Zloglasni serijski ubica Ivan Milat na samrti: I dalje odbija dati odgovore

Ivan Milat, najozloglašeniji australski serijski ubica, inače hrvatskog porijekla, prije nekoliko dana je opet hitno prebačen u bolnicu i prema prognozama liječnika ostalo mu je još vrlo malo života, s obzirom na to da se već duže vremena bori s agresivnim tipom raka.

No, uprkos činjenici da će vrlo vjerovatno uskoro umrijeti i da već služi kaznu za brojna ubistva, Milat ni na samrtnoj postelji ne priznaje krivicu za brutalna ubistva.

Svom bratu i njegovoj supruzi koji su ga došli posjetiti u bolnicu Prince of Wales u Sydneyu, Milat je rekao da nema šta priznati i zatražio je da mu ne dovode svećenika. 74-godišnji Milat je osuđen za ubistvo sedam autostopera u periodu od 1989. do 1992. godine zbog čega je dobio sedam doživotnih kazni zatvora, piše Express.hr.

Oduvijek je tvrdio da je nevin, a brat Bill i njegova supruga Carol izjavili su za medije da su ga pitali smatra li se krivim, a on je još jednom, nakon svih godina ponovio - ne.

"Rekla sam mu, 'znam da si kršćanin i vjernik, zato te pitam jesi li to učinio ili ne. Ako želiš razgovarati sa svećenikom dovest ćemo ga'. Ali onda je opet počeo nabrajati razloge zbog kojih nije mogao počiniti te zločine, pa sam mu se izvinila što ga to pitam, ali da je to pitanje koje sve zanima", ispričala je za medije Carol Milat.

Dodala je kako je obitelj dosta patila svih ovih godina jer imaju isto prezime, te navela da sumnja da će ga vratiti u zatvor, jer mu je zdravstveno stanje sve gore.

Bill Milat je kazao kako su ga ispitivali o ubistvima jer svi očekuju Milatovo priznanje na smrtnoj postelji, pogotovo, roditelji žrtava koji su još živi, poput Iana Clarkea. Njegova kći Caroline i njezina prijateljica Joanne Walters bile su među sedam Milatovih žrtava, koje je Milat ubio, a tijela ostavio u šumi Belanglo.

"Svaki dan mislimo na nju, ali to ne znači da mislimo i na Milata. Njegovo priznanje bi nam donijelo završetak ove priče", rekao je Ian Clarke.

Milat je uhvaćen u 6.30 ujutro 22. maja 1994. kad je 50 specijalaca australske policije upalo u njegov dom u Eagle Valeu i navuklo mu na ruke lisičine.

"Pa, šta vam je? Kakva ubistva, pobogu?", govorio je policajcima dok su ga odvodili.

Jesenje jutro tek je svitalo, a oni su već, osim mnoštva drugih kompromitirajućih dokaza, u kući pronašli arsenal oružja kojim je ovaj potomak hrvatskog doseljenika (oca) i majke Australke bio fasciniran cijeli život. Više nije bilo sumnje.

U zabačenom predgrađu Sydneyja, 50-ak kilometara južno od velegrada, upravo su uhvatili jednog od najgorih serijskih ubica u historiji Australije, osumnjičenog za krajnje brutalna ubojstva najmanje sedam mladih autostopera u razdoblju od 1989. do 1993. i s naznakama seksualnog iživljavanja nad nekima od njih. 

Bilo je tu svega. Od odrubljivanja glave mačetom dok je žrtva još bila živa, desetaka uboda nožem, pa do ispaljivanja desetak hitaca žrtvi u glavu.

Ivan Milat danas služi sedam doživotnih robija jednu za drugom, uz još 18 godina zatvora i bez mogućnosti pomilovanja. Pritom mu nisu uspjeli dokazati da je u najmanje četiri godine iživljavanja na autocesti Melbourne - Sydney pobio još 20-ak drugih djevojaka i mladića.

"Uvijek je bio najpametniji od svih nas", opisivao ga je koju godinu kasnije njegov brat Alexander, što je u obitelji sa 14-ero djece imalo posebnu težinu.

Njegov otac, Stjepan Marko Milat, rođen je dan nakon Božića 1902. u Blatu na Korčuli. Njegova majka rodila je čak 22 djece. Stjepana i njegova brata otac je stoga već na pragu punoljetstva uputio da pođu tražiti sreću negdje drugdje. Neko vrijeme plovili su na prekooceanskom brodu, obavljajući najniže i najteže poslove, da bi, stigavši 1926. do Australije, Stjepanov brat odlučio ostati na Novom Zelandu, a sam Stjepan u Australiji.

Došao je na valu hrvatskih doseljenika koji su radili u rudnicima srebra i olova. Bio je tako čvrst i dobar radnik da posao nije izgubio ni u doba svjetske ekonomske depresije. A onda, 1934. upoznao je 14-godišnju kćer engleskih imigranata, Margaret, da bi se dvije godine poslije vjenčali.

Ivan Robert Marko Milat rodio se dva dana nakon Božića 1944., kao peti u nizu braće i sestara. Svima su im prve uspomene bile da su na uzgoju kupusa i paradajza radili i prije nego što bi stasali za školu, da su znali zalijevati do dva sata iza ponoći, da je otac izrazito često bio pijan, nasilan, i da je često napadao majku.

Ivanov brat Boris, stariji od njega dvije godine, prisjećao se u ‘90-ima da je kao dječačić od kakvih osam godina pokušavao braniti majku od oca koji bi joj lupao glavom o zid. Prisjećao se i toga da je i majka imala žute minute, kao kad je u naletu bijesa potegnula nož na malog Borisa. "Umalo mi je odsjekla prokletu ruku. Redovito me je tukla. Jednom prilikom tako me je udarila po ruci štapom za pridržavanje paradajza da mi ju je slomila", objašnjavao je poslije Boris djetinjstvo uz majku koja ga nije voljela.

Najstariji Alexander imao je samo sedam godina kad mu je otac dao pušku da puca u ptice koje bi im slijetale na polje. Otac je, uostalom, svu svoju djecu odmalena učio pucati. Australski potomci Korčulana odrastali su u atmosferi teškog rada, s ocem alkoholičarem, okruženi nasiljem. Ivan je školu napustio s 15 godina kako bi obilazio gradilišta u potrazi za poslom, jer bili su siromašni i trebali su novac. A onda je krenulo doista naopako. Sa 17 godina uhvatili su ga u provali i krađi, za što je dobio pola godine u domu za maloljetne delinkvente. U ‘60-ima je zbog provala i krađa automobila u zatvoru završio još četiri puta. U mladićevoj glavi očito nešto nije štimalo. A, 1971. je nastao potpuni krah.

Imao je tu nesreću da je prvi naišao na automobil u kojem su se netom sudarili njegova najmlađa sestra i jedan od braće, na mjestu poginuvši u masi zgužvanog metala, krvi i raskomadanih glava. Samo mjesec dana poslije dvije djevojke koje je pokupio dok su stopirale, optužile su Ivana za silovanje. Tvrdile su da ih je vezao, pokazivao im nož, „dogovarao se“ s njima da ne vrište dok im bude rezao grkljane i slično. I to na mjestu na kojem će, niti dva desetljeća poslije, pronalaziti ostatke njegovih izmrcvarenih žrtava.

Tri godine Milat je bio u bijegu na Novom Zelandu, da bi se 1974. vratio, odmah bio uhapšen, ali i oslobođen jer je jedna od djevojaka nedosljedno svjedočila na sudu.

1975. činilo se da se sad već 31-godišnji Ivan Milat koliko toliko posložio u svojoj glavi. Upoznao je 17-godišnju Karen, djevojku koja je upravo izišla trudna iz veze s njegovim rođakom i s njom se odselio iz roditeljskog doma, kako bi živjeli u kamp-kućici, štedeći za svoj komad zemlje. NJenog sina Jasona prihvatio je potpuno kao vlastito biološko dijete, a sredinom 1980-ih Ivan i Karen su se i vjenčali. I dok je izvana sve izgledalo u redu, Karen je poslije govorila da je Ivan ubrzo postao opsjednut oružjem i da ju je često brutalno mlatio. 

Kao i svaki drugi nasilni ispad u njegovu životu, i ovaj se vremenski poklapao s nekom od tragedija u Ivanovu životu. Baš u to vrijeme u padu s motocikla teško je stradao još jedan njegov brat, David, zadobivši teške ozljede mozga. A onda je uslijedio još jedan pad u Ivanovu životu. Na Valentinovo 1987. Karen je pobjegla iz kuće sa sinom dok je Ivan bio na poslu. I usput je odnijela sve iz kuće, osim pukih zidova.

Bio je 19. septembar 1992. kad su dvojica džogera u šumi Belanglo, na samom rubu savezne države New South Wales, nekih 150 km južno od Sydneyja, osjetili čudan miris. Pomislili su da je riječ o kakvoj uginuloj životinji, a potom su primijetili u jednom grmu ono za što su isprva pomislili da je klokanova noga. Da bi užasnuti shvatili da je riječ o ljudskoj podlaktici. A onda su pod lišćem ugledali i ostatak tijela. Već sljedeći dan, samo 30 metara dalje, policajci su našli i drugo tijelo.

Ispostavilo se da je riječ o ostacima Joanne Walters (22) i Caroline Clarke (21) i da ih je ubica svezao, nekoliko desetaka puta izbo nožem i ispalio u njih niz hitaca. A bilo je i tragova seksualnog nasilja.

Djevojke su posljednji put viđene još u aprilu, netom prije nego što će krenuti u stopiranje diljem velike, prekrasne zemlje, čuvene po tome da se po njoj vrlo opušteno i sigurno može putovati na taj način. Mjesec dana policija nije uspijevala pronaći baš nikakav trag, osim da u ubistvu postoje i tragovi rituala.

Istražitelji su ipak uočili da je na tom području nestalo još petero stopera, i to 1989. još dvoje 19-godišnjih Australaca, Deborah Phyllis Everist i njezin dečko James Gibson, te tri mlade Njemice, Simone Schmidl (19), nestala 1991., Anja Habschied (20) i Gabor Neugebauer (21). Sve su ih redom pronalazili tokom 1993. u istoj šumi kao i prve dvije djevojke, uz tragove jeziva nasilja, primjerena najmračnijim trilerima.

Deborah je bila bez donjeg rublja, očito izrezana nožem. Jamesu je ubica očito prvo nožem duboko zarezao kralježnicu kako bi ga paralizirao, a potom ga izbo u srce, jetra i pluća.

Ležao je 50 metara dalje. Simone je pak bila izmasakrirana nožem, a Gabor, iako odjevenu, našli su s ljepljivom trakom preko usta, zadavljenu i sa šest metaka ispaljenih u glavu. Anju je pak ubica ubio tako što joj je odrubio glavu mačetom. Glavu joj nikada nisu našli.

Više nije bilo nikakve sumnje da imaju posla s osobito okrutnim i poremećenim ubicom. Raspisali su nagradu od pola miliona australskih dolara za informaciju koja bi dovela do serijskog ubojice. 400 istražitelja krenulo je od ravno milion tragova koje su ubrzo sveli na 10.000. 

Pretresli su svu silu podataka nadležnih za kontrolu prometa, dozvola za oružje, međunarodnih kriminalnih dosjea, uopće svake zamislive papirologije i broj sumnjivaca suzili prvo na 230, a potom i na 32. Ivan Milat bio je jedan od njih zbog dojave iz oktobra 1993. da ga je netko vidio kako na stražnjem sjedalu vozi dvije svezane djevojke, a i supruga jednog od njegovih kolega s posla imala je neobične primjedbe o njemu.

Tek u januara 1994. jedan od istražitelja uočio je da je potomak hrvatskih emigranata 20 godina prije na sudu oslobođen optužbi za silovanje. A onda, u aprilu 1994., iz Birminghama u Engleskoj policiji se javio Paul Onions, mladić koji im je ispričao da je 1990. stopirao niti kilometar sjeverno od kobne šume i jedva pobjegao čovjeku koji ga je povezao.

Rekao je da je riječ o razvedenom muškarcu, sinu „imigranta iz Jugoslavije“ i zaposlenom u cestovnom transportu. Naravno da je Onions odmah doputovao u Sydney. Od ponuđenih fotografija dvoumio se između dvije, da bi nakon još malo razmišljanja sa sigurnošću pokazao na Milata, za kojega je rekao da mu se predstavio kao Bill.

Policiji je to bilo dovoljno za spektakularno hapšenje, nakon kojeg Milat više nikada nije ugledao slobodu. U kući su mu našli svu silu oružja koje je odgovaralo ranama na tijelima ubijenih i nevjerojatnu količinu streljiva. Našli su i mnoštvo predmeta koje je uzimao žrtvama. Činilo se kao da je u stvari skupljao trofeje sa svojih žrtava, a ako je do tada i postojao promil sumnje da ipak imaju pogrešnog čovjeka, u stanu su mu našli i fotografiju jedne od djevojaka koju je ubio.

Čak 62 dana su im trebala za kompletiranje dokaza, da bi suđenje napokon počelo u martu 1996. Sve optužbe Milat je negirao, ali mu nije bilo spasa. Nakon 15 sedmica, za svako ubistvo  dobio je po jednu doživotnu robiju, a još 18 godina dobio je za pokušaj ubojstva, orobljavanje i nezakonito zatočavanje Onionsa. Već prvog dana u zatvoru Milata je teško isprebijao njegov cimer u ćeliji. A godinu dana poslije umalo je uspio pobjeći iz zatvora u društvu osuđenog dilera i bivšeg vjećnika iz Sydneyja Georgea Savvasa. Savvasa su sljedeći dan pronašli obješenog u ćeliji, a Milata su premjestili u supersigurni zatvor Goulburn kod Sydneyja.

I tu bi priči bio kraj da nije jednog vrlo nezgodnoga detalja. I dio istražitelja i porotnici na suđenju, čak i Milatov advokat iz suđenja za silovanja iz 1971., još tokom suđenja za ubistva  otvoreno su izjavljivali da Milat ubojstva nije mogao izvesti sam. U najmanju ruku zato što je u istrazi utvrđeno da je tijelo Jamesa Gibsona kroz šumu nakon ubistva premjestio više od 150 metara dalje. A to teško da je bio u stanju sam izvesti. Sumnje su padale na nekoliko njegove braće, čak i jednu sestru.

Ono što je bilo sigurno jest da Boris Milat sigurno nije bio pomagač jer ga je obitelj, u kojoj je inače vladao zakon omerte, iz niza razloga odbacivala. Zapravo se godinama skrivao od njih. Godine 2015. napokon su ga našli novinari. Rekao im je da je siguran da je njegov brat svojedobno ubio i jednog vozača taksija.

"Mislim da je, zapravo, počinio mnogo više ubistva od ovih sedam", rekao im je.

"Koliko točno?", pitali su ga.

"Oko 28", rekao im je Boris ono što su najozbiljnije sumnjali svi uključeni u jedan od najgorih slučajeva serijskog ubojice u povijesti Australije, piše Express.hr.