Od nacista se spasila tako što je ofarbala kosu i skrivala se dvije godine

Kada su nacisti došli na vlast 1933. godine, počeli su napadi na Jevreje. Kada je imala 17 godina, ostala je bez roditelja, ofarbala kosu u plavo i živjela u ilegali. Zahvaljujući ljudima koji su joj pomagali, uspjela je da se spase, a sada je snimljen film o njenoj sudbini.

Novinar lista Spiegel razgovarao je sa ovom ženom, koja i dalje gostuje u njemačkim školama i govori o svemu što je preživjela.

Ona kaže da su se berlinski Jevreji asimilirali i da je njena porodica bila veoma liberalna. Jevrejske praznike obilježavali su u krugu porodice.

"Moj otac je govorio: 'Mi smo Nijemci, vjera je privatna stvar'", kaže Hanni Levy.

Kada je počeo bojkot Jevreja, bila je još dijete. Progona Jevreja postala je svjesna tek 1937, kada je iz gimnazije morala da pređe u jevrejsku školu.

"Nastavnici su bili docenti univerziteta koji su protjerani s fakulteta", kaže ona.

Poslije "Kristalne noći", otac je bio prisiljen da napusti posao.

"Otac je do 1940. bio laborant u fotografskom ateljeu. Kasnije su ga poslali na berbu krompira, što je za njega bilo smrtna presuda, jer je bio težak astmatičar", priča Levy.

Ona i majka preživljavale su zahvaljujući dobrotvornim društvima, jer im je socijalno osiguranje ukinuto.

"Kada sam imala 16 godina, poslali su me na prinudni rad u predionicu u Zehlendorfu. Tamo su se proizvodila sintetička vlakna za proizvodnju padobrana. Mi smo radile u odvojenim halama - 'Jevrejsko odeljenje - zabranjen pristup'. Nosile smo žute trake."

Njen otac je umro u januaru 1940, a majka dvije godine kasnije. Baka joj je 1942. odvedena u koncentracioni logor Theresienstadt.

"Ostala sam u Berlinu. Nisam imala šta da izgubim, ali bilo mi je jasno da neću u logor", kaže ona.

Devedestčetvorogodišnja žena kaže da nije znala tačno šta se događa u logorima, ali da su nagovještaji bili očigledni.

"Ljudi su nestajali, ljudi iz fabrike također, naši sugrađani su dobijali spiskove na kojima je pisalo šta treba da ponesu, kao da je riječ o regularnom preseljenju, na primjer, u geto. Onda bismo dobili razglednicu ili pismo: 'Moramo odavde, ne znam da li ćemo se ikada više vidjeti'."

Odluku da pređe u ilegalu donijela je nakon što je povrijedila prst u fabrici i potražila savjet ljekara, koji je također bio Jevrej:

"Nemojte da se vraćate, u moju gostinsku sobu se smjestio Gestapo", rekao joj je.

Otišla je kući i u posljednji trenutak izbjegla raciju. Uzela je mantil i tašnu i pobjegla. Bilo je to 7. februara 1943.

Jevrejski prijatelji, kod kojih je potražila utočište, ubijedili su je da promijeni izgled. Ofarbala se u plavo i obezbijedila novi identitet. Sada se zvala Hannelore Winkler.

Tako je otpočela odiseja koja je trajala skoro dvije godine.

Prvo se sklonila kod portirove supruge, kojoj je pomagala u čišćenju i brizi o trogodišnjem djetetu. Posjekotina koju je zaradila u fabrici se iskomplicirala, a starija žena iz prodavnice namirnica u blizini našla joj je ljekara i platila liječenje.

Kasnije ju je primila porodica Most iz berlinske četvrti Charlottenburg.

"Primili su me kao vlastito dijete, kod njih sam se prvi put osećala sigurno", kaže ona.

Gospodin Most je bio časovničar, ali je pobjegao jer mu je u posljednjim mjesecima rata prijetila mobilizacija u “Narodnu miliciju”. Hanni se poslije toga sklonila kod Viktorije Kolzer, koja je prodavala kino karte i čijeg je sina ranije upoznala.

"Ja sam Jevrejka, progone me, treba mi utočište", rekla joj je Hanni.

"Bio je to odnos majke i kćerke, naročito poslije smrti njenog muža. Hrabrile smo jedna drugu, sa svojom skromnom platom izdržavala je i mene. Ja nisam imala pravo na tačkice za namirnice", sjeća se Hanni.

Kada su Rusi kao pobjednici ušli u Berlin, svetili su se za zločine njemačke vojske.

"Za njih smo bili divljač za odstrijel. Jedan sovjetski vojnik mi je prijetio oružjem: 'Ti nisi Jevrejka, ti si Njemica. Moji roditelji su morali da iskopaju svoj grob, a onda su im pucali u potiljak'. Iste noći, bio je prvi maj 1945, pobjegle smo za vrijeme policijskog sata.

Poslije rata preselila se u Pariz, gdje je upoznala muža, s kojim ima dvoje djece.

Film njemačkog reditelja Clausa Räflea pod naslovom “Nevidljivi” (Die Unsichtbaren), između ostalog, opisuje i njenu sudbinu.