Faruk Hadžić: Do kada će bh. radnici biti robovi?

Treba li zabraniti rad nedjeljom ili ne, prije svega u trgovinama, tema je koja je obilježila ovo ljeto. Interesantna rasprava se vodila u javnosti između nosilaca izvršnih i zakonodavnih funkcija upravo oko toga da li je potrebno i zbog čega zabraniti rad nedjeljom i ko je na kraju gubitnik / dobitnik takve jedne mjere.

Piše: Faruk Hadžić, za Radiosarajevo.ba

Zašto je baš došlo do toga da je potrebno radikalno usmjeriti se u ovom smjeru zabrane rada nedjeljom, razloge možemo pronaći u tome koliko (ni)su radnici danas uopšte zaštićeni.

Prije nego što ponudim svoj stav oko toga da li je potrebno ili ne zabraniti rad nedjeljom, potrebno je objasniti zašto smo došlo do ove faze da se u konačnici traži zabrana rada nedjelom.

Polazna tačka za analizu, naravno, predstavlja Zakon o radu Federacije BiH, koji uređuje oblast radno-pravnog statusa radnika u Federaciji BiH. Poznato je da je trenutno važeći zakon usvojen i stupio na snagu prije nekih sedam godina, kao jedan od reformskih zakona, uz naravno kritike mnogih koji su kazali da je sa ovim zakonom radnik stavljen u lošiji položaj i da su radnička prava dijelom narušena.

Pojava zloupotreba

Ličnog sam mišljenja da trenutno postoji više oblasti koje treba mijenjati poput uvođenje kategorije samozaposlenika, smanjenja zloupotreba oko prelaska s rada „na određeno„ na „neodređeno“, zaštite prava radnika na pravičnu naknadu za dodatni i prekovremeni rad, ali trenutno se želim zadržati na ovom posljednjem, za što smatram da je trenutno glavni uzrok problema i nezadovoljstva radnika, posebno u sektoru trgovine.

Polazna osnova u analizi ovog problema je u definicija punog radnog vremena od 40 sati sedmično, gdje se poslodavcima ostavlja mogućnost da puno radno vrijeme rasporede na pet ili šest dana u sedmici.

U praksi ovo znači, da radnik može raditi i vikendom, ali da neke druge dane u sedmici ima slobodne, ako se striktno poštuje dogovor. Pored toga, moguće je da radnik radi i manje od osam sati u toku sedmice, ako se vrijeme raspodjeli na više dana. Međutim, najveći problem se javlja kod tzv. „preraspodjele radnog vremena“, što je po meni glavni razlog zašto se javljaju zloupotrebe oko plaćanja prekovremenog rada.

Cijeli jedan član zakona govori o tome da poslodavac može najviše do 60 sati sedmično rasporediti puno radno vrijeme u toku trajanja sezone, pod uslovom da se u drugom dijelu godine ova veća preraspodjela smanji na kraće radno vrijeme.

Problem je što nije definisano šta je sezona i koliko dugo ona može trajati, što ostavlja velike mogućnosti za zloupotrebe, jer daje moć poslodavcu, da radnika odlukom obavijesti da će umjesto 40, raditi 60 sati u toku sedmice, što u prijevodu znači, da ako radnik radi šest dana u sedmici, svaki dan će raditi čak 10 sati.

Ipak, najveća zloupotreba prava radnika se javlja u istom članu, gdje je definisano da ova „preraspodjela“ na 60 sati se ne smatra prekovremenim radom!

Ako ostavimo sa strane ove pravne fraze i ovo sve prevedemo na primjer jedne trgovine, imamo sljedeću situaciju i scenarij. Recimo da je jedan privatnik odlučio otvoriti trgovačku radnju i da planira zaposliti radnike koji će raditi u dvije smjene i to po dva radnika u svakoj smjeni.

Ove radnike će platiti 596 KM minimalnu mjesečnu platu, te će im recimo dati i još 160 KM po osnovu toplog obroka i 54 KM za prijevoz. U konačnici, jedan radnik će biti plaćen 810 KM. Za ovu platu bi ovaj radnik u trgovini trebao da radi pet dana u sedmici, recimo ponedjeljak – petak po osam sati i da ima slobodan vikend.

Pljačkanje radnika

Međutim, privatnik želi da radnici rade i vikendom. U uređenim društvima, ovaj rad vikendom bi se smatrao prekovremenim radom i bio bi dodatno plaćen. Međutim, odredbe Zakona o radu FBiH omogućavaju ovom privatniku da donese odluku i obavijesti svoje radnike, da će umjesto 40 sati, sada raditi 60 sati, jer je u pitanju sezona i prema Zakonu o radu, neće ih dodatno morati plaćati.

Dakle, radnik će za istu platu od 810 KM predviđenu za rad od 160 sati u mjesecu, sada morati raditi dodatno, i to čak 240 sati!

Kada bi, recimo, cijena prekovremenog rada bila ista kao i redovna dnevnica, radnik bi trebao dobiti dodatnih 300 KM, ali to se neće desiti, jer se ovo ne smatra prekovremenim radom!?

Krajnji rezultat su umorni, nezadovoljni i potplaćeni radnici, koji ne mogu vrijeme provoditi sa svojom porodicom, već moraju za mizeriju raditi i vikendom, posebno nedjeljom.

Da bi se unaprijedio status radnika, potrebno i ispravili svi navedeni propusti u zakonu, potrebno je izmijeniti one odredbe koje omogućavaju „sezonski rad i preraspodjelu radnog vremena“.

Prva stavka koju je potrebno uraditi jeste jasno preciziranje šta je radna sedmica sa punim radnim vremenom. Kako bi se smanjile zloupotrebe punog radnog vremena, potrebno je definisati da radna sedmica uključuje dane od ponedjeljka do petka, te da se raspodjela punog radnog vremena ne može vršiti na dane vikenda, jer bi se time otvorile mogućnosti za zloupotrebe.

Dalje, potrebno je izbrisati sve odredbe koje omogućavaju neplaćene preraspodjele tokom sezone i vikenda, jasno precizirati plaćeni prekovremeni rad, te ograničiti na najviše osam sati sedmično prekovremeni rad.

Kada je u pitanju prekovremeni rad, onda je potrebno i u zakonu definisati donje granice ispod kojih se prekovremeni rad ne može platiti, poput toga da osnovni prekovremeni rad bude plaćen 50%, kao i rad subotom. Eventualni rad nedjeljom bi bio dodatno plaćen 100%, kao i rad praznikom, dok bi noćni rad bio plaćen dodatnih 70%.

Na novom primjeru, ali za istog privatnika, koji ima četiri radnika u trgovini, pokušat ću objasniti koliko bi ovi radnici bili plaćeni, na istoj startnoj minimalnoj plati.

U slučaju zaštite radničkih prava da radnik može raditi najviše osam sati prekovremeno u toku sedmice, nova plata bi bila znatno veća. Ako je radnik prijavljen na minimalnu platu, njegova dnevnica je oko 30 KM za puno radno vrijeme.

Hoćeš radnu nedjelju – plati!

Ako privatnik kaže da želi da radi dvije subote i dvije nedjelje u toku mjeseca, od čega je jedna nedjelja praznik, radnik bi sada dobio pored svoje minimalne plate od 600 KM i dodatnih 300 KM. Rad dvije dodatne subote se uvećava po 50% na osnovnu dnevnicu i 50% kao prekovremeni rad, tako da će za svaku subotu radnik dobiti po 60 KM, ukupno 120 KM.

Rad nedjeljom bi bio plaćen za jednu nedjelju 75 KM, što je 100% povećanje osnovne dnevnice + 50% dodatno za prekovremeni rad, dok bi druga dnevnica bila 250% zbog rada nedjeljom, rada za praznik i prekovremeni rad, što je za taj dan 105 KM. Ukupno, radnik bi za četiri dodatna radna dana u toku mjeseca dobio dodatnih 300 KM, za razliku od trenutnog zakona, gdje se ovaj rad ne bi platio.

Dakle, četiri dodatna i plaćena radna dana vikendom bi donijela isto novca kao 10 drugih dana u toku punog radnog vremena. Uvođenjem i definisanjem minimalne plate na 1.000 KM, ovaj iznos bi se popeo na dodatnih 500 KM mjesečno, što bi predstavljao znatno veće i dodatne troškove za privatnike, posebno u sektoru trgovine, što bi uz uključivanje bruto troškova rada, znatno povećalo cijenu vođenja i rada vikendom.

Možda u ovom i leži odgovor na pitanje šta bi se desilo sa radom vikendom i praznicima kada bi se ove odredbe zakona usvojile i krenule provoditi. Mnogim gazdama se dodatni rad vikendom jednostavno ne bi isplatio i većina bi sama zatvorila radnje vikendom i omogućila radnicima toliko traženi odmor i vrijeme za svoje porodice.

Dodatni troškovi bi jednostavno bili veći od dodatne koristi koju bi mogli imati. Sa druge strane, oni radnici koji žele da rade i dodatno zarade, imali bi priliku na ovaj način dobrovoljno se javiti i raditi, te tako zaraditi neophodni novac. Da bi ovo osigurali, ključni je doprinos inspekcijskih organa i provođenje zakona, kako radnici ne bi bili radnici na papiru, a robovi u stvarnosti.