Samostalnost poslije pola stoljeća rata

U subotu, 9. jula, Južni Sudan je postao neovisna država. Gotovo pola stoljeća se na području Sudana vodio jedan od najkrvavijih građanskih ratova na afričkom kontinentu, podsjeća Deutsche Welle.

Službeno je prvi rat između Sjevernog i Južnog Sudana počeo 1955, samo par mjeseci prije planiranog osamostaljenja. Već su se onda, naime, mnogi stanovnici juga zemlje bojali da će u neovisnom Sudanu biti tek građani drugog reda. To nije bilo nikakvo iznenađenje za poznavatelje prilika u toj zemlji jer su napetosti između sjevera i juga postojale desetljećima i prenosile su se s generacije na generaciju. Dok su Egipat i Velika Britanija zajedno upravljali sjeverom, jug je pripadao koloniji "Britanska istočna Afrika". Podjela je bila više od formalnosti i imala je dalekosežne posljedice. "Pristup državnoj vlasti je bio koncentriran na nilski trokut, dakle Khartum i trokut između plavog i bijelog Nila", objašnjava njemačka stručnjakinja za Sudan Elke Grawert iz Bonna. Na jugu je pak postojala samo ograničena kolonijalna uprava u gradovima - drugim riječima, Britanci o većini teritorija uopće nisu vodili brigu.

Građani drugog reda

Podjela je imala i gospodarske posljedice. Investiralo se prije svega u sjever. Na jugu jedva da je bilo ikakve infrastrukture, ljudi su i dalje živjeli kao sitni poljoprivrednici i imali su po par grla stoke. Među mnogim južnim Sudancima se širio strah da se njihova situacija nikada neće popraviti ako budu morali živjeti u istoj državi sa svojim sunarodnjacima sa sjevera. Bila je dovoljna jedna iskra da izbije nasilje. Vojnici s juga su se 1955. pobunili. Nakon osamostaljenja Sudana više nisu htjeli služiti pod arapskim časnicima. Oni su činili jezgru pobunjeničkog pokreta Anya-Nya. 1972. godine obje strane su u Adis Abebi potpisale mirovni sporazum. Pobunjenici su postigli svoj cilj: zahvaljujući tom sporazumu jug je dobio političku autonomiju i vlastiti parlament. No, mir je trajao samo deset godina. "Uvijek iznova se sjever uplitao u politički život juga", objašnjava Alfred Lokuji, povjesničar i profesor na sveučilištu u Jubi, najmlađem glavnom gradu na svijetu. Kada je vojni diktator Numeirei, Sudanac iz sjevernog dijela, konačno 1983. godine raspustio parlament u Jubi, u južnom dijelu i uveo islamski zakon, vojnici s juga su ponovno digli pobunu. Vlada u Khartumu je poslala na pregovore s vojnicima jednog karizmatičnog poručnika - Johna Garanga. No, on se, umjesto da ih privoli na suradnju, priključio pobunjenicima i zajedno s njima osnovao jednu novu pobunjeničku skupinu - Južnosudansku narodnu oslobodilačku vojsku (SPLA).

"Za novi Sudan"

Mi se borimo za "Novi Sudan", rekao je Garang u jednom intervjuu kratko nakon osnivanja SPLA-a. Ta nova grupa je vojnicima sjevera zagorčavala život: napadala je njihove konvoje, rušila njihove avione i osvojila je cijeli niz gradova na jugu. No u ideološkom smislu SPLA nije bio uvijek jedinstven. "Garang je vjerovao da Sudan može biti pretvoren u 'Novi Sudan'. To je trebala biti sekularna država u kojoj neće biti državne religije. Država u kojoj će Afrikanci i Arapi živjeti zajedno", objašnjava povjesničar Lokuji. No ta ideja nije svugdje naišla na oduševljenje - ni u SPLA-u niti u narodu. "Koncept je bio vrlo intelektualan, a većina ljudi na jugu je bila još bijesna jer je sjeverni dio zemlje prekršio mirovni sporazum iz 1972. Oni su više bili za neovisnost", kaže Lokuji.

Nakon desetljeća ratovanja predstavnici vlade u Khartumu i pobunjeničke grupe SPLA počeli su pregovarati o miru. Oni su održani pod vodstvom Kenije i posredovanjem diplomata iz raznih afričkih zemalja. 2005. godine su se pregovaračke strane složile oko mirovnog sporazuma i obećale da će - za početak - živjeti u jednoj državi. Prema postignutom sporazumu jug je dobio dalekosežnu autonomiju i vlastitu vladu. Istovremeno su SPLA, koja je u međuvremenu preimenovana u Južnosudanski narodni oslobodilački pokret (SPLM) i sjevernosudanska vladajuća stranka NCP osnovali zajedničku koaliciju u Khartumu. John Garang je postao dopredsjednik. Mirovni pregovor je predviđao da to prijelazno razdoblje traje šest godina. Nakon toga je na referendumu trebalo biti odlučeno hoće li Sudan ostati jedinstvena država ili će se podijeliti na dva dijela.

Nada da će samostalnost donijeti svjetliju budućnost

Samo nekoliko mjeseci kasnije krhki mir je doživio bolan udarac. John Garang je poginuo u padu helikoptera. Njegov nasljednjik Salva kiir slovio je kao veći zagovornik neovisnosti juga. Osim toga, životni uvjeti stanovnika južnog dijela zemlje nisu se poboljšali, kako se očekivalo. Više od polovice stanovništva živi i dalje ispod granice siromaštva, preko 70 posto ih ne zna čitati ni pisati, smrtnost rodilja je među najvećom u Africi. U svemu tome se nakon mirovnog sporazuma iz 2005. malo toga promijenilo. Mnogi stanovnici južnog Sudana vjerovali su i još uvijek vjeruju da će promjene na bolje doći sa samostalnošću. Shodno tome je i referendum održan u veljači 2011. bio nedvosmisleni vapaj za osamostaljenjem: gotovo 99 posto birača izjasnilo se za neovisnost i samostalnost južnog dijela zemlje.

Tekst prenosimo sa portala Deutsche Welle.