Afganistancu Ahmadu rat je odnio porodicu, oči i ljubav

Prvo što je zatražio kada se probudio u bolničkom krevetu, nakon ranjavanja gelerima, bilo je ogledalo. Htio je vidjeti rane na svom licu, ali su ga tada iznenadile doktorove riječi: "Sine, pa ti nemaš oči, kako ćeš vidjeti lice?", prisjeća se Zaheer Ahmad Zindani.

Zindani je tada imao svega 17 godina te kaže kako je, nakon doktorovih riječi, podigao ruku da pronađe oči te napipao prazne očne duplje, navodi se izvještaju američkog lista The New York Times.

Bilo je to prije pet godina. Sjeća se kako ga je u prvim momentima, čim je saznao da je slijep, obuzela ogromna tuga dok je razmišljao o reakcijama njegove ljubavi iz djetinjstva na ovu vijest. Bio je siguran da ga roditelji njegove djevojske više neće vidjeti kao dostojnu priliku za svoju kćerku.

'Nismo našli ništa od njih, čak ni krvi...'

Sada je Zindani jedan od pokretača "Marša mira", koji je u junu došao do Kabula, glavnog grada Afganistana, nakon skoro 40 dana hoda i pređenih 400 kilometara sa juga zemlje preko ratom pogođenih teritorija.

To nije bila jedina tragedija kroz koju je prošao ovaj mladić. Rat mu je oduzeo oca, strica i sestru. Zindani još uvijek dobro pamti dan kada je došao do polja na kojima su radili njegov otac i stric kako bi ih pripremili za sjetvu. Tog dana su američke snage izvele zračne udare.

"Nismo našli ništa od njih, čak ni krvi... Samo smo vidjeli veliki krater i prašinu", rekao je Zindani.

Njegov otac Ghulam Wali imao je 29 godina kada je ubijen. Bio je visok i nosio je kratku bradu, baš kao i njegov sin sada.

Zindani je sa svojom 15-godišnjom sestrom krenuo u posjetu rođacima u provinciji Herat kada je autobus udario u bombu koju su postavili talibani. Jedino što pamti je vatra svuda oko njega i glas sestre Ahmadie kako vrišti i doziva majku. Ahmedia nije preživjela napad.

"Kada sam stigao u bolnicu, dozivao sam sestru, ali niko mi nije ništa govorio", priča Zindani.

Pjesmama govori o životu

Nakon ranjavanja, Zindani je još uvijek gajio nade da će njegova ljubav biti moguća. Međutim, porodica njegove djevojske mu je jasno dala do znanja da neko ko je iz druge pokrajine, drugog plemena, a sada još i slijepac, ne može postati dio njihove porodice. Udali su je prije dvije godine, rodila je i dijete, kaže Zindani.

Mladić ponekad odlazi u džamiju, gdje se oslanja na džamijske stubove i prati glasove, a ponekad se oslanja na svog bliskog saputnika Inamulhaqa, kojem je dao nadimak gospodin Kitab, odnosno "knjiga".

Zindani voli poeziju i piše stihove, ali je nepismen. Kod kuće ima 50 stranica poezije koju je diktirao braći i sestrama, a tokom marša mira Zindanijevu poeziju zapisuje njegov saputnik Kitab.

Kroz pjesme ovaj mladi Afganistanac kazuje svoju životnu i ljubavnu priču, prizivajući uspomene i snažna osjećanja.