Ovo su automobili s manama koje još uvijek želimo

Postoje brojni automobili koji imaju mane, ali se svjedeno dobro prodaju i mnogi ih žele imati.

Ovdje slavimo veličanstvenost auta s nedostatkom koji je na neki način još uvijek neobično poželjan – ili neobjašnjivo popularan, piše Auto car.

Alfa Romeo 166 (1998)

Mogli smo popuniti ovu galeriju Alfa Romeima jer, iako su oni uvijek manjkavi, često su dovoljno dinamični da učine vlasništvo privlačnim na mazohistički način.

Tako je bilo sa 166; nikada nije mogao da se takmiči sa ključnim rivalima i prodaja je bila mala kao rezultat, ali dosta ljudi radije žudi za ovim automobilom.

De Lorean DMC-12 (1981)

Kada je u pitanju nerealizovan potencijal, malo koji automobil razočarava poput De Loreana. Srednji V6, paneli od nehrđajućeg čelika, futuristička vrata s galebovim krilom; kako bi moglo poći po zlu? Pa i jeste, spektakularno zahvaljujući zastrašujućem kvalitetu izrade, vratima koja su odbijala da rade kako treba, izrazito slabom rukovanju i osrednjim performansama.

Ford EcoSport (2013)

Rijetkost je da Ford danas "ispusti loptu". Njegovi proizvodi su prilično univerzalno poželjni jer su savršeni i svestrani. Ali ne ova – crna ovca porodice.

Ipak, mislimo da izgleda funky i nakon mnogih izmjena – posebno u unutrašnjosti.

Ford Fusion (2002)

Otkriven 2002. godine, Fusion je skupljao jednu mlaku recenziju za drugom. Zasnovan na savremenoj Fiesti (dakle, prilično dobar početak), Fusion je bio neudoban, poljoprivredni, dinamički osrednji i ništa tako praktičan ili svestran koliko je trebao biti.

Međutim, kupci su koristili Fusion punu deceniju. Za prostranu i nenametljivu vožnju, Fusion je bio automobil za vas.

Ford Escort Mk5 (1990)

Sve dok Mondeo nije stigao 1993. godine, Fordovi su se prečesto prodavali jer su imali konkurentne cijene, a ne što su bili istinski poželjni. Kada je Escort Mk5 lansiran 1990. godine, novinari su ga napali zbog njegove užasne dinamike, nedostatka prefinjenosti, izvedenog stila i neinspirativnog nivoa opreme.

Ipak, kupci su i dalje uživali u Escortu, iskušeni zanimljivim ponudama koje su uvijek bile tu. 

Isuzu Piazza Turbo (1981)

Prvi put prikazan kao koncept Ace of Clubs od strane Giugiara 1979., Piazza je ušla u proizvodnju 1981. godine, ali nije stigla u Ujedinjeno Kraljevstvo još četiri godine. Do tog vremena, Opel Kadett podnica iz 1970-ih i motori izvedeni iz Bedforda bili su zastarjeli, a visoke cijene su osiguravale da je prodaja bila minimalna.

Facelifting 1987. godine doveo je do ugradnje Lotusovog ovjesa, ali to nije bilo dovoljno da spasi dan. "Preživjeli" su do danas rijetki, ali mi ga više volimo zbog njegove kič vrijednosti.

Jaguar E-Type S3 (1971)

Originalni E-Type iz 1961. s pravom je markantan automobil sa svojim veličanstvenim linijama, ogromnim performansama i ukusnim iskustvom vožnje. Dakle, kada je Serija 3 V12 stigla 1971. godine, ostavila je mnoge ljude da se pitaju kako je Jaguar mogao tako sveobuhvatno pretvoriti svilenu torbicu u nešto potpuno drugačije. 

Velika, teška i teška, sva poslastica je nestala – ali bila je savršena za tržište SAD-a, gdje je bila upakovana.

Kia Pride (1991)

Mazda se udružila s Fordom kako bi proizvela gradski automobil koji se prodaje kao 121 ili Festiva. Napravljena u ime Mazde od strane Kije.

Ovo je Kiji dalo priliku da počne kao proizvođač automobila i dok je Pride bio zastario na lansiranju, prodao se dovoljno snažno da korejska kompanija stekne uporište. Značaj ovog automobila je neosporan. 

Lada Samara (1984)

Jedina isplativa karakteristika Samare bila je niska cijena. To je jedina pohvalna stvar jer je u pitanju automobil s anonimnim stilom, bezduhovnom dinamikom, užasavajućim kvalitetom izrade i nepostojećom profinjenošću.

Uprkos ovom spisku nesreća, dovoljno ljudi je rado krenulo na Samaru kako bi održali kompaniju u Velikoj Britaniji – sve dok prodaja nije prekinuta propisima o emisiji izduvnih gasova. Ali bilo je jeftino i ima nečeg zdravog u tome.

Mercedes ML (1997)

Originalni ML je lansiran upravo u trenutku kada je kvalitet izrade Mercedesa bio na vrhuncu. Kao rezultat toga, gotovo sve što bi moglo poći po zlu sa ML-om, pošlo je po zlu. Boja je otpala, ploče su se rastvorile, električni kvarovi su bili uobičajeni, kao i velike mehaničke smetnje.

Ali, to nije spriječilo ML da se prodaje u ogromnim količinama Bio je to i prvi automobil napravljen u prvoj američkoj fabrici Mercedesa, u Vanceu, Alabama, i kao takav je još jedan automobil čije je mjesto u historiji osigurano.

MG Maestro Turbo (1989)

Maestro je bio malo vjerovatna polazna tačka za super-brzi hot hatch, ali Turbo je zapravo bio prilično primamljiva mašina. Sa svojim turbo motorom O-serije od 152 KS bio je potencijal od 130 km/h, dok je za ubrzanje od 0-100 km/h bilo potrebno samo 6,9 sekundi.

Ali, na putu do tamo ćete vjerovatno skinuti gazni sloj guma dok ste okretnim momentom skrenuli s puta; Preživjeli iz ove vrste su sada vrlo traženi među kolekcionarima. 

Reliant Robin (1973)

Više od šest decenija Reliant je prodavao nedovoljno snažne, nestabilne automobile ljudima koji su ih mazili zahvaljujući sposobnosti da voze jedan na osnovu dozvole za motor.

Pomoglo je i to što su tekući troškovi bili prilično niski, a sada je Robin postao antistilska izjava, baš kao i splav drugih tatova iz 1970-ih, koji obično nose značke British Leylanda.

Renault Twizy (2012)

Više je četverocikl nego automobil. Twizy košta previše s obzirom na njegov ograničen domet i nedostatak praktičnosti, ali ako želite nešto što privlači više pažnje od Ferrarija u plamenu, ne tražite dalje. Što se tiče prodaje, to je bila katastrofa za Renault, ali to nas ne spriječava da ga ipak zamišljamo. Samo ne za putovanja duža od 30 milja kada ostane bez goriva.

Rover Streetwise (2003)

Iz Autocara kažu da bi lagali kada bi rekli da bilo ko od njih u kancelariji želi posjedovati Streetwise, ali da je teško biti potpuno ravnodušan. Na kraju krajeva, to je automobil koji je pokrenuo faux-by-four žanr, ali u to vrijeme MG-Rover je bio kritikovan za njega.

Skoda Estelle (1976)

Kada je Estelle stigla u Veliku Britaniju 1976. godine, grupe potrošača su je bile posvuda, kidajući je na komade zbog svojeglavog rukovanja. 

Ali mi i dalje volimo istočno-bloksku jeftinoću i veselost svega toga – zajedno sa zebnjom "ako ne pristanete da volite ovaj auto, bićete poslani u Fabriku traktora 23 na prevaspitanje".

Smart Roadster (2003)

Zamislite to kao moderni Austin Healey Sprite; minimalistički sportski automobil. Sa svojim srednje postavljenim motorom od 700 ccm, oštrim stilom i kvalitetom izrade Mercedesa, Smart je bio privlačan.

Ali bio je sputan klapavim mjenjačem, pouzdanost se pokazala kao noćna mora i tekući troškovi – nema veze što su troškovi kupovine bili previsoki. Ipak, nekako je i dalje primamljiv.

Suzuki Jimny (1998)

Teško ćete pronaći automobil koji je manje privlačan za vožnju po cesti od posljednjeg Suzuki Jimnyja. Lansiran 1998. godine, sve u vezi s njim je bilo zastarjelo, ali svake godine 1000 kupaca u Velikoj Britaniji odvoji se od svog automobila radi novog.

Jimny je konačno zamijenjen 2018. i sa zadovoljstvom možemo reći da je novi također pobjednik, iako je još manji i još uvijek nema velikih potresa po cesti.

Trabant (1957)

Sve u vezi Trabanta P50 je bilo užasno, osim možda stila. Kvalitet izrade, rukovanje i performanse bili su dovoljno užasni da se Perodua Nippa osjeća kao S-Klasa u usporedbi s tim.

Ali u Istočnoj Njemačkoj kupci nisu imali izbora; htjeli su šta god su mogli da dobiju, a kada se zid srušio, Trabant je postao modni dodatak na zapadu.