Balkanci u Ukrajini: Psi rata ili nešto drugo

Neki od njih su medijske zvijezde u svojim domovinama, a za odlazak na ratište uvijek navode moralne razloge. Ipak, ni Srbi u Donbasu ni Hrvati u redovima Azova nisu bitan faktor na ratištu, ako su ikad i bili, piše DW.

Miodrag Zarković ovih dana izvještava sa istoka Ukrajine, tamo odakle dopušta služba za medije vojske takozvane Donjecke Narodne Republike. Ovaj novinar na Youtube kanalu Helmcast prenosi gdje su pale posljednje ukrajinske granate na Donjeck, prije nego što su proruski borci pomjerili front, ulazi u sela blizu Marijupolja gdje neki mještani plaču od sreće jer su „oslobođeni“, a drugi pričaju da je cijena uglja otišla dođavola.

Ali, srpske dobrovoljce ili plaćenike Zarković ne sreće.

Dobrovoljački odredi

"Čuo sam da ih ima pedesetak, ali nemam potvrde. Svakako ih nema koliko 2014. ili 2015", priča on za DW i dodaje:

Trending

Nenad Nešić je četvrti uhapšeni ministar sigurnosti BiH: Evo ko je još hapšen osim njega

"Sada ne može da se dođe na par nedjelja ili mjeseci, da se ratuje pa da se ide kući, niti ima dobrovoljačkih odreda. Jednostavno, stranci mogu da se prijave u armiju Donjecke ili Luganske republike kao i bilo ko drugi, i da redovno služe ili sklope ugovor.“

To se poklapa sa tvrdnjama drugih izvora. Izgleda da su na ukrajinskom frontu ostali samo najveći avanturisti, ili oni koji su živote vezali za istok Ukrajine ili Rusiju. Svako ko bi se sa fronta vratio u Srbiju, mogao bi da se nađe na udaru zakona.

Davno je prošlo vrijeme „četničkih dobrovoljaca" poput Bratislava Živkovića kojeg je reporter njemačkog nedeljnika Cajt (Die Zeit) sreo u martu 2014. nedaleko od Sevastopolja na Krimu. 

"Izgleda kao sablast rata u ljudskom obličju: duga kosa, gusta brada, dlaka zift crnih, baš poput njegove šubare, na ramenu je bedž sa zlatnom kosturskom glavom", opisao ga je novinar.

Živković je odbio da ga nazivaju „psom rata", samo je rekao da želi da se Krim mirno vrati Rusiji, gdje i pripada.

Danas taj isti čovjek, uredno potkresane brade i obrijane glave, sjedi u studiju televizije Hepi u Beogradu i bistri geopolitiku sa voditeljem Milomirom Marićem. Kaže da uglavnom živi u Gorlovki, mjestu sjeverno od Donjecka.

Plaćenici i „idealisti“

„Srbi su na frontu na istoku Ukrajine ranije bili neki faktor. Veliki broj njih su bili snajperisti u svojim jedinicama", kaže nam Predrag Petrović iz Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku. 

"Ali, sada kad imamo dvjesta hiljada ruskih vojnika, oni ne predstavljaju ništa niti mogu odlučujuće da doprinesu na bojištu.“

Doduše, na ratištu je ponovo Dejan Berić, snajperista koji je na istoku Ukrajine stekao maltene status ikone. Više puta je navodno ranjavan, a nedavno se opet iz Rusije vratio na front. O njemu posljednjih dana nema nikakvih vijesti, niti se pojavljuje na društvenim mrežama gdje je inače bio aktivan.

„Berić je ranije radio na gradilištu u Rusiji, i u ratištu je vidio izlaz iz svoje ekonomske situacije jer je dugovao velike pare u Srbiji", kaže Petrović.

Upravo zato, objašnjava, pogrešno je govoriti isključivo o „plaćenicima“ ili „psima rata".

"Ovo je više mješavina. Pod psima rata podrazumijevamo ljude koji odlaze da se bore za veću nadoknadu od lokalaca koji se bore u sukobu. Ima nekoliko takvih u redovima Vagnera koji su ratovali u Ukrajini, pa išli u Siriju“, priča Petrović i dodaje:

"Drugi se očito vode drugim motivima, da pomognu srpskoj braći."

Dosta se pisalo o Srbima koji su se priključili zloglasnoj ruskoj privatnoj vojsci Vagner. Neki su za učešće u borbama osuđeni pred srpskim sudovima – uglavnom blago. Prema podacima sudova koje je prošlog novembra prikupio Radio Slobodna Evropa, od 2015. do 2018. su osuđena 32 borca zbog ratovanja u inostranstvu. Svi su priznali krivicu. Tako je njih 28 prošlo samo sa uslovnom kaznom, a četvorica sa kućnim pritvorom.

Mediji su nalazili ljude koji su se poslije presuda vraćali u Ukrajinu.

"Barut se pod kožu uvuče. Adrenalin je odličan, pun neizvjesnosti, kao seks u divljini", prenio je BIRN ranije riječi Stevana Miloševića koji se kao snajperista borio u Donbasu.

„Na početku sukoba bilo je stotinu ili više Srba, među njima dosta njih iz Bosne", kaže nam Kacper Rekavek iz Centra za istraživanje ekstremizma C-REX na Univerzitetu u Oslu. 

"Dio je bio organizovan preko četničkih pokreta, drugi su plaćenici. Treći su ljudi koji su već živjeli u Rusiji ili Bjelorusiji, mahom radili na gradilištima, pa su ostavili alatke i uzeli puške. I četvrti kanal regrutacije bila francuska organizacija Unité Continentale, koja je podržavala Šešelja i uvijek bila prosrpska.“

No, većina boraca iz tih početnih dana rata u Ukrajini ostala je u Srbiji. „Neki su dobili uslovne kazne, ali su sada slobodni ljudi koji šetaju Beogradom. To je čudno s obzirom ko su i šta govore – neki govore prilično gadne stvari protiv vlasti u medijima", dodaje Rekavek, jedan od najvećih stručnjaka za strane dobrovoljce na ukrajinskom ratištu.

Hrvati u puku Azov

Za starije među dobrovoljcima ili plaćenicima, rat u Ukrajini je prilika da opet preko nišana gledaju stare neprijatelje iz devedesetih. Prema napisima istraživačkih medija, tokom godina se više desetina Hrvata pridružilo puku Azov, isprva paravojnoj formaciji koja je sada dio Nacionalne garde pod komandom ukrajinskog Ministarstva unutrašnjih poslova.

"Ima Hrvata u puku Azov koji se bori u Marijupolju. Znamo da su veterani Azova organizovali regrutaciju još 2014. i tamo jeste bilo Hrvata. Možda je pretjerano reći da su bili grupa, ali ih je bilo", priča Rekavek za DW.

Početkom marta je portparol ruskog Ministarstva odbrane preko agencije Tass tvrdio da se samo u prvoj nedjelji rata dvjestotinjak „plaćenika" iz Hrvatske preko Poljske prebacilo u Ukrajinu. Zbog toga je i hrvatski ambasador pozivan na razgovor u Moskvi. Dobrovoljci su se, tvrdi taj portparol, „pridružili jednoj od jedinica nacionalista na jugoistoku Ukrajine".

Upravo Azov vodi borbe baš na jugoistoku, u Marijupolju na Azovskom moru, gradu koji je danima pod žestokom artiljerijskom paljbom ruske vojske i u užasnom humanitarnom stanju. To što grad brani baš Azov je „poklon za propagandu Moskve“, pisao je nedavno Špigel. „Kao znak prepoznavanja, borci nose amblem sa vučijom udicom, simbolom koji je koristio i Hitlerov SS", dodaje list.

Premda su hrvatski mediji razgovarali i sa dobrovoljcima koji su išli u druge dijelove Ukrajine, i ništa nemaju sa ovim zloglasnim pukom, najviše se pisalo o onima u Azovu.

"Ne može generalno da se kaže da su svi borci iz Hrvatske takvi, ali očigledno da jedan dio ljudi ima sklonosti ka fašističkim stavovima", kaže Predrag Petrović o dobrovoljcima u redovima Azova.

Kao glavni regruter za ukrajinski front označen je Denis Šeler koji je šest godina ratovao u Azovu. Ranije istaknuti ultras zagrebačkog Dinama, Šeler je postao svojevrsna medijska zvijezda, a u nekim intervjuima je prijetio da će u Hrvatskoj „poteći krv" jer zemlju vode „banditi, bivši komunisti, puno Srba" koji „ljube guzicu Evropskoj uniji, ismijavaju domoljube i uvode politiku seksualnih perverzija".

Šeler je ovih dana rekao da ide na front, ali da su smiješne tvrdnje Moskve da je tamo prebacio stotine Hrvata. „Pozivam gospodu veterane i vojnike s vojnim iskustvom u zbor!", rekao je Šeler. Ko neće u rat, kaže, neka donira odjeću, pancire, kacige, prvu pomoć…

„Jedan od glavnih motiva Hrvata je da se bore protiv Rusa, ali i protiv Srba, to jest velikosrpskih agresora", kaže Petrović. „Tamo se na neki način na ratištu sreću isti ljudi kao devedesetih, ali ima i mlađih ljudi. Svakako ideje iz ratova devedesetih njih progone i motivišu da se bore.“

Razlozi su razni

Teško je reći koga gone koji demoni, ali jedno je upadljivo: i srpski i hrvatski dobrovoljci, kada govore za medije, pričaju o višim razlozima. Niko ne priznaje da ratuje za pare ili da bi iživio svoje fantazije.

"Svi će reći da idu iz humanitarnih razloga, i to može biti tačno", kaže Rekavek iz C-REX-a i dodaje:

"Ali pitanje je šta ih je dovelo do tog zaključka, šta ih je poguralo. Za nekog su to slika, video ili vijest iz konflikta. Ali, to mogu biti i stvari koji se dešavaju kod kuće, da se odlazak na ratište vidi kao bijeg od problema i odlazak u nešto smisleno.“

On naposljetku dodaje da strani dobrovoljci nisu bitan faktor. Izvori iz Ukrajine mu kažu da, uprkos pozivima predsjednika Volodimira Zelenskog, očekuju najviše nekoliko stotina dobrovoljaca iz inostranstva. I da se plaše da rat ne privuče golobrade mladiće koji o ratu pojma nemaju.

Na slično je za Večernji list upozorio penzionisani brigadir Hrvatske vojske Bruno Zorica, koji je i sam obučavao borce Azova.

"Mladima koji žele ići savjetujem da ne idu. Jer to nije sukob BBB i Torcide na tribini. Tamo je krvavi rat. Oni imaju srce, ali nemaju vojno iskustvo i temelje. A ukrajinska vojska nema vremena niti da ih prihvati i priprema. Znači, idu u nepoznato i strašno rizikuju svoje živote,“ piše DW.