Jeftin plin i nacionalizam: S čim se suočava NATO u jugoistočnoj Evropi?

Zapad se sukoboljava oko toga kako se nositi s Rusijom. Zemlje NATO-a u srednjoj i jugoistočnoj Evropi neuobičajeno igraju središnju ulogu. No ponekad odatle dopiru reski zvuci.

NATO je više nego ikada u sukobu oko toga kako se nositi s Rusijom s obzirom na eskalirajući konflikt oko Ukrajine.

"SAD i Velika Britanija su za čvrst stav i zastrašivanje. Njemačka, Francuska i Italija naglašavaju dijalog, a treća skupina oko Bugarske, Mađarske ili Slovačke želi ostati izvan sukoba i raspoređivanja trupa. Njemačka obično predstavlja umjerenu poveznicu između tih grupa – to trenutno nedostaje zbog slabosti u vodstvu”, kaže za DW Stefan Meister, stručnjak za istočnu Europu u DGAP-u.

Trending

Nakon što je otkrila da ima rak, stigle nove vijesti o Vedrani Rudan: ‘Kaže da je konačno spoznala’

Novi sigurnosni poredak

"Tu dolazi i do slabljenja zbog populizma, Trumpa i Brexita. Putin to pokušava iskoristiti za pregovore o novom sigurnosnom poretku u Evropi bez SAD-a", kaže dalje Meister. U ovoj situaciji zemlje NATO-a u srednjoj i jugoistočnoj Europi igraju neuobičajeno središnju ulogu. No ponekad odtle stižu reski zvuci. Njemačka obično predstavlja umjerenu poveznicu između tih grupa – to trenutno nedostaje zbog slabosti u vodstvu”, kaže za DW

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović izazvao je iritaciju krajem januara kada je najavio da će se njegova zemlja povući u slučaju konflikta:

"NATO povećava svoju prisutnost, mi nemamo ništa s tim i nećemo imati ništa s tim. Ako dođe do eskalacije, povući ćemo se do posljednjeg hrvatskog vojnika."

Ova izjava je dovela Vladu u Zagrebu u sitaciju da mora objašnjavati:

"Predsjednik ne govori u ime Hrvatske, već u svoje ime. Mi jesmo i ostat ćemo vjerni član NATO-a", rekao je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman za njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Milanovićeve izjave bile su tim više začuđujuće s obzirom na to da ni NATO ni SAD ni Ukrajina nikada uopće nisu tražili vojni angažman od Hrvatske.

"Milanovićeve izjave služe u unutar političke svrhe, moraju se promatrati u pozadini njegovog stalnog sukoba s premijerom Andrejem Plenkovićem. Čini se da Milanović u posljednje vrijeme igra na nacionalističku kartu, nazivajući Milorada Dodika, lidera bosanskih Srba, 'partnerom' ' i želi se poslužiti snovima hrvatskih nacionalista o prekrajanju granice u Bosni uz rusku potporu", kaže dr. Filip Milačić, naučni saradnik u Fondaciji Friedrich Ebert u Beču, na DW-u.

Govoreći nanacionalnoj bugarskoj TV 1. februara, ruska ambasadorica Eleonora Mitrofanova vrlo je jasno dala do znanja što Rusija traži: povlačenje NATO-a na granice iz 1997. i povlačenje svih NATO trupa i baza iz zemalja poput Rumunije i Bugarske. Formalno, prema riječima Mitrofanove, te bi zemlje mogle ostati članice NATO-a. Ministar obrane Stefan Janev očito se može naviknuti na ideju "fiktivnog članstva u NATO-u". U decembru ga je premijer Kiril Petkov morao javno ukoriti nakon što je na Facebooku progovorio protiv raspoređivanja NATO trupa u Bugarsku. Onda je tokom parlamentarne rasprave u januaru, Janev apelirao:

„Trebali bismo prestati čitati i špekulirati u stranoj štampi. Trebali bismo biti 'Bugari' i razmišljati (o vojnom angažmanu zemlje, op. aut.) iz perspektive bugarskog nacionalnog interesa." Ako bi se trupe NATO-a spremale u Bugarskoj, onda isključivo bugarske trupe, rekao je Janev.

Naglasak na "nacionalnom interesu" i "bugarskom suverenitetu" i u Sofiji ima pozadinu: u decembru su u parlament ušli nacionalisti stranke "Preporod". Ambasadorica Mitrofanowa također zna za tradicionalno prorusku poziciju bugarskih nacionalista: "Rusija ima utjecaj u Bugarskoj: na našu zajedničku hitoriju. Ona je najvažniji lobist, najvažniji influencer u našim odnosima."

Potpuno drugačije je u Rumuniji. Uz Njemačku i Poljsku, Rumunija je jedna od zemalja u koje se već upućuju dodatne američke i NATO trupe. Prema istraživanju instituta za istraživanje javnog mnijenja INSCOP Research, sa 60 posto odobravanja, NATO je institucija s najvećom razinom povjerenja među stanovništvom.

"Dodatne trupe u zemlji nisu samo dobrodošle, već i politički kapital za vladu. Čak se ni nacionalisti ne usuđuju govoriti protiv toga", rekao je za DW Sorin Ionita, politolog iz think tank Expert Group u Bukureštu.

"Putinov pinč" u Budimpešti

U fokusu raspoređivanja trupa NATO-a je također Mađarska, koja, poput Rumunjske, ne samo da dijeli granicu s Ukrajinom, već ima i ukrajinsku manjinu. Ovdje premijer Viktor Orban godinama održava "poseban odnos" s Rusijom. Njegovo javno divljenje autoritarnom stilu vladavine Moskve i protivljenju sankcijama Rusiji donijelo mu je nadimak "Putinov pinč". Orban je početkom februara otputovao Putinu u Moskvu u "mirovnu misiju", kako je službeno navedeno. No, glavni fokus je bio na isporuci ruskog plina, kojeg Mađarska plaća znatno ispod tržišne vrijednosti, te na uključivanje Rusije u proširenje nuklearne elektrane Paks. Budimpešta zbog toga izbjegava rasprave o većoj uključenosti Mađarske u NATO.

Posebno kompleksan odnos prema Rusiji ima strateški važna članica NATO-a Turska. U sirijskom građanskom ratu Putin i Erdogan surađuju, u Libiji podržavaju različite skupine; s jedne strane Erdogan je odbacio svoje NATO partnere kupnjom ruskih protuzračnih projektila S-400, s druge strane Ankara opskrbljuje Ukrajinu vojnim dronovima. I slično kao Njemačka, Mađarska ili Bugarska, Turska je također ovisna o ruskom plinu i nafti.

Erdogan ima posebnu vezu s Ukrajinom

"To je delikatan čin balansiranja za Ankaru: Erdogan ima posebnu vezu s Ukrajinom i podržat će nju i NATO; s druge strane, on ne smije naljutiti Putina tako da on isključi plin ili traži osvetu u Siriji", kaže Asli Aydintasbas iz Europskog vijeća za vanjske odnose u razgovoru za DW. U slučaju sukoba, Ankara bi, kako ona kaže, vjerojatno rasporedila turske trupe i isporučila tehnologiju bespilotnih letjelica Ukrajini, dok bi u isto vrijeme omogućila prolaz ruskoj mornarici u Crno more.

"Za razliku od Zapada, Rusija tačno zna što želi u istočnoj Europi: vratiti moć i sfere utjecaja koje je izgubila od 1991.", kaže stručnjak za istočnu Evropu profesor Timothy Gordon Ash u britanskom Guardianu.

Kako bi to postigao, Kremlj u jugoistočnoj Europi koristi dva alata: jeftini plin i nacionalizam. Filip Milačić je u razgovoru za DW siguran: "Rusija nudi nacionalističkim elitama nešto što Zapad ne nudi i ne bi trebao ponuditi: obećanje da će prekrojiti granice na Balkanu."

Ipak jeftini plin, nacionalizam i nejedinstvo neće biti dovoljni za podjelu NATO-a u slučaju sukoba. "SAD kao vodeća sila se trenutno može probiti, NATO je ipak relativno jednoglasan u odvraćanju, a čak i ako se manje države povuku, one u slučaju sumnje neće dovesti u pitanje svoju lojalnost savezu. Isporučuje se oružje, ojačavaju trupe i dobija na vremenu u odnosu na Rusiju", kaže ukratko Stefan Meister za DW.