Europska država u strahu: "Mi bismo mogli biti sljedeći"

Pucaj! Počinje vježba gađanja. Paulius Liškauskas već tri godine vježba za slučaj potrebe. U razgovoru za DW ovaj 39-godišnjak kaže kako situacija nikad nije bila tako napeta kao sada:

„Još 2014., kada je Rusija anektirala Krim i započela rat protiv Ukrajine, pridružio sam se Savezu litvanskih strijelaca. Ruska propaganda je već tada govorila o Litvaniji. Znali smo: mi bismo mogli biti sljedeći."

Uz Pauliusa Liškauskasa još desetak muškaraca i jedna žena vježbaju gađanje. U zamračenoj prostoriji na prvom katu male kuće usred pješačke zone Marjanpole nalazi se paravan. Na njemu se prikazuje animacija s navodnim teroristima koji se skrivaju negdje iza zgrade. Oni su meta. Cijela bi stvar mogla izgledati kao bezopasna igrica da se iz zvučnika pri svakom pucnju ne čuje zastrašujuće stvaran vrisak. To podsjeća na pravi rat koji trenutno bjesni usred Europe.

Trending

Plenković proglasio pobjedu HDZ-a na izborima u Hrvatskoj: "Večeras slavimo, sutra formiramo vladu"

Savez litvanskih strijelaca svojevrsna je dopunska vojska. To su Litvanci koji redovno treniraju s oružjem i spremni su se boriti u slučaju nužde.

Paravojna udruga sumnjive tradicije

Savez ima dugu tradiciju i kontroverznu reputaciju. Osnovan početkom 20. stoljeća u borbi za neovisnost, sarađivao s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon pripojenja Litvanije SSSR-u strijelci su se borili kao partizani protiv Sovjeta, neki su postali žrtve Staljinovog režima. Nakon proglašenja neovisnosti Litvanije 1990-ih, Savez je ponovo oformljen. Od početka rata u Ukrajini broj članova naglo je porastao – sada ih je 14 000.

Obitelj Pauliusa Liškauskasa živi na području koje se smatra posebno ugroženim u slučaju rata protiv Rusije: u takozvanoj Suvalki. Radi se o uskom pojasu zemlje koji povezuje Litvaniju s Poljskom, stiješnjenom između ruske eksklave Kalinjingrada na sjeverozapadu i ruskog saveznika Bjelorusije na jugoistoku. Dug je samo 65 kilometara zračne linije i to je jedina kopnena veza između baltičkih država i ostalih NATO-partnera. Mnogi ovdje strahuju da bi Moskva mogla pokušati prekinuti ovu vezu. Strah od Rusije i odbojnost su duboki.

Te osjećaje dijeli i Paulius Liškauskas, koji inače radi kao odvjetnik, ali on ne poistovjećuje rusku politiku i obične ljude u Rusiji: „Imam ruske kupce s kojima još uvijek održavam kontakt. Ne osjećam nikakvu osobnu mržnju prema njima, nego prema njihovoj državi i ruskoj državnoj propagandi."

Tu odbojnost osjećaju na svojoj koži i Rusi koji putuju vlakom između Moskve i ruske enklave Kalinjingrada. Oni prolaze kroz litvansku prijestolnicu Vilnius. Iako ne smiju izaći iz vlaka, kroz prozore su suočeni s krvavim prizorima rata. I s pitanjem podržavaju li doista ruskog predsjednika Putina.

Ukrajinski rat: strah u Litvaniji

45 godina Litvanija i Rusija su bile dio jedne države: Sovjetskog Saveza. Nakon proglašenja neovisnosti Litvanija se pridružila NATO-u 2004. godine. Napetosti s Rusijom su posljednjih godina porasle.

Rat u Ukrajini je znak za uzbunu, kaže Laurynas Kasčiūnas, zastupnik u litvanskom parlamentu. U razgovoru za DW on kaže da se Litvanija mora bolje pripremiti protiv moguće agresije Rusije:

„Imamo samo nekoliko godina za pripremu. Zato nam je potrebna veća prisutnost NATO-a kao pouzdano sredstvo odvraćanja."

Kad je počeo rat, u Litvaniji je bilo ljudi koji su se bojali i koji su htjeli napustiti zemlju, kaže politolog Tomas Janeliunas sa Sveučilišta u Vilniusu za DW. No, sada mnogi vide da je ruska vojska slabija nego što se mislilo. A spremnost Ukrajinaca da se brane je veća. „Stvari poput rata u Ukrajini dobra su nam lekcija. Daju nam vremena da se pripremimo. Ukrajinci nam daju vremena. Moramo to vrijeme optimalno iskoristiti i pripremiti se."

Recimo streljačkim vježbama, kao Paulius Liškauskas iz Litavskog streljačkog saveza. On bi volio da je u Litvaniji još više NATO-ovih vojnika, ali u slučaju potrebe bi i sam sa svojom suprugom, koja je također članica Streljačkog saveza, išao u rat:

„Teško je govoriti o budućnosti. Živimo u teškim vremenima i nitko ne zna što će biti sutra. Zato je važno živjeti ovdje i sada, ići malim koracima, jačati vlastitu zemlju domoljubljem."