Gadafijevim novcem protiv - Gadafija

Novcem "zamrznutim" na inostranim računima libijskog vlastodršca Muamera Gadafija i članova njegovog klana, međunarodna će zajednica ubuduće finansirati pobunjenike na istoku zemlje u borbi protiv Gadafija.

Kako jedan diktator može "platiti" za oslobađanje njegove vlastite zemlje? Pred tim su se pitanjem krajem ove sedmice našli predstavnici tzv. "Libijske kontaktne skupine" na sastanku u Rimu. I pronašli su rješenje. Povod za pametan potez je trenutni vojni pat u sjevernoafričkoj pustinjskoj zemlji. Na jednoj su strani trupe Muamera Gadafija, a na drugoj pobunjenici. Već sedmicama se stanje ne mijenja. Ideja međunarodne zajednice je jednostavna - i odlična.

Izlaz iz pat-pozicije
Samo u SAD-u i Njemačkoj visina "zamrznute" libijske (državne) imovine procjenjuje se zajedno na oko 30 milijardi eura. Tome treba dodati i libijski udio u vlasništvu firmi u brojnim branšama u cijeloj Evropi. Stavi li se samo dio tog novca na raspolaganje pobunjenicima, oni će moći finansirati nabavku hitno potrebnih namirnica - a kupovinom novog oružja i svoj otpor Gadafiju. Za korištenje novca u nabavku oružja moraju se tek stvoriti pravne pretpostavke, a zemlje "kontaktne skupine" već imaju i ideju kako "zaobići" aktualna pravila. Preko posrednika. Dogovor oko te jednostavne ideje u Rimu je podržalo preko 40 zemalja iz "kontaktne skupine".

Taj je koncept pametniji od slanja pješadije u Libiju i dugoročno bi mogao biti uspješan. I to samo ako NATO istovremeno nastavi ciljano provoditi zračne napade i tako održavati pritisak na Gadafijev režim.

Novac pripada narodu
Jedno je sigurno: novac pripada libijskom narodu. Pobunjenici su u Rimu predstavili "roadmap", plan kojim je predviđeno održavanje slobodnih izbora barem u jednom dijelu zemlje - nakon tih izbora novoizabrana vlada bi imala puno viši stepen legitimiteta nego što ga je  samoprozvani "revolucionirani vođa" Gadafi mogao imati u više od četiri desetljeća vladavine.

U Rimu su čelnici pobunjenika dali naslutiti kako bi mogao izgledati koncept izgradnje struktura vlasti, odnosno program prijelazne vlade. To je dobar znak. Ukoliko se uspije etablirati nešto što naliči demokratskim strukturama u tom oslobođenom dijelu Libije, ta bi činjenica mogla biti signal i za ostatak zemlje.  Naime, ekonomska izolacija Gadafija istovremeno bi dovela do pogoršanja uvjeta života na području na kojem on ima utjecaj. Pritisak na Gadafija da se odrekne vlasti i da ode u egzil kontinuirano bi rastao.

Iako je do ostvarenja te vizije još dalek put valja zaključiti: Zapad konačno ima plan za pustinjsku zemlju.