Hrvatski medij o Tunelu spasa: "Jedno od najpotresnijih mjesta u Sarajevu"

"Tunel spasa u Sarajevu prokopan je ispod aerodromske piste u najvećoj tajnosti, a opkoljenom gradu donosio je hranu, lijekove i vezu s vanjskim svijetom", stoji na samom početku teksta koji je objavio hrvatski portal Putni kofer.

Cijeli tekst čitajte u nastavku:

Sarajevo je danas grad koji živi punim plućima. Grad u kojem se susreću različite kulture i vjere, grad u kojem su terase kafića i restorana pune, a gostoljubivost i neposrednost domaćina ono su što turisti u njemu najviše vole. Šetnja Baščaršijom, fotografisanje kraj Sebilja i posjeta Gazi Husrev-begovoj džamiji nezaobilazni su pri prvom susretu s prijestolnicom Bosne i Hercegovine, no iza vreve i opuštenosti njegovih ulica postoji i sasvim drugačije Sarajevo. Ratne rane ondje su i dalje prisutne na svakom koraku, podsjećajući na 1425 dana opsade, najduže koju je jedan glavni grad pretrpio u modernoj historiji ratovanja.

Trending

Požar u Sarajevu: Gori napušteni objekat, vatrogasci na terenu

Crni rekord zabilježen je 22. jula 1993., na grad je ispaljeno 3777 granata

Brojke su zastrašujuće. Ubijena je 11.541 osoba, među njima 1601 dijete, a više od 56.000 ljudi bilo je ranjeno. Sarajevo je svakodnevno bilo izloženo granatiranju i snajperskoj vatri. Crni rekord zabilježen je 22. jula 1993., kada je na grad ispaljeno čak 3777 granata. Nije bilo dovoljno hrane, vode, struje i plina, stanovnici su bili odsječeni od ostatka teritorije, a svaki izlazak iz obruča mogao je značiti ono najgore: smrt.

No onda je 1993. ispod piste sarajevskog aerodroma nastalo nešto što će postati jedan od najvažnijih simbola preživljavanja opkoljenog grada. U najvećoj tajnosti prokopan je gotovo 800 metara dug Tunel D-B, koji je povezivao Dobrinju i Butmir. U službenim razgovorima Armije Republike Bosne i Hercegovine i UN-a nazivali su ga "Tunelom kojeg nema", no za izmučene Sarajlije on je bio nešto puno važnije: Tunel spasa.

Da bi se razumjelo zašto je jedan uzak, mračan prolaz ispod zemlje bio toliko važan za preživljavanje grada, treba se vratiti u 1992. Tada je, naime, upravo aerodrom postao jedna od rijetkih mogućnosti izlaska iz ranjenog Sarajeva. Od ljeta je bio pod kontrolom UN-a, dok su se s obje strane aerodromskog prostora nalazili položaji (takozvane) Vojske RS.

28.07.26. 18:14

Nepoznati detalji o tunelu ispod aerodromske piste: "Nije spasio samo Sarajevo, nego cijelu BiH"

Ko je želio preći s Dobrinje prema Butmiru morao je pretrčati oko 450 metara otvorenog prostora. Noću su pistu osvjetljavali reflektori, postavljene su bodljikave žice, a sam prelazak značio je izlaganje vatri. Ljudi su ginuli pokušavajući pretrčati na drugu stranu. I upravo ondje rodila se ideja koja je u početku zvučala gotovo nevjerovatno: ako se preko piste ne može, bi li se moglo proći ispod nje?

Porodica se razdvojila, a baka Šida i djed Alija u kući su proveli čitav rat

Na butmirskoj strani priča o tunelu neraskidivo je povezana s porodicom Kolar i njihovom kućom, koja je danas dio Spomeničkog kompleksa Tunel D-B. Prije rata u njoj su živjeli Bajro i Emina Kolar sa sinovima Edisom i Edinom te Bajrini roditelji Šida i Alija. Kuća je 23. aprila 1992. pogođena i zapaljena, gornji sprat je izgorio, a prizemlje su uspjeli spasiti.

Porodica se nakon toga razdvojila. Bajro i tada 17-godišnji Edis priključili su se Armiji Republike BiH, dok je Emina s mlađim sinom Edinom otišla prijateljima u opkoljeno Sarajevo kako bi dječak mogao nastaviti školovanje. Baka Šida i djed Alija u kući su proveli čitav rat, a njihovo dvorište 1993. postalo je jedno od najvažnijih mjesta za opstanak grada.

Koristili su se krampovi, lopate i macole, a kopalo se pod paljbom

Iz njega se počelo kopati ispod aerodromske piste prema Dobrinji. Šida je tokom ratnog ludila kuhala za vojnike i pomagala ljudima koji su prolazili ovim tajnim putem spasa. Soba u kojoj je živjela danas je dio muzejske postavke i nosi naziv "Soba nana Šide". Radovi na Tunelu D-B počeli su 29. januara 1993., a kopalo se istovremeno iz smjera Dobrinje i Butmira. U izgradnji je, u gotovo nezamislivim uslovima, učestvovalo oko 300 ljudi.

Nije bilo moderne mehanizacije, koristili su se krampovi, lopate i macole, često samo uz improvizovane svjetiljke. Velike probleme stvarali su podzemne vode i blato, a područje oko tunela bilo je izloženo granatiranju. Jedna od najvećih briga bila je hoće li se dvije grupe kopača uopće susresti. Dok su se približavali jedni drugima, osluškivali su ne bi li začuli udarce krampova s druge strane. Tunel, dug gotovo 800 metara, širok oko metar te visok oko metar i po, konačno je spojen 30. jula 1993. godine.

31.07.25. 15:08

Najstrožija tajna Sarajeva: Pogledajte kako izgleda "Tunel spasa" - put nade kroz tamu opsade

Tračnice i mala kolica za prijevoz tereta postavljeni su tek kasnije

Mi smo ga posjetili dok je u Sarajevu rominjala kiša. Sivo nebo nad nama, a ispod zemlje atmosfera koju je uopće teško opisati. Definitivno nije za klaustrofobične. Kroz nizak i uzak prolaz hodali smo pognuti kako glavama ne bismo udarali o strop, a već nakon nekoliko metara teško je ne pomisliti na ljude koji su istim putem prolazili noseći teške ruksake, hranu ili ranjenike. I dok smo mi bili sigurni da ćemo ubrzo opet ugledati svjetlo, oni često nisu znali šta ih čeka ni s druge strane.

Tek kasnije u tunelu su postavljene tračnice i mala kolica za prijevoz tereta, a zatim su provedeni električni te telefonski kablovi i cjevovod za gorivo. Zamislite te ratne godine: unutra je vlažno i zagušljivo, rasvjeta slaba, a mimoilaženje u uskom prostoru gotovo nemoguće. Kada nije bilo gužve, prolazak je trajao između 15 i 30 minuta, no znao se otegnuti i na dva sata.

Ni izlazak iz "Tunela kojeg nema" za Sarajlije nije značio kraj opasnosti

Kroz tunel je dnevno znalo proći i do 4000 ljudi, odnosno oko dva miliona tokom gotovo dvije godine korištenja. Njime su u opkoljeno Sarajevo stizali hrana, lijekovi i druge potrepštine, a služio je i za prebacivanje ranjenika. Za grad odsječen od ostatka teritorije tih gotovo 800 metara pod zemljom postalo je jedna od najvažnijih veza s vanjskim svijetom.

Ni izlazak iz tunela nije značio kraj opasnosti jer je i područje oko njega bilo izloženo granatiranju, no dalje se moglo stići do Hrasnice. Ondje je bilo svjetla, radile su trgovine i mogla se kupiti hrana. Ljudima koji su prvi put pristizali iz Sarajeva Hrasnica je, kako slikovito opisuje Memorijalni centar Sarajevo, izgledala poput Las Vegasa.

Bio je to težak put prema hrani, porodici i slobodnom teritoriju

Nakon završetka rata porodica Kolar sačuvala je dio prolaza. Prikupljali su alat kojim se kopalo, kolica, ruksake, vreće… Postupno su stvarali muzejsku zbirku. Danas posjetitelji Spomeničkog kompleksa Tunel D-B mogu razgledati fotografije, dokumente, snimke i predmete iz vremena opsade te proći sačuvanim dijelom originalnog tunela.

Sam obilazak možda traje svega nekoliko minuta, no dovoljno je zakoračiti u skučen i nizak prolaz te s grčem u želucu instinktivno spustiti glavu da gotovo 800 metara nekadašnjeg Tunela spasa prestane biti tek podatak iz historije. Za hiljade ljudi on je bio put prema hrani, porodici, slobodnom teritoriju i onom najvažnijem: preživljavanju.