naravno, da taj odlazak neće ništa značajno promijeniti u Bosni i Hercegovini: ista će vlast pljačkati iste one koji su ih izabrali; isti će obrazovni sistem zaglupljivati istu djecu; ista će siledžijska bagra dijeliti patrijarhalnu pravdu onima koji se ne uklapaju u njihove seksualne fantazije. Ali zamislimo šta bi bilo da Vedo Ibišević nije dao taj gol kad je trebalo: potvrđeno bi bilo ono najgore što mislimo o sebi; zasluženo bi izgledalo vječno odsustvo budućnosti; nikad više ne bi bilo čokolade.