'Nema suza, sine, idemo dalje!'

„Izvlačila sam bebe i njihove majke iz vode dok su muškarci oko mene prolazili u čamcima. Voda mi je bila do vrata, ali sam znala da moram da ih spasim. I uspjela sam“, ovako počinje priču Časlavka Stokić iz Obrenovca koja je u poplavama izgubila sve dok je u isto vrijeme pomagala drugima.

Reporteri Blica obišli su jučer prihvatilišta u Beogradu u koja su smješteni ljudi iz poplavljenih područja. Iako se organizacija i broj ljudi razlikuju od mjesta do mjesta, atmosfera je svuda ista. Ljudi sjede u tišini, pomireni sa sudbinom, dok se svi volonteri trude da ih odobrovolje i njihovu djecu animiraju.

Tako je jučer bilo i u sabirnom centru u prostorijama FMP gdje su ljudi hitno zbrinjavani, a potom autobusima prevoženi dalje. Na dva dušeka u košarkaškoj sali, ovdje su se privremeno smjestile Časlavka Stokić i njena kćerka Andrijana Jovanović s dvoje djece od tri i jedne godine.

„Izgubila sam sve, nemamo više gdje da se vratimo, ali najteže mi pada kada me sin pogleda i kaže 'Mama, gdje su moje igračke'. Šta da mu kažem? Da nije bilo moje majke, ni nas ne bi bilo, jer se ona borila da nas spasi. Niko nas nije vidio niti čuo naše povike“ priča Andrijana, dok njen sin pod budnim okom volonterke, radoznalo trčkara između dušeka po sali. Tihim glasom Andrijana priča da su nakon što je njihova kuća poplavljena noć provele u stanu čovjeka koga ni ne poznaju. Nisu imali osnovne životne namirnice.

Nakon što je pomoć konačno stigla, Andrijana i njeni sinovi od po jednu i tri godine ušli su u čamac i otišli. Časlavka nije.

„Ostala sam, jer znam da moram da im pomognem. Imali smo čamac i njime smo išli i kupili ljude. Svega je bilo. Spasila sam mnogo djece, beba i žena. Toliko je muškarca prošlo koji ništa nisu uradili. Da li zbog straha od vode, šta li. A meni je voda bila do vrata i nisam se uplašila. Nisam imala kad“, kaže Časlavka koja inače već 20 godina vozi autobus na liniji 56 u Beogradu. Dok gleda svoju kćerku i unuke, hrabri Andrijanu: “Nema suza, sine, idemo dalje!”

Cijelu noć niti spavaš, niti jedeš, niti piješ

Katica Isailović iz naselja Zvečka kod Obrenovca s dvije kćerke smještena je u hali Pionir, dok je njen muž ostao da se pobrine za kuću kada voda ode.

„Tri dana nisam znala gdje su moji. I sada mi se sestra javila. Kaže da su moji tetka i teča ostali u zgradi na sedmom spratu i da nema opasnosti za njih. Nadam se da je tako. Moj muž nije s nama, ostao je da sačuva u kući ono malo što je ostalo. Da sačuva... Ali šta?“, jedva izgovara Katica u nadi da će “već sutra moći da krenu nazad”.

U sali novog DIF-a su Slavica i Tamara Milićević, koje su se poslije svega ponajviše razočarale ponašanjem najbližih komšija.

„Iako smo cijeli život kupovale kod njega, na dan kada su krenule poplave zatvorio je sve i izbacio nas iz prodavnice. Da nam je makar dao jedan hljeb“, priča Tamara dok njena majka dodaje da je gore od svega bilo – čekanje.

„Celu noć niti spavaš, niti jedeš, niti piješ. Čekaš samo šta će da te snađe“, ističe Slavica.

O njima i ostalima koji su zbrinuti iz Obrenovca, Bariča, Mislođina i drugih krajeva, sve vrijeme brinu volonteri, psihijatri i ljekari. I izgleda da to jako dobro rade, jer svi ovi ljudi koliko god tužni i zabrinuti, iskreno su zahvalni za pomoć koja im je u Beogradu pružena.