In memoriam: Tata Nano, tužna priča o najjeftinijem svjetskom automobilu

New Delhi, 10. januar 2008. godine. Uz bljesak bliceva kamera i fotoaparata te muziku iz filma "2001: Odiseja u svemiru", Ratan Naval Tata, tada prvi čovjek kompanije Tata Motors, izvezao je najjeftiniji svjetski automobil.

Automobil sa normalnom zadnjom klupom, a ne kakav plastični dvosjed nalik na igračku iz prenapučenih središta zapadnoeuropskih gradova.

Rođena je Tata Nano! Ime "nano" (grčki: patuljak, kepec) objašnjavalo je dimenzije automobila, ali u prvom redu cijenu.

Tim od 500 inžinjera radio je na superjeftinom automobilu punih pet godina. Konačan proizvod bio je 3,1 metar dugi, 150 cm široki i 160 cm visoki "narodni auto".

Relativno visoki automobil postavljen je na minijaturne 12-colske točkove, dizajn je potpisao torinski I.DE.A Institute (Institute of Development in Automotive Engineering), mada je Ratan Naval imao posebnih želja što je pomalo limitiralo kreativnost Italijana.

Aluminijska šasija nosila je straga postavljeni 2-cilindrični benzinac, a cjelokupni "paket" bio je težak svega 500-tinjak kilograma.

Bazna verzija imala je samo osnovno - motor, volan, doboš kočnice, 4-stepeni ručni mjenjač, sjedišta sa integriranim naslonima za glavu, bravu, prednji i zadnji vjetrobran te bočna stakla, jedan brisač...

Mada je od 2000. godine Indija uspostavila sigurnosne standarde temeljene na europskoj regulativi, kresanje troškova ostavilo je samo najnužnije elemente. Još preciznije, od sigurnosnih dodataka u Nanu su "stanovali" samo pojasi, bez zračnih jastuka, ABS-a, ESP-a...

Upravljački stub izrađen je od obične cijevi umjesto masivnog metala. Metalna karoserija imala je manje tačaka zavarivanja, lagana plastika korištena je gdje god je to bilo moguće.

Za pogon indijskog mališana zadužen je 2-cilindrični benzinac zapremine 623 kubika koji razvija 33 KS. Neželjene vibracije minijaturnog motora smanjivala je "balans-osovina", zapravo kontra-tegovi koji su prvi put ugrađeni na jedan benzinski dvocilindraš.

Unutrašnjost? Više nego "spartanska", s najnužnijim prekidačima i instrumentima (brzinomjer, pokazivači nivoa goriva i kilometraže).

Sve primjedbe padale su u vodu pred cijenom od 100 hiljada rupija, odnosno 2.500 KM. To je bilo dvostruko jeftinije od najbližih cjenovnih konkurenata – Marutija 800 i kineske kopije Daewoo Matiza po imenu Chery QQ3. Ili, još slikovitije poređenje: Tata Nano koštao je koliko i DVD-player u Lexusu.

Ratan Naval Tata je otkrio kako su mu suradnici iznijeli plan od proizvodnji 200 hiljada vozila godišnje.

"Kakvih 200 hiljada? Ako ne ostvarimo milionsku produkciju, sav trud je uzaludan", odgovorio je tadašnji čelnik Tate.

Deset godina kasnije ujeo se za jezik. Ništa od milionske produkcije, ništa od toga da će Indijci odbaciti skutere, rikše i kupiti Nano…

Iako Nano nije mogao zadržati uvodnu cijenu od 100.000 rupija, ostao je najjeftiniji automobil na indijskom tržištu. Ali… Mnoge mušterije radije su birale modele poput ne mnogo skupljeg Maruti Suzukija 800 – znatno starijeg, ali većeg, koji se percipirao kao "pravi automobil". 

Podaci o prodaji bili su daleko od planova, Nano nikada nije postao masovna pojava na ulicama Indije.

Umjesto toga, bio je drugi ili treći automobil za bogatije kupce u metropolama, pa je Tata počela ugrađivati sofisticirane dodatke. Na kraju, Nano je opremljen klimom, daljinskim upravljačem, čak i servo-upravljačem…

Prošle godine indijska štampa najavila je prestanak proizvodnje, ali je Tata negirala informacije.

Sada nema demantija vijesti Automotive Newsa da će Tata Nano otići u historiju najkasnije do 2020. godine. Šteta što nije ostvario ciljeve svojih kreatora. A donio je važnu lekciju da postoji granica u zahtjevima kupaca bez obzira na bagatelnu cijenu.