Žene, žrtve: Teže mi je padalo psihičko nego fizičko nasilje

U Bosni i Hercegovini trenutno ima devet sigurnih kuća, od toga je šest u Federaciji BiH, a tri u bh. entitetu Republika Srpska. Osobe koje su pretrpjele nasilje borave u tim kućama, imaju terapije i generalno mogu ostati do šest mjeseci ali ima i onih koje ostaju i duže zavisnosti od problema. 

U okviru sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Sarajevu realizira se niz programa podrške žrtvama nasilja u obitelji u cilju njihove rehabilitacije, kao što su programi ekonomskog osnaživanja, psihosocijalne terapije...

U sigurnim kućama tvrde kako raste broj prijava žrtava, ako se uzmu u obzir informacije i prijave putem SOS telefona policijskim upravama i službama socijalne zaštite. Uglavnom je riječ o ženama koje su psihički, fizički i seksualno zlostavljane pa i do 50 godina. Ono što zabrinjava je svakako porast nasilja kod mlađih vanbračnih ili bračnih parova. 

Jedna od žrtava nasilja u porodici, a koja se već tri mjeseca nalazi u Sigurnoj kući u Sarajevu kazala je da je psihičko i fizičko nasilje u porodici najviše trpila zbog djeteta.

"Više godina sam bila žrtva nasilja u porodici. Bilo je i fizičkog i psihičkog zlostavljanja mada mi je teže padalo psihičko nego fizičko nasilje", ispričala je ova žrtva.

Nadala se da će biti bolje, da će se muž promijeniti što se nije dogodilo.

"Kada više nisam mogla da trpim čula sam za Sigurnu kuću i preko Centra za socijalni rad sam došla ovdje. Muž je htio da me omalovažava, jednostavno, nije bilo dobro šta god da sam radila", prisjetila se jedna od korisnica Sigurne kuće u Sarajevu. 

Tokom dugog niza godina bilo je tu svega, premlaćivanje ali i nevjerica od onih kojima bi pokušala reći šta se dešava u njenoj porodici. 

"Najteže su mi padale tuče. Premlati me. Pretežno sam se sama borila sa povredama. Ako bi neko od komšija ili prijatelja primijetio povrede onda sma ja lagala i krila šta se dešava, nisam željela da drugi znaju. Bilo me stid. Osjećala sam se jako loše i nisam htjela da to drugi znaju ali i oni kojima sam pokušavala reći nisu vjerovali", istakla je. 

Danas se osjeća mnogo bolje. Sa ženama u Sigurnoj kući razmjenjuje iskustva jer su njihove priče slične. 

"Sve su zbog nasilja ovdje i imamo tim u Sigurnoj kući nam daje maksimalnu podršku. Mislim da mnoge stvari ne bismo mogle shvatiti da nije njih", poručila je ova žrtva nasilja u porodici. 

Nataša Mujkanović, koordinatorica u Sigurnoj kući podsjetila je da Fondacija lokalne demokratije od 2000. godine vodi jedinu Sigurnu kuću za područje Kantona Sarajevo (KS).

"Od 2000. godine do danas smo imali 1.708 korisnica. Uvijek imamo korisnike i nasilje je prisutno i na neki način se i povećava. Voljela bih da mogu reći da mi nemamo potrebu za Sigurnom kućom, da su žene zaštićene, da ne preživljavaju nasilje, međutim, u praksi je to potpuno drugačije. Naša Sigurna kuća nikada nije prazna", ispričala je Mujkanović.

Potpisali su i protokol o saradnji sa JU Kantonalni centar za socijalni rad i Ministarstvom unutrašnjih poslova KS-a u cilju boljeg definisanja ciljeva, sadržaja i procedura pri smještaju i zaštiti žrtava od nasilja. 

"Žrtve nasilja pri prijavi na SOS telefon kroz Centar za socijalni rad smještaju u Sigurnu kuću, tu je uključena i policija ako se sve to dešava tokom noći. Jako je važno da smo mi aktivni 24 sata. Još uvijek imamo korisnice koje zakonski kod nas mogu boraviti do šest mjeseci ali ovisno od kompleksnosti samog problema one nekada ostaju i duže", pojasnila je Mujkanović.

Tu su i žene koje se u Sigurnu kuću smještaju sa djecom ali postoji i jedan dio za djevojke koje su žrtve nasilja. 

"Tu se radi o djeci od 12 do 18 godina koje su žrtve nasilja da li u svojim porodicama ili od strane svojih partnera što se sve česte bilježi. Dakle, sve više bilježimo porast nasilja unutar mlađih generacija u tim adolescentskim vezama", naglasila je Mujkanović.

Korisnice Sigurne kuće su inače žrtve svih vidova nasilja, od psihičkog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Kroz rad sa njima uposlenici Sigurne kuće su dobijali inpute šta je potrebno dalje razvijati da bi one izašle iz tog kruga nasilja. 

Imaju servise poput besplatne pravne pomoći ali i ekonomskog osnaživanja žena. 

"Kod nas su inače najčešće žrtve fizičkog i psihičkog nasilja. To su žene koje dolaze sa svojom djecom. Starosna dob je različita, od mladih supruga koje su tek stupile u bračnu zajednicu do žene koje su u nasilju više od 20, 30 i 40 godina. Kada je u pitanju ekonomski status nije uvriježeno mišljenje da se to samo dešava negdje u ruralnim područjima, dakle, ženama koje su neobrazovane. To se dešava i obrazovanim ženama samo što neće tako često da prijavljuju nasilje zato što imaju tu ekonomsku komponentu koja ih može zaštiti", pojasnila je Mujkanović.

Međutim, i tim ženama je potreban taj psihosocijalni tretman. Osobe koje pomoć traže u Sigurnoj kući su jako traumatizirane osobe, sa jako niskim samopouzdanjem i samopoštovanjem. 

Prema njenim riječima, žene koje se jave u Sigurnu kuću uglavnom su mišljenja da se takve stvari dešavaju samo njima te osjećaju stid.

Na mjesečnoj bazi imaju i do 50 poziva, a od osnivanja SOS telefona 2004. godine imali su više od 10.000 poziva.