Vučiću glavno, ostalima kusur

“Jako” je također to da sve televizije – od N1, preko Prve, Pinka, i naravno RTS-a, preko analitičara, novinara, ozbiljnih ljudi, i raznih ublehaša pokušavaju “razjasniti” apsolutnu pobjedu naprednjaka. Isprva, objavljivani su rezultati u kojima je oko 48,25 posto glasova, od 52 posto ljudi s pravom glasa, pripalo Vučiću i SNS-u. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Protiv toga odmah su ustali Demokratska stranka i njen predsjednik Bojan Pajtić, zatim liberalni pokret Dosta je bilo, te u osnovi marginalna, ali zbog svoje glasnosti vidljiva antievropska koalicija Demokratske stranke Srbije i organizacije Dveri. Još će se neke stranke, sasvim sigurno, žaliti na rezultate izbora, ali stvar izgleda tako da će, kao uostalom i dosad, gospodar Srbije i onoga na šta ona utječe bit će Aleksandar Vučić: u skoro polusatnom obraćanju sa, opet skoro apsolutnom samouvjerenošću je poručio kako može imati koaliciju, ali da se neće previše obazirati na to ukoliko ne bude onih koji hoće dijeliti njegovu viziju “evropske” Srbije. U parlament Srbije će još SPS Ivice Dačića i Radikalna stranka kojima je povratak Vojislava Šešelja iz Haaga napravio većinu od onih 8 posto koliko su dobili. Tu su još i Demokratska stranka sa oko 6 posto, koliko ima i pokret Dosta je bilo. Dugo su ispod cenzusa bili koalicija Čedomira Jovanovića, Nenada Čanka i bivšeg predsjednika Borisa Tadića, i DSS i Dveri, ali im je dato da uđu u Skupštinu. I to bi, otprilike bilo to. 

Što se snage političkih subjekata tiče, glavni je SNS, “reformirana “ desnica, još dva su direktan produkt nastavka ratne velikosrpske politike drugim sredstvima (Radikali i DSS/Dveri), jedan nekakve tranzicijske “umjerene” desnice (SPS). Ostalima, za koje se može reći da se zalažu za otvorenije društvo, odnosno građanske i liberalne ideje, nije ostalo previše prostora.   

Kurs se, znači, neće bitno mijenjati i neće biti bolje. 

Ni Srbiji, ni onima koji na bilo koji način zavise od nje. Plaće neće biti veće, penzije se neće redovnije isplaćivati, obrazovanje, zdravstvo, školstvo vjerovatno neće biti bolje, ali važna je – stabilnost. Ono što postoje konstanta izbora u posttranzicijskim društvima je valjda konstantno skretanje biračkog tijela i političkih tendencija udesno, što stvara jednu novu praksu:društva su zatvorena, u dobroj mjeri totalitarna, jer u dobroj mjeri imaju recidive ratne ksenofobije. Ali, oni koji pobijede na izborima deklarativno su za Evropu, saradnju s NATO-om... bla, bla, bla i onda su označeni kao “proevrsopski”. Ako se još poklopi da usluge političkog medijskog marketinga, poput Vučića, uzimate od bivšeg engleskog premijera, onda je jasno zašto će vas BBC “država u državi”, proglasiti proevropskim. 

Osim toga, razlog ovolikog uspjeha naprednjaka je i u tome što društvo stari, i fiziološki (p)ostaje konzervativno. Veliki broj mladih odlazi, ostavljajući starije da umiru i glasaju. A stariji slušaju kad im se kaže da “se penzije neće redovno dijeliti ako SNS ne pobijedi”.

Slično je i s troškovima prijava na izbore. Samo “veliki” mogu do kraja. Uspostavio se administracijski kanal u kojem ovjera potpisa košta 55.000 eura, plus kotizacija za liste, plus ovo, plus ono… Tom logikom Lige šampiona, skoro je isključen prolaz nekoga od manjih u završne krugove takmičenja, odnosno bilo kakvog alternativnog pokreta u Parlament. Zasad, Radulović i njegov pokret su dah čistog zraka ali još je svježe sjećanje na MOST u Hrvatskoj, tako da ne treba pretjerivati u ocjenama političkog kretanja ove partije čija su načela pozitivna, ali su odviše principijelna. A s druge strane, Vučiću niko i ne treba za formiranje Vlade, tako da mu se može da “ostavi” malo opozicije, da ga Zapad ne optužuje za putinizaciju Srbije. 

Sve u svemu, i nakon ovih izbora ostaje jasno da su oni pečaćenje snaga koje su zasjele za kase, i drže novac. U tom smislu stvari neće bitno mijenjati. Radi se, dakle, o istrošenom modelu koji neće donijeti napredak demokratiji, a sačuvat će oligarhiju u onom smislu u kojoj će ona kontrolirati ekonomske tokove. Druga stvar je, što je možda i dobro da više nema one logike glasanja za “manje zlo”.  

Kad bi biračko tijelo imalo malo pameti, moglo bi znati na čemu je: oni koji određuju međunarodne tokove novca i kreditiraju ova jadna društva, na neki način određuju i dinamiku izbora i vlasti u njima. Ukratko, u Srbiji će, unatoč tome da će imati 27 mandata manje nego u prošlom sazivu vladati Vučić i SNS. To što će eventualno imati naizgled šarolikiju opoziciju ne znači mnogo, jer su nekada vladajuće stranke i predsjednici (DS i Tadić) na po oko pet posto glasova. To je dovoljno da im Vučić – koji se vješto kreće između demagogije i tabloida, baš po receptu Blairovog savjetnika za medijeAlastaira Campbella – nešto ponudi. Ali, samo kusur. Za koji se ne zna šta je gore: da ga prihvate, ili ne. Jer, glavnica ostaje u rukama Gazde. Kao i u devedesetima.