Kakvim vojnim naoružanjem raspolaže Srbija: Kupi od svih, prodaj kome možeš

Vojska Srbije uskoro će imati tako šarenu paletu naoružanja sa svih strana svijeta da se kritičari pitaju ima li u nabavci plana ili se kupuje ono što je politički oportuno? I može li to zemlju dovesti u neprilike, piše Deutche Welle(DW).

„Najveće“, „najmodernije", „najmoćnije“ – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije štedio superlative u najavi vojne vježbe koja je održana u subotu (10. listopad) na Pešteru. „Sve što puca, avioni, bespilotne letjelice, bombarderi, lovci i bojeva municija. Spektakl“, zadovoljno je opisao Vučić sve što se moglo vidjeti.

Prema mišljenju kritičara, srpska politika nabavke i prodaje oružja upravo je takva - „spektakl", ali bez jasnog plana i cilja. I uz to previše košta porezne obveznike.

Početkom tjedna je Vučić hvalio turske bespilotne letjelice Barjaktar koje bi Srbija željela nabaviti kako bi „sama branila i čuvala svoje nebo“. Ako tako bude, dron turske proizvodnje pridružio bi se ruskoj protuzračnoj bateriji Pancir S1, polovnim – neki kažu rashodovanim – ruskim i bjeloruskim MiG-ovima, francuskim raketama Mistral, Airbusovim helikopterima H145M, kineskim dronama, a možda i izraelskim bespilotnim letjelicama Hermes 900 ili Heron.

Sve su to ugovoreni ili najavljeni poslovi teški stotine milijuna eura, i to iako još nije dovršen Strategijski plan obrane i Plan opremanja Vojske za razdoblje do 2030. godine.

Vučić kao „trgovački putnik“

Pojedini vojni analitičari su postavili pitanje koliko to sve ima smisla još kada je u Srbiju stigao Pancir S1. Kako je tada za N1 rekao analitičar Aleksandar Radić, taj sustav za obranu iz zraka ima domet od dvadeset kilometara. Radić se zapitao što zemlja veličine Srbije može s jednom jedinom baterijom zaštiti, ako bude trebalo?

„Predsjednik Vučić liči na trgovačkog putnika koji po svijetu ugovara poslove poput izvoza i nabavke naoružanja, i to u tajnosti i bez jasne predstave što su dobiti, a što posljedice po građane Srbije, odnosno koliko koštaju te vanjskopolitičke avanture“, navodi za DW Maja Bjeloš iz Beogradskog centra za sigurnosnu politiku.

Ona tumači da se predsjednik Srbije u poslovima oko oružja – premda nema takva ustavna ovlaštenja – brzo i lako sporazumijeva s autoritarnim liderima, ali da državne novce troši i onda kada je pod pritiskom.

Podsjeća tako na tihu američku prijetnju sankcijama Srbiji krajem prošle godine – zbog obimne nabavke ruskog naoružanja – nakon čega je došlo do vidnog zaokreta. „Kritizirate nas zbog kupovine ruskog naoružanja i svega ostalog“, rekao je Vučić ovog ožujka u intervjuu za američki časopis Foreign Policy. „Ok, kupit ću vaše oružje… Želite li ga prodati ili ne? Želite li naš novac?“, nudio je Vučić tijekom razgovora, prije nego je najavio da želi i izraelsko i britansko i američko oružje.

Izdvajanja Srbije za obranu su prošle godine, prema procjenama stokholmskog instituta SIPRI, premašila milijardu američkih dolara, sumu gotovo nadrealnu za regiju. Istovremeno su izdaci tako misteriozni da je srpsko savjetodavno tijelo koje se bavi pitanjima proračuna i opravdanosti izdataka Fiskalni savjet kritizirao Ministarstvo obrane.

Pri svakoj nabavci, novinari pokušavaju doznati cijenu, jer Ministarstvo takve dilove – recimo onaj o „donaciji" naoružanja iz Rusije i Bjelorusije – proglašava tajnim i ne dostavlja podatke čak ni kada nadležni Povjerenik ocjeni da su u pitanju informacije od javnog značaja, piše DW.

„Nesvrstani“ moraju kupovati od svih?

Bivši ministar obrane Dragan Šutanovac, koji je svojevremeno inuistirao na ustrojavanju Vojske prema standardima NATO-a, kaže da bi logično bilo da zemlja koja je dio programa „Partnerstvo za mir" nabavlja oružje upravo iz zemalja koje rade po tom standardu. „Međutim, očigledno je Moskva shvatila da kroz formu bratske pomoći, darivanjem recimo polovnih letjelica čiji smo remont skupo platili, pravi određeni hibridni utjecaj što je očito i glavni cilj“, navodi Šutanovac za DW.

On kaže da je „jasna politička poruka“ to što neke članice NATO-a ne žele prodati Srbiji obrambene sustave. „Umjesto da se spremamo za izazove 21. stoljeća, mi smo još u posljednem desetljeću 20. stoljeća“, kaže nekadašnji ministar iz redova Demokratske stranke

Maja Bjeloš primjećuje da se ta „neonesvrstana" politika – plivanje između raznih strana – može po Srbiju završiti „tragično“. „Tako što bi Srbija umjesto subjekta bila objekt u međunarodnim odnosima, moneta za potkusurivanje ili poligon za demonstraciju utjecaja. Ili bila ucijenjena da kupuje različite vrste naoružanja od različitih partnera.“

Više o ovoje temi možete pročitati OVDJE.