Tišina i zeleni tabuti u hali Fabrike akumulatora u Potočarima

Prerano prekinuta djetinjstva, očevi otrgnuti od sinova, sinovi od majki, braća i jedna sestra... U hali Fabrike akumulatora tišina. Tišina koja govori više od hiljadu riječi. Zeleni tabuti koji svjedoče o zvjerstvima koja su počinjena u to kobno ljeto nad jednim narodom, koji je trebao nestati, ali nije.

Spremni su na posljednji počinak. Spremni su da se u mezarju Memorijalnog centra Potočari nalazi i nišan sa njihovim imenom. Tragalo se za njim jako dugo, za nekima i više od dvije decenije. Kosti pronađene u različitim masovnim grobnicama tu su da opominju.

Napokon će i oni imati mjesto u "dolini bijelih nišana" sa ostalim hiljadama nevinih žrtava srebreničkog genocida.

Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine je Vesid (Hasan) Ibrić, rođen 1979. godine. U vrijeme ubistva imao je 16 godina. Odličan đak i sportista. Dječak pun života. Majka Remzija ukopat će sutra samo šest kostiju svog sina.

Pored njega još tri maloljetnika bit će ukopana na ovogodišnjoj dženazi. Najstarija žrtva koja će biti ukopana ove godine je Šahin (Šaban) Halilović, rođen 1924. godine. U vrijeme ubistva imao je 71 godinu.

Bit će ukopana i jedna žena, a radi se o Remzija (Salih) Dudić, koja je u vrijeme ubistva imala 20 godina. Bila je u šestom mjesecu trudnoće. Rođena je 1975. godine. Ubijena je u koloni koja je otišla preko šume tražeći put do slobodne teritorije BiH, te će biti ukopana zajedno sa svojim mužem Nijazijom, koji je bio dvije godine stariji od nje.