Tajna svjedočenja izraelskih vojnika: "Kažu da sam heroj. Ali ja znam da sam čudovište"

Izraelski list Haaretz objavio je reportažu o izraelskim vojnicima koji su ubijali civile u Gazi, ili su promatrali ili svjedočili zlostavljanju i prikrivanju zločina.

"Sada se pokušavaju nositi s nečim malo drugačijim od PTSP-a", naveo je on.

Jedan od izraelskih vojnika, "Yuval" (pseudonim, kao i sva imena u ovom tekstu), je 34-godišnjak koji je odrastao u predgrađu Tel Aviva i postao je računalni programer. Do nedavno je radio u jednoj od najvećih svjetskih visokotehnoloških kompanija.

Pakao u Khan Yunisu

"Bio sam u paklu, ali nisam bio svjestan toga", kaže. Pakao o kojem govori dogodio se u Khan Yunisu na jugu Gaze dok je bio vojnik u decembru 2023. Pitanja će ga proganjati tek mjesecima kasnije. "Nemam dobre odgovore; nemam nikakve odgovore. Nema oprosta za ono što sam učinio. Nema iskupljenja."

U blizini ceste Salah al-Din, glavne autoceste u Gazi, koristeći dron, jedan je vod primijetio sumnjive figure, a Yuvalova je jedinica krenula u napad, prisjeća se: "Pucao sam kao luđak, kao što vas uče na vježbama voda u osnovnoj obuci. Kad smo stigli tamo, shvatio sam da to nisu teroristi. Bio je to starac i tri dječaka, možda tinejdžeri. Niti jedan od njih nije bio naoružan. Ali njihova tijela su bila izrešetana mecima; organi su im se prolijevali na ulicu. Nikada nisam vidio ništa slično tako izbliza. Sjećam se da je vladala tišina; niko nije progovorio ni riječi. Tada je komandant došao sa svojim ljudima i jedan je pljunuo na tijela i vikao: 'Ovo se događa svakome ko se petlja s Izraelom, kučkini sinovi.' Bio sam u šoku, ali sam šutio jer sam gubitnik, samo kukavica bez hrabrosti."

Yuval je otpušten iz vojske tri mjeseca kasnije te se vratio na posao. "Priredili su mi zabavu, aplaudirali su mi i nazivali me herojem. Ali osjećao sam se kao čudovište. Nisam mogao podnijeti stvari koje su mi govorili. Osjećao sam da ne shvaćaju da nisam dobra osoba; upravo suprotno."

One of the most brutal scenes in human history has been exposed.

An Israeli soldier filmed this clip while proudly boasting about the destruction of all the houses in Gaza. Among those houses was my home.

A moment the world must never forget. pic.twitter.com/o0TOlSPInc

— Tamer Nahed (@Tamer_Alnoaizy) April 18, 2026

Nekoliko mjeseci pokušavao je zadržati posao, pobjeći od tereta "na duši", ali je odustao. Osjećaj srama se samo pogoršao: "Trudim se ne izlaziti iz kuće, a ako izađem, nosim majicu s kapuljačom kako me ljudi ne bi prepoznali. Čak sam i ogledala bacio. Ne mogu podnijeti da se vidim. Imam dubok strah da će mi se neko osvetiti za ono što sam učinio, iako shvaćam da je to nemoguće. Ko me iz Gaze može pronaći? Ko uopće zna da sam to ja? Možda na neki način želim umrijeti, završiti s tim. Nisam se ubio jer sam obećao majci, ali priznajem da ne znam koliko dugo mogu izdržati." Dva dana nakon razgovora s reporterom Haaretza, Yuval je hospitaliziran na psihijatrijskom odjelu.

"Vidimo tzv. moralne povrede puno većeg obima nego ikad prije", objašnjava prof. Gil Zalsman, voditelj Izraelskog nacionalnog vijeća za sprječavanje samoubojstava. "Vidimo to u našim traumatološkim klinikama i u privatnim klinikama. Viđamo to čak i kod djece rezervista koja su čula neku priču i zabrinuta su zbog onoga što su njihovi očevi učinili. Doseže drugu razinu."

'Mučili su ga u kavezu'

Izraelska vojska i vlada nisu dale nikakve podatke, ali od oktobra, kada je u Gazi prekinut prekid vatre, broj ljudi koji traže pomoć zbog moralnih ozljeda raste, kaže Zalsman. Ponekad se ovi pacijenti klasificiraju kao oni koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja, ali, unatoč nekim preklapanjima, moralna povreda je nešto drugo.

Prema prof. Yossi Levi-Belzu sa Sveučilišta u Haifi: "PTSP je reakcija temeljena na strahu uzrokovana izloženošću traumatskom incidentu koji je uključivao rizik za osobu ili za ljude oko nje. Moralna povreda događa se zbog izloženosti incidentima koji se doživljavaju kao temeljno kršenje osnovnih moralnih vrijednosti – sebe ili drugih – i obično uključuju osjećaje krivnje, srama, bijesa, gađenja, otuđenja, gubitka vjere i sloma identiteta, smisla i osjećaja humanosti."

"Maya" živi u centru Tel Aviva i studira filozofiju. Tokom rata u Gazi bila je časnica za ljudske resurse u bataljunu oklopnog korpusa u rezervi. "Tokom rata bila sam izložena ubijanju nevinih ljudi – šokantnim stvarima koje bih, da sam o njima čitala u Haaretzu, vrisnula, ali u rezervnoj službi prolazili su pored mene kao da su ništa."

No, jedan incident ostavio je traga. Dogodio se na vojnoj ispostavi u južnoj Gazi. "Sjedila sam tamo u komandnoj sobi. Odjednom su vojnici na straži primijetili pet Palestinaca kako prelaze granicu koju nisu smjeli prijeći, krećući se prema sjevernoj Gazi. Svi su poludjeli. Nastao je nered. Komandant je naredio da ih se zaspe vatrom, iako nije bilo potvrđeno da su naoružani ili nešto slično. Tenk je počeo pucati na njih iz mitraljeza. Stotine metaka." 

Kaže da su četiri od pet Palestinaca ubijena. "Nekoliko sati kasnije, oklopni buldožer ih je zakopao u pijesak. Kad sam pitala zašto, rekli su da je to kako ih psi ne bi pojeli i širili bolesti. Onaj koji je preživio stavljen je u kavez i rekli su da moramo čekati da ga ispita čovjek iz Shin Beta." Tokom noći, izraelski vojnici mučili su i ponižavali Palestinca. Istražitelj Shin Beta stigao je sljedeći dan. "Bio je s njim 10 minuta i rekao je da je to samo neki tip koji se pokušava vratiti kući u sjevernu Gazu, da nema nikakve veze s Hamasom, pa su ga pustili. Kad sam se vratila kući, zbog te noći osjećala sam se prljavo. Tuširala bih se tri puta dnevno; slika njegove bespomoćnosti nije me napuštala. Misli me stalno izjedaju – kako sam mogla samo stajati tamo i ništa ne učiniti? Kako sam ja, neko ko se ponaša moralno i volontira s izbjeglicama te ide na prosvjede, mogla pristati na to? Kako im nisam ništa rekla i šta to govori o meni? Nemam odgovor."

Zločinac američkog imena

"Yehuda" je služio gdje i Maya, samo u drugom periodu. Kaže da je tu bio i vod pod komandom oficira sa američkim imenom. Služio je tamo mnogo mjeseci i kad god bi neka brigada otišla odande, on bi se jednostavno udružio sa sljedećom brigadom. Bio je čudan tip: "Jedne noći, Palestinac je uspio doći blizu ispostave. Krenuli smo s dva Hummera. Ja sam zapovijedao jednim od njih, a američki oficir drugim. Došli smo do Palestinca i on je odmah podigao ruke. Bilo je očito da nije naoružan. Časnik mu je prišao, pričekao nekoliko sekundi i samo pucao – bez postavljanja pitanja. Bio sam u šoku. Zatim smo se vratili u ispostavu, a ja sam otišao u ratnu sobu i, s nekoliko oficira, promatrao što je snimljeno iz zraka dronom. 'Ovo j čisto ubistvo', rekao je jedan od starijih oficira, ali odlučili su ništa ne poduzeti; samo su to gurnuli pod tepih. Izvijestili su komandu da je ubijen terorist. Nije bilo čak ni sastanka. Ovaj časnik je nastavio služiti kao da se ništa nije dogodilo, a ja mu nisam ništa rekao."

🚨🇱🇰The #HindRajabFoundation has filed a complaint in Sri Lanka against Jake Burkons, an American/Israeli soldier in Israel’s 603rd Combat Engineering Battalion.

Evidence links him to controlled demolitions of civilian buildings in Khan Younis.
More info ⬇️… pic.twitter.com/gzvv9bl6ok

— The Hind Rajab Foundation (@HindRFoundation) April 17, 2026

Dva mjeseca kasnije, Yehuda je otputovao sa suprugom u Madrid. Jednog dana posjetili su Muzej Prado; ona je doktorandica umjetnosti, teme o kojoj Yehuda kaže da ne zna ništa. Odjednom se našao pred Goyinom slikom: "Odjednom sam stajao pored njegove slike koja prikazuje bespomoćnog čovjeka koji drži ruke ispred vojnika s puškama. Približio sam se slici i podsjetila me na ono što se dogodilo. Pogled u njegovim očima, strah, teror. Osjećao sam da ne mogu prestati gledati. Počeo sam se znojiti. Bilo je užasno, a onda sam, niotkuda, počeo plakati. Nikad ne plačem i nisam mogao shvatiti što mi se događa. Pokušavam naučiti to prihvatiti, ali teško je. Sram me ne napušta. Kako sam postao neko ko stoji po strani i ne radi pravu stvar?"

Nekoliko snajperista iz izraelske brigade Nahal, na primjer, priznali su da su pucali na Palestince koji su tražili pomoć. "Kad pucaš kroz nišan snajpera, sve se čini blizu, kao u računalnoj igri", kaže jedan od njih. "Ne zaboravljaš lica ljudi koje si ubio. To ostaje s tobom. Otkad sam otpušten, noću se stalno mokrim; osjećam se kao da sam ostavljen sam, da mi niko ne može pomoći. Proveo sam mjesec dana u bolnici. Pokušali su mi objasniti da to moram prihvatiti, da se vrijeme ne može vratiti. Lako je njima reći. Nisu to ljudi koji, kad god zatvore oči, vide nekoga kako prima metak u čelo."

Zatim su tu bile operacije Jedinice 504, čiji je jedan od zadataka bio ispitivanje zatvorenika. "Bili smo u akciji u sjevernoj Gazi i uhvatili smo operativca Hamasa u jednoj od kuća. Dobili smo naredbu da ga čuvamo dok se ne pojavi ispitivač 504", prisjeća se "Eitan". "Uvijek se kreću u parovima - ispitivač i vojnik. Kad su stigli, stajali smo na straži na ulazu u kuću i mogao sam čuti i vidjeti cijelo ispitivanje." Eitan kaže da je ispitivač u jednom trenutku skinuo zatvoreniku hlače i donje rublje. "Uzeo je nekoliko vezica i pričvrstio jednu za njegov penis, a drugu za testise. Postavio mu je pitanje, a kad nije odgovorio, jače je zategnuo vezice. Ponavljali su to iznova i iznova, a on je jezivo vikao. Nije prestajao vikati, kao da mu duša napušta tijelo. Na kraju je progovorio; sve je izlilo, a ispitivač je skinuo vezice i stavio ga u kamion. Morali su ga odvesti u pritvor."

Imagine thinking that the demons who did this to Gaza are Gods chosen people. pic.twitter.com/LgaN1PbFPi

— Morgan Ariel (@itsmorganariel) March 12, 2026

'Neprestano čujem krike'

Od tada, kaže Eitan, stalno čuje te krike: "To je uništilo sve što sam mislio o vojsci, sve što sam mislio o nama, o sebi. Ako smo sposobni učiniti nešto tako strašno, a da civili ne znaju, što se još događa u podrumima? Koje druge tajne skrivamo?"

Stručnjaci kažu da se takve psihološke ozljede mogu dogoditi i ljudima izloženim borbama iz daljine. Ran, na primjer, nije služio ni jedan dan u Gazi. Bio je časnik zračnih snaga u rezervi u obrambenom stožeru u Tel Avivu, u jedinici odgovornoj za planiranje zračnih napada.

"Šta smo to postali"

"Nakon 7. oktobra sve se promijenilo. Sve što sam znao o kolateralnoj šteti odbačeno je. Planirali bismo i dobivali odobrenje za napade za koje smo znali da će uključivati ​​smrt desetaka civila, ponekad i više. I to nije imalo nikakve veze. Moj rođak je ubijen u Novi. Bio sam zaslijepljen osvetom i bijesom, preuzeli su me. Ali, kako su dani prolazili, to me je počelo opterećivati. U jednom trenutku planirali smo napad u kojem bi djeca umirala, a u sljedećem smo sjedili i jeli hamburger na Ibn Gabirolu [glavnoj ulici u Tel Avivu] i osjetio sam da mi se na čelu počinje stvarati trag. Nisam više mogao biti dio ovoga, osjećao sam da ako nastavim služiti, izdat ću sve dobro što je još uvijek bilo u meni, osobu kakva želim biti... Razvio sam ovu vrstu opsesije gledanjem najgorih slika mrtvih i ranjenih Palestinaca. Stalno pokušavam rekonstruirati jesam li imao nešto s tim, jesam li odgovoran za ove slike." „Moj psiholog mi govori da zvuči kao da biram mučiti sam sebe. Zamolio me je da prestanem, ali ne mogu. Osjećam da sam to zaslužio."

Guy, na primjer, još uvijek odbija podijeliti svoje osjećaje s drugim vojnicima. On je u jedinici specijalnih snaga Shaldag: "Nosim tešku krivnju i mislim da ih ima puno poput mene, ali oni su jednostavno odlučili usmjeriti je negdje drugdje - na osvetu. Oči bi im sjale kad god bismo izašli na zadatak. Kad se pričalo o svim teroristima koji su ubijeni posebnim sredstvima koja je jedinica koristila u tunelima, ljudi su bili uzbuđeni, dok sam se ja podsjetio na Holokaust. To me šokiralo, ali sam nastavio služiti. Mislio sam da će možda proći."

Jedna operacija bila je u bolnici Al-Shifa u Gazi. "Cijelo područje mirisalo je na smrt, na tijela", kaže. „Od tada ne mogu podnijeti miris spaljenog mesa. Postao sam vegetarijanac. To me natjeralo da se zapitam – što smo postali? Što sam ja postao? Do danas se bojim odgovoriti na to."