"Kako je opljačkan SOKO?": Zdenko Lučić prozvao Dragana Čovića zbog privatizacije firme

Zdenko Lučić objavio je na Facebooku opširan tekst u dva dijela pod naslovom "Kako je opljačkan SOKO i ko su vlasnici – čuvari opljačkanog blaga?", u kojem je iznio niz ozbiljnih optužbi na račun Dragana Čovića i osoba koje dovodi u vezu s privatizacijom nekadašnjeg mostarskog industrijskog giganta.

SOKO Mostar je bio jugoslavenski i proizvođač borbenih aviona i helikoptera sa sjedištem u Mostaru. Kompanija je bila zadužena za serijsku proizvodnju brojnih vojnih letjelica za Jugoslovensku ratnu avijaciju

U objavi Lučić navodi da slučaj SOKO ne predstavlja samo primjer neuspjele privatizacije, već, kako tvrdi, model političkog i ekonomskog preuzimanja imovine, radničkih prava i javnih resursa. Posebno se osvrće na proces podjele nekadašnjeg preduzeća na više manjih firmi, za koji smatra da je planski proveden kako bi se oslabila pozicija radnika i sindikata te otvorio prostor za privatizaciju vrijedne imovine.

Trending

Mahira Hajdarpašić opisala detalje napada na njenog sina: "Petorica su ih pretukli zbog patika"

Prema njegovim tvrdnjama, kompleks SOKO prostirao se na oko 450.000 kvadratnih metara zemljišta, uz više od 122.000 kvadratnih metara proizvodnih i poslovnih objekata. Lučić tvrdi da je vrijednost te imovine u zvaničnim procjenama bila znatno umanjena, navodeći da je stvarna vrijednost bila višestruko veća od procijenjene.

On dalje tvrdi da je model privatizacije podrazumijevao preuzimanje zemljišta i objekata po niskim cijenama, nakon čega su ih, prema njegovim navodima, javna preduzeća i institucije kasnije otkupljivali ili iznajmljivali po višestruko višim iznosima. Takav način poslovanja Lučić opisuje kao "pljačku naroda", ističući da su najveću cijenu platili radnici, borci i građani koji su godinama stvarali ovo preduzeće.

U tekstu se spominje više osoba iz političkog, poslovnog i institucionalnog života. Lučić tvrdi da su pojedini akteri imali različite uloge, od političke podrške i institucionalne zaštite do učešća u procjenama vrijednosti imovine, privatizacijskim odlukama i kasnijem upravljanju nekretninama.

U drugom dijelu objave autor se osvrće i na aktuelne političke i ekonomske prilike, spominjući BHANSA-u, Elektroprivredu HZ HB, Eronet, solarne projekte i javna preduzeća. Prema njegovim tvrdnjama, isti obrazac političkog utjecaja i kontrole nad javnim resursima prisutan je i danas.

Lučić zaključuje da slučaj SOKO, prema njegovom mišljenju, nije samo pitanje prošlosti, već primjer modela koji je, kako navodi, oblikovao političku i ekonomsku moć u Hercegovini. Tvrdi da su radnici ostali bez radnih mjesta i imovine, dok su nekadašnji proizvodni pogoni pretvoreni u poslovne prostore od kojih korist imaju pojedinci.