'Doboj danas samo podsjeća na grad koji je bio'

Iz kojeg god putnog pravca ovih dana, nakon katastrofalne poplave, uđete u Doboj prvo na što naiđete su hrpe šuta i najraznovrsnijeg smeća, ali i nažalost, i ljudska muka, strah od nedostatka osnovnih životnih namirnica i strepnja od bolesti, piše Fena.

Dobojlije prvo što kažu, osmog dana poslije poplava, jest da je ovdje nekada bio grad, a sada samo tek naznake da se na ovom mjestu živjelo i funkcionisalo normalno. Dobro bi došao i vjetar da bar pomete prašinu i odagna vonj sve muke koja se uselila u ovaj grad.

Mara Stojanović pita se kako će ovih dana nakon poplava krenuti dalje. Sjeća se male bašte marljivo zasijanje ranim povrtnim kulturama, a sada gleda prostor potpuno povaljan muljem, kao grobnice u kojima je sahranjen ljudski trud, napor i znoj.

U gradu na sve strane ima raznoraznog otpada, zgrnutog tek onako, na gomile, i prašine koja je prekrila grad nakon povlačenja vode. Svuda okolo nanosi mulja, a ponegdje i vodeni džepovi koji su ostali iza velikog povodnja. I u podrumima mnogih stanova zadržala se mutna riječna voda. Ispred svih gradskih ustanova ogromne količine smeća, fascikli dokumentacije, arhivskih dokumenata i kesa u koje se ko zna šta sve baca...

Okolo ljudi s higijenskim maskama na licu, ali i mnogi bez ikakvih zaštitnih sredstava iako se najavljuje dezinfekcija kako bi se otklonila opasnost od bolesti, koje uvijek idu kao pratilac velikih ljudskih nesreća.

U gradskoj jezgri Doboja ne funkcionišu ni banke, ni trgovine, ne rade preduzeća... gotovo ništa izuzev, na nekoliko mjesta, punktovi za distribuciju osnovnih životnih namirnica. I dalje je najveća potreba da pitkom vodom, struje još nema u svim dijelovima grada, a ogromne količine kabastog smeća, poplavljenog namještaja, garderobe i svega što je voda uništila još se sporo odvoze.

"Ponovo početi od nule"

Doboj je praktično raskućen grad, bar kada su u pitanju prvi, pa ponegdje i drugi spratovi kuća, a svi poslovni objekti koji su bili smješteni u prizemlju kao takvi više ne postoje. Ljudska muka je ogromna, mnogima je ovo drugi ili treći početak od nule.

Drago Tadić priča da ponovo nema ništa. U ratu je izbjegao i u gradu na Bosni imao kuću u prigradskom naselju Bare. Danas je od toga ostalo sjećanje da je imao koliko-toliko normalan život.

"Sa 64 godine teško da imam snage da počinjem ispočetka", ogorčen je Tadić.

Goli, mokri zidovi i uništeni namještaj podsjećaju da je u ovu prizemnu kuću riječni talas ušao u momentu i uništio sve.

Dobojlijama pomažu komšije iz susjednih opština, ne pita se ko se kako zove i koje je vjere, kod tih komšija se vrši i nabavka svega što im je Dobojlijama potrebno, a ovih dana posebno se traže rukavice, čizme, sanitarije, svijeće, lampe... Ono što je najgore grad mora biti temeljno opran prije bilo kakve dezinfekcije, ali, da paradoks bude veći i dobojski Vodovod muku muči s vodom. Tehničke ekipe ovog preduzeća su danonoćno na terenu da bi osigurale osnovni preduslov za čišćenje grada.

Barake u kojima je bio smješten dobojski Vodovod izgledaju jezivo, bez prozora, s vidljivim posljedicama poplave na svakom koraku. U prostorijama laboratorije u kojima se ispitivala ispravnost vode sada plovi mulj i blato s kojima se bore zaposleni. Identično je i u drugim firmama i kako sada stvari stoje nešto je iz ove situacije zamisliti da će te prostore biti moguće vratiti u prvobitnu funkciju.

U izbjegličkim i povratničkim naseljima u rubnim dijelovima grada iste slike kao i u samom gradu. S tim što je sirotinja veća i niko ne vidi kraja izbjegličkom životu i patnjama.

U Doboju ne rade škole, maturanti ne slave kraj školovanja uz pjesmu, već lopatama pokušavaju vratiti nekadašnji život. Ne rade ni vrtići, a djeca idu s roditeljima i s higijenskim maskama na licu u redove za humanitarnu pomoć.

Dobojem se osjeti težak zadah memle koji se uvlači u nosnice. Zato i kažu da bi bar dobrodošao i vjetar, da makar pomete prašinu i odagna vonj sve muke koja se uselila u ovaj grad.