Hrvatice po spermu najviše idu u Češku, Francusku i Belgiju...

Hrvatski parovi u postupak oplodnje donacijom zametaka, jajne stanice ili sperme mogu ići u inozemstvo preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), no najveći broj ih odlazi u svom aranžmanu u Češku u kojoj je propisana anonimna donacija, piše Večernji list u broju od ponedjeljka.

Hrvatska se, podsjeća dnevnik, ubraja u zemlje u kojima je propisana neanonimna donacija i u kojoj djeca imaju pravo s 18 godina dobiti uvid u podatke o donorima.

Prema dokumentu Vijeća Europe iz 2018., uz Češku, anonimnu donaciju imaju Francuska, Belgija, Španija, Portugal, Grčka, Danska, Bugarska.

Prof. dr. Dinka Pavičić Baldani, predsjednica Hrvatskog društva za humanu reprodukciju i članica komisije za akreditaciju IVF centara Europskog društva za humanu reprodukciju, ističe za Večernji list da se osnivanje banke polnih stanica i donacijski program sastoji od niza složenih postupaka koji se odnose na sigurnost primatelja, darivatelja i djece. Zato su ti postupci regulirani direktivama EP-a i Vijeća Europe o kvaliteti i sigurnosti za donaciju, nabavu, testiranje, skladištenje i distribuciju spolnih tkiva i stanica.

„Temeljni problem u Hrvatskoj je regrutiranje darivatelja, njihova identifikacija i pristanak. U nas je po zakonu donacija spolnih stanica i zametaka neanonimna, kao u Švedskoj, Finskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Austriji. Dijete začeto i rođeno uz pomoć oplodnje darovanom sjemenom ili jajnom stanicom ili zametkom s 18 godina ima pravo na uvid u sve podatke o svom biološkom podrijetlu i identitetu darivatelja. Da bi netko postao donator, treba se učiniti kompleksna zdravstvena obrada, prikupiti podatke o zdravstvenom stanju u obitelji donora, učiniti psihološko, genetsko i testiranje na infekcije. Donatori se u nas moraju podvrći nizu kompleksnih postupaka iz čistog altruizma. Prema spoznajama Hrvatskog društva za humanu reprodukciju, od donošenja Zakona 2012. osoba koje bi bile zainteresirane da postanu darivatelji spolnih stanica nema“, kaže Pavičić Baldani.

Dodaje da prema njoj dostupnim podacima, zahtjev za nadoknadom troškova zbog liječenja u inozemstvu nepartnerskom donacijom HZZO-u upućuje 20-ak parova godišnje.

Koliko ih ide na liječenje o svom trošku, nije poznato.