Turčalo: "Kopnena invazija na zemlju od 90 miliona ljudi? Poznata su svima iskustva iz Iraka"

Američko-izraelske ratne operacije Epski bijes/Lavlja rika ušle su u treću sedmicu, rušeći početnu pretpostavka da kombinacija preciznih udara, eliminacije vrhovnog vođe, uz degradaciju raketne infrastrukture može dovesti do brze promjene režima ili sloma iranske države iznutra.

Umjesto brze, efikasne ratne operacije, uz ograničene troškove, dobili smo rat iscrpljivanja koji prijeti strateškoj poziciji Sjedinjenih Američiih Država na Bliskom istoku i globalnim energetskim tokovima u mjeri koja je gotovo bez presedana u posthladnoratovskoj eri.

Ovo je u razgovoru za FENA-u rekao dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Sead Turčalo.

Trending

Melina Šišić, dobitnica Zlatne značke UNSA: "Njena prava vrijednost vidi se tek poslije studija"

Po njegovim riječima, temeljna strateška greška operacija koje su pokrenule SAD i Izrael leži u pretpostavci da vazdušna moć može sama proizvesti promjenu režima. Bombardovanjem se može uništiti infrastruktura i ubiti lidere, ali ne može proizvesti organizovanu političku alternativu. Nijedna država ili režim u historiji nije srušen isključivo bombardovanjem iz zraka.

Kako kaže Turčalo, Kosovo 1999. godine je paradigmatičan slučaj. NATO je započeo kampanju sa uvjerenjem da će Milošević popustiti nakon nekoliko dana preciznih udara. Rat je trajao 78 dana, a  politički rezultat se desio tek 16 mjeseci kasnije, tokom Petooktobarske revolucije, kada je represivni aparat otkazao lojalnost vođi. 

Prije oko 2h

U ratu s Iranom ranjeno 200 američkih vojnika

U Iranu je ovaj obrazac opasniji. Eliminacija Alija Khameneija, od koje se očekivalo da će paralizovati režim, zasad proizvodi suprotan efekat. Umjesto dezintegracije, sistem je aktivirao decentraliziranu strukturu komandovanja koja je decenijama građena upravo za takav scenarij. Suština ovakvog pristupa kojim se odbacuje hijerarhija i koordinacija, leži u tome da Iran ne vodi ofanzivni rat koji zahtijeva sinhronizaciju, nego vodi rat iscrpljivanja i izdržljivosti.

Zamka eskalacije rata i strategija slabih 

Turčalo kaže da su u iranskom ratu SAD i Izrael upale u ono što Robert Pape naziva zamkom eskalacije. Zamka se otvorila onog trenutka kada početni taktički uspjeh nije proizveo očekivani politički ishod, jer se kolaps režima, predaja, unutrašnji prevrat nije materijalizovao. Donald Trump i Benjamin Netanyahu su zaključili da ako je prva runda oslabila Iran, sljedeća će ga slomiti. Bombardovanje su proširili, ali politički problem ostaje nepromijenjen. 

Taktička superiornost SAD i Izraela u ovom ratu je neupitna, ali je strateški ishod u najboljem slučaju neizvjestan. Razlog tome se krije u činjenici da velike sile imaju tendenciju da vojnu nadmoć tretiraju kao dovoljan uslov za postizanje političkih ciljeva. Historija ratovanja pokazuje da nisu u pravu, jer postoji čitav spektar ishoda između vojnog poraza i političke kapitulacije, i upravo u tom spektru Iran operira vrlo efikasno.

Iran se zbog toga odlučio za horizontalnu eskalaciju, koja je poznata kao strategija slabijih u vojnim sukobima. Obzirom na vojnu nadmoć SAD i Izraela, Iran je izabrao geografsko širenje sukoba kao racionalnu alternativu. Na taj način želi protvinicima nametnuti troškove na mjestima koja SAD i Izrael ne mogu braniti bez raspršivanja resursa i raditi na razlamanju različitih koalicionih arnažmana na Bliskom istoku. 

Prije oko 3h

Prlenda za Radiosarajevo.ba: "Trump se preračunao, pitanje je koliko još vojske imaju kapaciteta"

"Svaki udar na energetsku infrastrukturu, američke baze i druge ciljeve u Bahreinu, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu i Kataru je bio poruka kakvu cijenu za te zemlje nosi savezništva sa Washingtonom. I ta poruka stiže u kontekst u kojem, kako izvještavaju Reuters i drugi mediji, neki zaljevski lideri privatno vjeruju da su SAD ušle u rat brzopleto i uvukle regionalne partnere bez konsultacija i jasnog dugoročnog plana", rekao je Turčalo.

Hormuški moreuz je epicentar iranske strategije eskalacije rata. Kroz njega normalno prolazi oko 20 posto nafte za globalno tržište. Iran je upravo preko Hormuza uzeo globalnu ekonomiju kao taoca. Zasad se nije odlučio da ga minira, ali je uvjerio komercijalne brodove da prolazak nije siguran, i sistem transporta se urušio sam od sebe. Cijena nafte je premašila 100 dolara po barelu.

"I tu leži paradoks čitavog rata. SAD i Izrael posjeduju apsolutnu vojnu nadmoć nad Iranom. Ali vojna nadmoć je beskorisna ako ne može garantovati ono što je geopolitički najvažnije, a to je slobodan protok nafte i ukapljenog plina kroz moreuz širok 21 kilometar", rekao je Turčalo.

Konsolidacija režima?

Rat je promijenio i unutrašnju političku dinamiku Irana koju su razvili protesti iz decembra 2025. i januara 2026. godine. Ti protesti su uzdrmali režim, a okončani su brutalnom represijom i brojem žrtava koji se, prema različitim izvorima, mjeri u hiljadama.

Prije oko 4h

Iran ima novu metu: Zaprijetili napadom na američke tehnološke divove, pozvali na evakuaciju radnika

Turčalo kaže da su protesti ozbiljno uzdrmali legitimitet vlasti, ali američka administracija i Izrael, čiji su mediji izvještavali o involviranosti te države u proteste, nisu pustili unutrašnju dinamiku da odradi svoje, kako bi strateški pritisak na režim nastavio rasti. Umjesto toga, pokrenuli su vojne operacije koje su fundamentalno izmijenili politički kontekst. Otvorili su novo pitanje kod Iranaca, a to nije pitanje da li vole trenutni režim ili ne, nego da li prihvataju političku promjenu nametnutu izvana.

"Historija pokazuje da se u takvim okolnostima društva gotovo uvijek zatvaraju, a bombardiranje ubrizgava nacionalizam u sukob, pa i najnepopularniji režimi počinju da se percipiraju kao branitelji nacije. Čak je i reformistički Front upozorio na opasnost od građanskog rata i podjele, te je na taj način praktično institucionalnu stabilnost stavio iznad političkih razlika. Naravno, ne treba isključiti opciju da se država homogenizira protiv američko-izraelskog napada, a da režim dugoročno erodira", kazao je Turčalo.

Geopolitika velikih sila u iranskom ratu 

Novi slojevi iranskog rata se otkrivaju kada ga pogledamo kroz prizmu rivalstva velikih sila. Svi američki rivali, a posebno Rusija i Kina imaju ima ogroman interes da Sjedinjene Države ostanu uvučene u dugotrajni sukob na Bliskom istoku.

"Svaka sedmica rata u Iranu za Rusiju znači da se američka i kompletna zapadna pažnja preusmjeravaju s Ukrajine, a resursi i oružje koje bi se prodavalo ili doniralo ukrajinskoj vojsci troši u Iranu. Istovremeno, rast cijena nafte direktno puni ruski budžet, obzirom da SAD privremeno ukidaju sankcije na ruske energente", rekao je Turčalo.

Prije oko 6h

Iran poslao znakovitu poruku muslimanima i islamskim zemljama: "Na kojoj ste vi strani?"

Kina se nalazi pred složenijim izazovom. Rat joj odgovara u dijelu koji se odnosi na potrošnju američkih resursa, dugotrajnost američke angažiranosti na Bliskom istoku i priliku da proučava reakciju SAD na horizontalnu eskalaciju protivnika. Sve to služi kineskim interesima u Indo-pacifiku.

Postoji i druga strana medalje za Kinu, a to je da zatvaranje Hormuza direktno ugrožava kineski energetski uvoz. Zasad je Peking izabrao srednji put na kojem koristi diplomatske aktivnosti, šalje specijalnog izaslanika u regiju, pozivi na prekid vatre, ali bez konkretnog pritiska na Iran da zaustavi rat.

Turčalo smatra da iranski rat u tom pogledu nosi jasne strukturalne implikacija. Sistematski slabi američku poziciju u odnosu na oba primarna geopolitička rivala. Potrošnja preciznih municija, raketa za presretanje Patriot i THAAD sistema u ovom ratu znači da su ti resursi nedostupni za eventualnu krizu u Tajvanskom moreuzu ili bilo gdje drugo. Već vidimo da Južna Koreja raspravlja o preraspodjeli sistema protivraketne odbrane prema Bliskom istoku. Kina i Rusija nikada neće imati bolju priliku da konsolidiraju sfere utjecaja dok je američka pažnja fiksirana na Iran.

"Formira se ono što bismo mogli nazvati asimetričnim multipolarnim pritiskom. SAD se bore u regionalnom ratu dok se globalna raspodjela moći, ukoliko rat potraje dugo, vrlo izgledno može pomaži u pravcu koji ne odgovara Washingtonu. Ovdje se ne radi ni o kakvom historijskom presedanu jer smo sličnui situaciju imali kada je Sovjetski Savez zaglavio u Afganistanu dok su se strukturalne osnove njegove moći urušavale. Paralela nije savršena, ali logika je ista, obzirom da regionalni ratovi troše resurse koji bi trebali služiti globalnom pozicioniranju", kazao je Turčalo.

Prije oko 11h

Iran objavio glavni uvjet za kraj rata: "Nismo tražili prekid vatre..."

Izlazna strategija koje nema

Turčalo ističe da najteži aspekt svakog rata, pa i iranskog, nije njegov početak, nego kraj. I upravo ovdje se američka pozicija čini najslabijom.

Washington nema jasnu izlaznu strategiju, za Izrael nije jasno da li želi uopće izaći sve dok su SAD tu i mogu potencijalno dovesti da Iran završi u haosu građanskog rata. Treći akter, Iran, nema poticaja da olakša izlaznu strategiju SAD. Oni žele održati pritisak na Hormuz, nastaviti nametati troškove i čekati da rastuće cijene goriva, ekonomska nesigurnost, nepopularnost rata stvore takav politički pritisak da Trump bude prisiljen na na kompromis koji će uključivati i iranske uslove. Trenutna logika Irana je, zašto uopće uzimati u obzir primirje ako po obrascu Dvanaestodnevnog rata za nekoliko mjeseci sukob ponovo može obnoviti.

"Trump je suočen sa dilemom eskalacije, koja ga postavlja pred izbor da udvostruči vazdušne udare ili rasporedi kopnene snage za traženje nuklearnog materijala i zauzimanje Hormuškog moreuza. Dugotrajno bombardovanje bez političkog rezultata postaje politički problem kod kuće, a 'čizme na terenu' bi značile uvod u kopnenu operaciju u zemlji od 90 miliona ljudi, koja je četiri puta veća od Iraka. Iskustva iz Iraka su već poznata. Može pokušati proglasiti pobjedu na osnovu ubistva Khameneija i uništavanja vojnih kapaciteta, ali Iran ga drži 'zarobljenog' u regiji sve dok dok Hormuz ostaje zatvoren i dok rakete nastavljaju padati na Izrael", rekao je Turčalo.

Prije oko 16h

Ništa od kraja sukoba, Izrael najavio napade do Pesaha: Iran odgovorio prijetnjama oko Hormuza

Prof. dr. Turčalo na kraju kaže da postoji i opcija diplomatskog izlaza, ali zasad nema obostrane spremnosti na kompromis i posrednika sa kredibilitetom kod obje strane. Oman je praktično "potrošen" u pregovorima koji su prethodili ratu, a Washington ne vjeruje Kini i Rusiji kao posrednicima. Europske države su na nivou izražavanja zabrinutosti, jer nemaju kapacitet za prinudnu diplomaciju.

"Ono što je najvjerovatniji kratkoročni ishod, jeste produžetak rata iscrpljivanja. Sve izglednije se čini i proširenje sukoba na nove aktere. Hezbolah je već aktivan, a Huti prijete Bab el-Mandebom, dok iračke milicije napadaju američke pozicije. U slučaju da dođe do involviranja Kurda, to je tačka na kojoj se u sukob uvlači i Tursku. Ukoliko se pored Hormuza desi pritisak na Bab el-Mandeb, SAD i Izrael moraju rasporediti pomorske i druge resurse na druga područja, dodatno raspršujući ionako već rastegnute kapacitete. Ako se rat okonča bez promjene režima, onda je scenario iranskog osvajanja nuklearnog nuklearnog oružja nešto što je iz iranske perspektive najracionalniji dugoročni odgovor Teherana na rat. Iranski režim bi mogao zaključiti da konvencionalno odvraćanje nije dovoljno. Tako bi, paradoksalno, rat u Iranu, mogao završiti ishodom koji SAD i Izrael smatraju najmanje poželjnim, a koji je zagovarao osnivač strukturalnog realizma Kenneth Waltz, u svom eseju 'Why Iran Should Get the Bomb: Nuclear Balancing Would Mean Stability' u Foreign Affairs 2012. godine, nuklearnim Iranom", zaključio je prof. dr. Turčalo.