Umro je Édouard Balladur: Francuz koji je govorio o miru dok je BiH pod agresijom bila bez oružja

Édouard Balladur, bivši francuski premijer i jedna od važnijih figura francuske politike druge polovine 20. stoljeća, preminuo je 31. augusta u Parizu u 97. godini. Na čelu francuske vlade bio je od 1993. do 1995. godine, upravo u jednom od najkrvavijih perioda agresije nad Bosnom i Hercegovinom.

U francuskim nekrolozima ostat će zapisan kao pragmatični političar, čovjek velikih ekonomskih reformi i privatizacija, ministar finansija, premijer i neuspješni predsjednički kandidat. U Bosni i Hercegovini, pak, njegovo političko naslijeđe nosi i jednu mnogo težu fusnotu.

Balladur je bio jedan od europskih političara koji su govorili da su osvajanja teritorija u Bosni i Hercegovini neprihvatljiva. U maju 1993. godine, kao francuski premijer, jasno je poručio da Francuska i Velika Britanija ne prihvataju teritorijalna osvajanja agresora. Ali, između osude agresije i politike koja je mogla zaustaviti agresiju stajao je veliki jaz.

Trending

Ćutahija o novoj vezi RS-a s Izraelom: "Tel Aviv nije samo cilj, nego i sredstvo"

"Ne" ukidanju embarga

Naime, jedno od najvažnijih pitanja tadašnje međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini bilo je pitanje embarga na uvoz oružja.

Da se vratimo na kratko u prošlost: Jedan od ključnih problema s kojima se Bosna i Hercegovina suočila na početku agresije bio je međunarodni embargo na uvoz oružja. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija Rezolucijom 713, usvojenom 25. septembra 1991. godine, uvelo je opći embargo na isporuke oružja i vojne opreme tadašnjoj Jugoslaviji. Iako Bosna i Hercegovina u trenutku donošenja rezolucije još nije bila međunarodno priznata država, embargo je nakon njenog osamostaljenja i međunarodnog priznanja ostao na snazi. Formalno je mjera bila usmjerena na cijeli prostor bivše Jugoslavije, ali su njene posljedice bile izrazito neravnopravne.

Razlog je bio jednostavan: dok je međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegovina tek organizirala svoju odbranu, ogromna količina naoružanja i vojne infrastrukture bivše JNA već se nalazila pod kontrolom snaga koje su djelovale protiv teritorijalnog integriteta BiH. Pa je mjera koja je na papiru trebala biti neutralna u praksi dodatno produbila razliku između onih koji su već raspolagali tenkovima, artiljerijom, municijom i organizovanom vojnom infrastrukturom i države kojoj je bilo otežano da nabavi oružje za vlastitu odbranu. I zato i tvrdnja koja se aktualizira u proteklom periodu od pojedinih, kako "BiH nije imala embargo" ne stoji: činjenica da su tokom rata postojali ilegalni i tajni kanali za nabavku oružja ne znači da zabrana nije postojala, naprotiv, potreba za njenim zaobilaženjem potvrđuje koliko je bila stvarna i restriktivna.

Pokušaji i paradoksi

Tokom rata postojali su brojni pokušaji da se embargo ukine ili da se Bosni i Hercegovini omogući izuzeće. O tome se raspravljalo i unutar međunarodne zajednice, upravo zbog pitanja kako od međunarodno priznate države očekivati da se sama odbrani dok joj je istovremeno ograničena mogućnost nabavke oružja. Jedan od takvih pokušaja bio je nacrt rezolucije iz juna 1993. godine kojim se tražilo izuzeće Vlade Republike BiH iz režima embarga, ali potrebna podrška nije osigurana. Embargo je ostao na snazi sve do završetka rata i ukidan je tek nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, postupno kroz rezolucije Vijeća sigurnosti iz novembra 1995. i 1996. godine.

Upravo se u tom kontekstu mora posmatrati i politika Édouarda Balladura, koji je zagovarao zadržavanje embarga i bio izrazito oprezan prema njegovom ukidanju, kao i prema snažnijoj vojnoj intervenciji. Njegova politika zato predstavlja jedan od primjera šireg međunarodnog pristupa prema agresiji nad BiH: agresija je bila osuđivana, ali je istovremeno postojala snažna rezervisanost prema potezima koji bi Bosni i Hercegovini omogućili da promijeni neravnopravni odnos snaga na terenu. To je paradoks koji ostaje jedan od najtežih dijelova međunarodnog odnosa prema Bosni i Hercegovini tokom agresije.

U izjavi iz juna 1993. godine otvoreno je rekao da je stav Francuske, uz podršku tadašnjih europskih partnera, da se embargo na isporuku oružja Bosni i Hercegovini ne ukida. Obrazloženje je bilo da bi njegovo ukidanje prekinulo pokušaje da se dođe do mirovnog rješenja. Francuska je, umjesto toga, zagovarala snažno međunarodno prisustvo na terenu i nastavak sankcija. Drugim riječima, od Bosne i Hercegovine tražilo se da prihvati mirovne pregovore dok joj je istovremeno bilo uskraćeno sredstvo kojim bi mogla promijeniti odnos snaga na terenu.

Šta bi bilo kad bi bilo

Balladurova vlada podržavala je i koncept "sigurnih zona" pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Ideja je bila da se najugroženija područja zaštite prisustvom međunarodnih snaga, umjesto šire vojne intervencije koja bi direktno promijenila odnos snaga. Ujedinjene nacije su 1993. godine uspostavile nekoliko takvih područja, među njima Srebrenicu, Sarajevo, Tuzlu, Žepu, Goražde i Bihać. UNPROFOR je dobio mandat da ih štiti, uključujući mogućnost upotrebe sile u određenim okolnostima.

Odluka će se, kako danas znamo, pokazati katastrofalnom: sigurna zona nije bila sigurna ako međunarodna zajednica nije bila spremna da je zaista odbrani. Dvije godine kasnije, Srebrenica će platiti cijenu tog koncepta.

Édouard Balladur umro je u 97. godini, nakon više od pola stoljeća provedenih u vrhu francuskog političkog života. Francuski premijer Sébastien Lecornu opisao ga je kao državnika reformističkog duha i čovjeka duboko vezanog za historiju Pete Republike. I to će nesumnjivo biti dio njegove političke biografije. Ali za Bosnu i Hercegovinu ostat će najvažnija priča o vremenu kada su europski lideri govorili o miru dok je Sarajevo bilo pod opsadom, kada se od Bosne i Hercegovine tražilo da pregovara, dok joj je bilo uskraćeno oružje, o "sigurnim zonama" koje će postati mjesta genocida i o međunarodnoj politici koja je godinama pokušavala upravljati posljedicama rata, umjesto da učini dovoljno da ga zaustavi.

Zato će njegovo ime u Bosni i Hercegovini ostati kao subjekt jednog od najtežih pitanja iz perioda agresije na našu domovinu: Šta bi se dogodilo da je međunarodna zajednica, umjesto da Bosni i Hercegovini govori kako da dođe do mira, odlučila učiniti dovoljno da joj omogući da se od agresije odbrani?