Zrinka Bralo o britanskim izborima: Obješen ili balansiran parlament?

Piše: Zrinka Bralo, London

Ovaj blog počinjem da pišem u vozu između Kelna i Brisela, u kojem sam se našla na relaciji Sarajevo - London, nakon što me je zajedno sa nekoliko hiljada putnika prizemljio u Minhen vulkanski pepeo.

No ovaj put nisam se dala zbunit', pa sam odmah stala u red sa još 2,500 pametnica i odmah se prešaltala na dragi nam voz. Nervoza odlaska iz Sarajeva i dolaska u London je uvijek komplikovana zbog mješavine emocija na obje strane jednačine. No ovog je puta drama pojačana ne samo zbog vulkanskih izduvnih gasova, već zbog dramatičnog ishoda britanskih izbora.

Ja sam naime glasala iz Sarajeva poštom ne samo zato što se na ovakvim izborima svaki glas pika, ne samo zato što mi je to pravo i odgovornost, nego zato što se zakuhalo pa će svaki građanin na svojoj koži osjetiti izborne promjene, te u tom smislu bi možda trebalo malo povesti računa o tome ko nam i šta radi o glavi.

Nije bilo lako glasati jer je moj lokalni predstavnik u Parlamentu dobar i pošten čovjek al’ je nažalost iz Laburističke partije. Politički ja bih najradije podržala Liberale jer su normalni i nisu korumpirani, al’ mi žao da ne glasam za dobrog čovjeka iako je iz pogrešne stranke. Zbog nakrivo nasađenog sistema reprezentacije, ako glasam za njega ja praktično glasam za Gordon Brown-a kojeg očima ne mogu gledat’ jer zabrlj’o na svim terenima i vakat mu je da ide.

Britanska politika, majka svih parlamenata je čudna biljka. U konačnom zbroju glasova nema veze koliko je ljudi glasalo za koga, već koliko je poslanika koja partija dobila u parlamentu, te tako moj glas za poštenog čovjeka lokalno je doprinos levatu na vlasti. Velika dilema, koju ni ja a ni milioni drugih birača nismo razrješili pa nam se evo sad parlament ‘objesio’ – što i nije tako strašno kao što na prvi pogled izgleda.

Iako već godinama radim sa članovima oba doma parlamenta, način rada i politička kultura me me neprestano iznenađuju i to positivnom i negativnom smislu. A najviše i najpozitivnije me iznenađuju Britanski birači.

Prvo prijatno iznenađenje ove godine je da rasističko-nacionalistički kandidat, vođa Britanske nacionalne partije BNP, poznati i priznati rasista i fašista nije uspio osvojiti poslaničko mjesto za opštinu Barking i Dagenham. Kampanja je u ovoj osiromašenoj eriji istočnog London dosegla razmjere fizičkog nasilja protiv imigranata i manjina, uz neprestano bombardiranje lažima i rasističkom propagandom. No narod istočnog Londona nije nasjeo. Narodu hvala!

Drugo prijatno iznenađenje je prvo parlamentarno zastupničko mjesto za stranku Zelenih, i to u Brajtonu, univerzitetskom gradu na obali mora. Malo mi je lakše kad vidim da mladi ljudi glasaju za ekološku buduđnost a ne samo za konzumerizam. Mladima hvala!

Nerješeni (ili u doslovnom prijevodu ‘obješeni’) parlament me nije iznenadio. Već je duže vremena jasno i vrapcima na grani da Britanija još nema svog Obamu i da su se vodeće političke partije ne samo obrukale kroz seriju skandala sa troškovima poslanika ili totalnim ekonomskim raspadom sistema, već da je vrijeme da se prestanu zajebavat’ i počnu ozbiljno deverat sa sveopštom katastrofom. Te u tom smislu je bilo sasvim za očekivati da će birači glasati za ‘balansirani’ parlament i baciti im kosku pa da vidimo.

Liberali su ove godine probili medijsku blokadu, jer su imalu priliku jasno iznjeti svoje stavove na televizijskim debatama koje su se u Britaniji desile po prvi put. Do sada su na izborima uglavnom kolo vodile novine koje su u privatnom vlasništvu i podržavaju politiku ko fudbalski navijači. No televizija, barem ona koja se još najviše gleda, je dio javnog servisa i tu nema greške. Za tu televiziju pretplatom plaćaju svi građani, i navijačka pravila su potpuno drugačija – više k’o u tenisu ili recimo šahu. Elem, otud i štreberi Liberali u jednačini.

Tako je vođa Liberala zasijao na javnim debatama, a njegov kandidat za ministra finansija je lijepo, jasno, i pametno, kao otac (a i majka) je svima objasnio da je vrijeme razbacivanja iza nas i da nam valja vezati kaiše, da neće bit lako, ali da ćemo predeverat’. Konzervativci i Laburisti su nam malo pričali bajke, malo basne, malo nas plašili i malo se međusobno pljuvali. Narod, sluš’o, pa glas’o.

Nažalost, tu dolazimo do negativnih iznenađenja ovogodišnjih izbora. Iako su Liberali privukli pozitivnu pažnju svojim otvorenim, pametnim i iskrenim programima za izlaz iz krize, na parlamentarnim izborima su osvojili samo 56 od ukupno 650 poslaničkih mjesta. Ne zato što ljudi nisu za njih glasali, nego zato što je takav sistem. Iako se već godinama priča kako treba mjenajti sistem u kojem partija sa 29% glasova osvoji 255 mjesta u parlamentu a partija za 23% glasova osvoji 59, tek je na ovim izborima postalo jasno da postojeći sistem više ne funkcionira na demokratski način, jer ta matematika po kojoj se 6% glasova može pretvoriti u 196 poslaničkih mjesta više ne pije vode. Narod, omladina, šahisti i fudbalski navijači su suglasni – političari sad se lijepo dogovorite!

Nije lako tom mučeniku Liberalnom, jer ni jedna ni druga pregovračka varijanta nema baš neku istoriju političkog poštenja i iskrenosti. Šta su god obećali i jedni i drugi u zadnjih 60 godina su slagali. Tako je sada na vođi Liberala, sa najmanje sjedišta u parlamentu, ali ipak sa gotovo četvrtinom glasova, velika odgovornost jer ako ovo dobro odigra moći će da utiče na bolju i svjetliju budućnost za građane, parlamentarni sistem, ekonomiju i Evropu. A ta bolja i svjetlija budućnost je zasnovana na par skromnih, ali značajnih liberalnih zahtjeva: da se prestane sa hajkom na imigrante, da se izvrši reforma glasačkog sistema, da se prestanu bacati pare na nuklearno oružje i da se poveća porez bogatašima.

I dok završavam ovaj blog, nakon 36 sati vozom preko Evrope stigoh u London gdje se situacija mijenja iz sata u sat. U ovom je satu Gordon Brown podnio ostavku i na putu je da se tuspasi kod kraljice, koja će po nepisanom ustavu u narednim satima vjerovatno dati mandat Konzervativcima da se sa svojih 36% glasova (307 poslaničkih mjesta) nekako dogovore sa Liberalima. A s obzirom na gore spomenute Liberalne zahtjeve to baš i neće biti lako prodati konzervativnim masama, posbeno onaj zahtjev za porez na bogate. Iz sata u sat – britanska politka postaje nepredvidljiva kao oblak pepela iz vulkana čije ime se niko ne usuđuje ni pokušati izgovoriti. Jedno je sigurno – nakon ovih izbora, kao ni nakon ovog vulkana, ništa neće više bit kao prije. Jednom riječu: revolucija!

Vezano: Laburisti se povukli, konzervativci na čelu Vlade

radiosarajevo.ba