Politika jednog djeteta i njene posljedice

U Kini je već preko 30 godina na snazi striktna demografska politika koja dozvoljava rađanje samo jednog djeteta. Neki socijalni problemi time su riješeni no stvoreni su novi, mnogo veći. Izvještava Deutsche Welle.

Krajem 70-ih godina, nakon tzv. Kulturne revolucije, kinesko gospodarstvo nalazilo se pred kolapsom. Vladalo je siromaštvo, krov nad glavom nije imao svatko a i radne snage je bilo više nego posla. Vlada je strahovala da zemlja svoje stanovništvo dugoročno neće moći prehraniti ukoliko se nastavi neograničeni rast stanovništva.

Samo jedno dijete - po mogućnosti muško

Kako bi spriječila takav razvoj događaja, Kina je 1979. godine uvela zakon o kontroli rađanja. Profesor sociologije sa Sveučilišta u Pekingu, Zhou Xiaozheng prisjeća se promjene u načinu razmišljanja: "Mao Ce Tung gajio je apsurdno uvjerenje da je zemlja jača što ima više stanovnika. Nakon Kulturne revolucije i Maove smrti režim koji je preuzeo vlast pokrenuo je potpuno drugačiju ofenzivu." Od tog trenutka svaka obitelj koja živi u gradu mogla je imati samo jedno dijete. Dvije godine kasnije komunistički vlastodršci su tzv. politiku jednog djetata proglasili najvišim unutarnjopolitičkim prioritetom. Politika, po kojoj obitelji u velikim gradovima smiju imati samo jedno dijete, na snazi je i danas. Drugo dijete je dozvoljeno samo u slučaju da prvo ima smetnje u razvoju ili da je umrlo. U ruralnim područjima jedna obitelj smije imati najviše dvoje djece i u slučaju da je prvo dijete ženskog spola. Naime tradicionalni krugovi u ruralnim područjima preferiraju mušku djecu kao nasljednike. Siromašne etničke grupe stanovništva ne podliježu kontroli rađanja.

"Kineska politika jednog djeteta predstavlja važan doprinos usporavanju rasta svjetskog stanovništva", navodi kinesko državno Povjerenstvo za planiranje obitelji. Dok je 70-ih godina jedna kineska žena tokom svog života imala 5,8 djece, taj broj sada iznosi 1,8. Bez provođenja ove politike u Kini bi u proteklih 30 godina bilo rođeno oko 400 milijuna djece više, navodi se u službenim podacima.

Dnevno 500 samoubojstava

No u provođenju svoje demografske politike, vlasti se ne oslanjaju samo na suradnju građana nego posežu i za drastičnim mjerama poput prislinog pobačaja. Službenih podataka o ovim slučajevima nema ali mediji špekuliraju brojkom od 13 milijuna prisilnih pobačaja godišnje.

Reggie Littlejohn, odvjetnica i osnivačica Organizacije za zaštitu ljudskih prava Women's Rights Without Frontires sa sjedištem u SAD-u, smatra da politika jednog djeteta nema mnogo veze s humanim planiranjem obitelji: "Naučiti ljude da uspore porast stanovništva je jedna stvar. Prisiljavati žene na pobačaj, potom ubijati novorođene bebe, je međutim nešto potpuno drugo. Po mom mišljenju ova politika kineske vlade predstavlja nasilni čin, masovnu povredu prava žena." Američka organizacija svjedoči i o slučajevima u kojima su žene u visokom stadiju trudnoće bile otimane i odvažane u klinke na prisilne pobačaje. Littlejohn navodi činjenicu da je Kina zemlja s najvišom stopom samoubojstava među ženama. Dnevno si 500 Kineskinja oduzme život.

Stvar prošlosti

"Prisilni pobačaji predstavljaju zadiranje u privatnu sferu. Time se vrijeđaju ljudska prava jedne žene", smatra Littlejohn koja poziva kinesku vladu da prestane s ovom praksom. Ona također apelira na međunarodnu zajednicu da u tom smislu izvrši pritisak na Peking.

I sociolog Zhou Xiaozheng se zalaže za prekid s ovom politikom. Prema njegovom mišljenju ta politika ima negativne posljedice na cjelokupno kinesko društvo. Ova praksa, prema njegovom mišljenju, vodi starenju stanovništva i povećanom egoizmu odraslih koji odrastajući sami gube socijalne kompetencije. "Ove mjere predstavljaju izvanrednu mjeru iz jednog razdblja koje je daleko iza nas.  Sada je vrijeme da se politika prilagodi novim promijenjenim okolnostima".