Strašni

Fotografije Milomira Kovačevića pokazuju građane Sarajeva onakvima kakvi jesu, a na njima se, svaki put, vidi ljubav autora prema onome što fotografira.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Danas, svi imamo aparat. I svi fotografiramo. Ako je tačna, a jeste, opaska da živimo u kulturi spektakla, onda su naše oči instrumenti za lov, za hvatanje toga spektakla. Mi fotografirajući više ne hvatamo trenutke u vremenu, nego stalnim fotografiranjem i širenjem po medijima, društvenim mrežama ili u međusobnoj komunikaciji tražimo daljnji život te fotografije, produženo vrijeme atrakcije koja to, najčešće, nije. Ostaje nam samo doživljaj da je to što se slika bitno, a ne želja da se moment dokumentira, i da ga se kroz neko vrijeme reinterpretira, ili jednostavno upotrijebi kao arhivsku građu. 

Muzika evolucije

Moglo bi biti i da je tehnološka evolucija promijenila naš način gledanja u tri pravca: 

- prenapučenost vizualnog materijala dovodi do prezasićenosti onoga koji gleda, dok onaj koji fotografira, zapravo, ide prema tome da ponudi što više, da “pobijedi” oko gledatelja (a možda i svoju “univerzalnu” potrebu za većim u ničemu) time što će iznijeti što više pred onoga koji gleda; 

- percepcija se mijenja i u pravcu toga da se stalno iznova moramo pitati šta imamo pravo vidjeti. Izbrisana crta između privatnog i javnog pred nas donosi gomile materijala koje i ne želimo vidjeti, niti bi ih – da možemo birati – uopće gledali. No, na to nas tjera konzumeristički, agonalni životni tempo koji, zapravo, hrani jednu veliku zamišljenu neman koja proždire sve sadržaje, onog trenutka kad se oni objave. I čini ih besmislenim. 

- mijenja se diskurs doživljaja, jer ukoliko zaistaželimo gledati s razumijevanjem onda moramo idejno “ići” u fotografiju, vidjeti i misliti o onome što je doista bitno, ili bi prema zamišljenom idealu onoga što bi trebalo biti bitno. Da bi se, doista bilo u vremenu, treba ići ispred i iza njega, u smislu onoga što nas je učio Walter Benjamin: čitati najviše i najniže znakove koji se na fotografijama nalaze. 

Ako Milomirove fotografije pokušamo gledati u preko nekog drugog žanra, recimo muzike, onda u svim njegovim fotografijama možemo prepoznati zvuk, odnosno zvuke koji stoje u njima. Iz njegovih fotografija, jednostavno svira muzika, ponekad savršena bachovska harmonija, a ponekad buka i bijes koji su protrčali kroz naše živote. Bilo da se radi o slikama (pred)ratnog Sarajeva, demonstracijama prije početka rata iz kojih istovremeno čujemo žamor ljudi koje je strah rata i strahotni topot koji donosi katastrofu. Tu su i slike sarajevskih izloga na samom početku rata ili ranjene djece u bolnicama, ili odrazi sjenki u Pragu ili tišina pariskih groblja. 

Na fotografijama pred prve "demokratske" izbore u BiH "čujemo" kakofoniju, tresak i raspad jednog sistema vrijednosti, uz groteskne detalje koji se pojavljuju kao pozadina (ili dominantan narativ "visoke politike"), čije posljednje izdanke gledamo u Haagu ili nam se nameću u obliku ministara i predsjednika Vlada koji na ta mjesta dolaze iz pritvora. Glasovi protiv ovakvog načina vladanja zemljom neće se spojiti u jedan ton, mi kao da smo ovom vlašću dobili kletvu koja nikada neće proći. Fotografije Milomira Kovačevića pokazuju građane Sarajeva onakvima kakvi jesu, a na njima se, svaki put, vidi ljubav autora prema onome što fotografira.  

Vlasnik bitnih momenata

Konačnog suda nema, pogotovo ne u umjetnosti. Fotografije Milomira Kovačevića nastale su iz mudrosti s aparatom, uokvirene u umjetnički, fotografski svijet Milomira Kovačevića Strašnog.  

U njegovom slučaju ne možemo govoriti o jednom žanru – dokumentarizmu ili slaganju priča pomoću fotografije koje na kraju daje neki megažanr. On je prešavši preko vlastite tragedije ponudio plemenitost života u gledanju i bilježenju svijeta koji prolazi pored nas i iz kojeg ćemo jednog dana samo nestati. On je, na neki način, vlasnik nekih momenata naših života i to mu niko ne može osporiti.   

Način na koji danas crpimo znanja o nekim stvarima iz fotografija, može biti način učenja o prošlosti, i u nekoj mjeri može odlučivati i o znanju u budućnosti. 

Živimo u svijetu u kojem je nemoguće vidjeti sve, iako izgleda da mogućnosti nikada nisu bile veće. Trka s tržišnim vremenom ne određuje ništa dobro. A bez fotografija, veći broj ljudi na svijetu ne bi znao kako izgledaju Panteon, Piramide ili Muzej suvremene umjetnosti u Bilbau, recimo. Bez fotografija Milomira Kovačevića ne samo da ljudi koji nisu živjeli u tom vremenu ne bi znali kakvo je bilo, nego ni mi koji smo živjeli vremena koja je Strašni bilježio ne bismo znali rekonstruirati sebe same – kakvi smo bili, što smo mislili, o čemu smo sanjali. 

Njegove su fotografije dio bosanskohercegovačke i evropske tradicije. Veliki broj njih pokazuje velemajstora, ali to znamo, ono što se u njima često vidi jeste da kad neko sebe shvaća preozbiljno, njegova ili njezina slika u objektivu postaje sve grotesknija. Skoro do neprepoznavanja. Svi mi, dakle, volimo da nas kamera voli, ali pitanje je koliko nas voli fotografija. 

Onoliko koliko to na svojim fotografijama uspijeva pokazati Milomir Kovačević Strašni. A to nije malo. 

Sretna ti nagrada, Strašni, koju si morao dobiti mnogo prije. Mi smo takvi, svoje ćemo ponajbolje izdanke pokušati gurnuti natrag u zemlju, dok oni negdje drugdje ne pokažu ko su i šta su, i kako rade svoj posao. S druge strane, volimo banalnost, uživamo u glorifikaciji besmislenog i nekritični smo prema najlošijim pojavama u ovom društvu. I sve si ti to vidio, i sve to stoji na tvojim fotografijama. Zato si veliki. 

I zato sam ponosan na tebe.