Suljagić nakon smrti zločinca Mladića: "On je mrtav, moje kćerke i ja smo još ovdje"

Nakon vijesti o smrti Ratka Mladića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica Emira Suljagića kontaktirali su brojni prijatelji, preživjeli i novinari, tražeći njegov komentar.

Suljagić je poručio da nema posebnu potrebu govoriti o Mladićevoj smrti, podsjetivši na susret s njim u Potočarima 11. jula 1995. godine. Svoj stav o smrti zločinca iznio je kroz lično svjedočenje o Srebrenici, preživljavanju i budućnosti svoje djece.

Njegovu izjavu prenosimo u cijelosti:

Trending

Nenad Čanak: "Pred kim Srbija stoji mirno"

"Jučer sam primio na desetine telefonskih poziva. Zvali su prijatelji. Zvali su kolege preživjeli. Zvali su novinari. Ljude je zanimalo šta mislim, šta osjećam, šta imam reći o smrti Ratka Mladića. Istina je da ne znam. I, što je još važnije, nemam posebnu potrebu da bilo šta kažem o toj nakazi koja je umrla u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Scheveningenu.

Previše sam vremena u životu već proveo govoreći o Ratku Mladiću. Vidio sam ga u Potočarima 11. jula 1995. godine. Bio sam tamo dok su muškarce i dječake oko mene odvajali od njihovih porodica. Čuo sam šta je govorio. Gledao sam njegove vojnike. Poznavao sam ljude koji su odvedeni i ubijeni.

Prije oko 19h

Radiosarajevo.ba saznaje: Nove krivične prijave zbog veličanja ratnog zločinca Ratka Mladića

Za mene Mladić nikada nije bio apstrakcija. Nikada nije bio samo ime u presudi, fotografija u historijskoj knjizi ili lik iz dokumentarnog filma. Bio je čovjek kojeg sam vidio vlastitim očima. Bio je i čovjek koji nije uspio. To je važno.

Želio je uništiti jedan svijet i ljude koji su u njemu živjeli. Želio je da nestanemo s mjesta na kojima smo generacijama živjeli. Želio je odlučivati ne samo o tome ko će živjeti, a ko umrijeti, već i o tome ko će imati pravo da se vrati, da pamti, da govori i da pripada. Nije uspio. Jučer, dok su me novinari pitali da govorim o njegovoj smrti, radio sam nešto mnogo važnije.

Bio sam kod kuće sa svojim kćerkama. Pomagao sam im da od raznih sitnica naprave „nakit“. Čitali smo prije spavanja. Obje sam ih uspavao. To je moj odgovor Ratku Mladiću. Moj život je krenuo dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao. Neće odrastati vjerujući da neko drugi ima pravo odlučivati pripadaju li negdje. Neće odrastati misleći da za preživljavanje moraju dobiti dozvolu od ljudi koji bi više voljeli da ih nema.

To je ono što ljudi koji su planirali i izvršili genocid nisu razumjeli. Mislili su da određuju budućnost. Nisu. Određivali su samo ono što mogu uništiti. Budućnost je pripadala onima koji su preživjeli.

A preživljavanje na kraju nije samo nastaviti disati. To je odbijanje da ljudima koji su vas pokušali uništiti dopustite da određuju uslove vašeg života. Zato me malo zanima mitologija koja okružuje Mladićevu smrt. Nije me briga je li umro mirno. Nije me briga o čemu je razmišljao u posljednjim trenucima. Nije me briga je li sebe smatrao herojem, patriotom ili žrtvom. Osuđen je za genocid i druge zločine. Umro je u zatvoru. Muškarci i dječaci koje je poslao u smrt nisu dobili priliku da ostare. To je dovoljno.

Prije oko 8h

Bursać: Mladić je umro, sad od zločinca počinju praviti sveca!

Ali postoji još jedan razlog zbog kojeg je njegova smrt važna. Njegovom smrću s političke scene nestaje jedan od posljednjih velikih živih simbola rata u Bosni i Hercegovini. A to stvara iskušenje – novinarima, političarima i historičarima podjednako – da ga pretvore u historijsku ličnost, sigurno smještenu u prošlost. Tom iskušenju moramo odoljeti.

Ratko Mladić nije se pojavio niotkuda. Nije bio neko neobjašnjivo čudovište koje se pojavilo u Bosni i Hercegovini i nestalo tri decenije kasnije. Bio je vojni instrument političkog projekta. Djelovao je unutar institucija. Komandovao je vojnicima. Imao je političke nadređene. Imao je podršku. Iza njega je stajao sistem propagande, logistike i moći.

Genocid nije djelo jednog čovjeka. A činjenica da je jedan od njegovih glavnih izvršilaca sada mrtav ne znači da je nestalo sve što je povezano s političkim projektom kojem je služio. U tome je Bosna i Hercegovina i dalje drugačija od one ugodne verzije historije koju bi mnogi u Evropi željeli.

Rat nije završen čistim moralnim raspletom. Počinioci su vojno poraženi, ali je politički poredak koji je rat stvorio u velikoj mjeri preživio. Teritorija je promijenjena. Stanovništvo je raseljeno. Mrtvi su pokopani. A onda je međunarodna zajednica taj rezultat nazvala mirom. Trideset godina živimo unutar te kontradikcije. Zato je sjećanje važno. Ne zato što prošlost treba nas. Nego zato što treba budućnost.

Prije oko 6h

Duraković podnio krivičnu prijavu Crnoj Gori protiv Andrije Mandića zbog veličanja krvnika Mladića

Svaki put kada se genocid negira, svaki put kada se osuđeni ratni zločinac slavi, svaki put kada se od žrtava traži da šute zbog političke stabilnosti, ponovo se postavlja isto osnovno pitanje: imaju li ljudi koji su preživjeli pravo da sami kažu šta im se dogodilo. Vjerujem da odgovor mora biti da.

U konačnici, upravo o tome govori Memorijalni centar Srebrenica. To nije svetište žrtvama. To je institucija sjećanja, dokaza i djelovanja. Postoji zato što postoje ljudi koji bi više voljeli da Srebrenica postane neugodna historijska fusnota nego trajna činjenica evropske historije.

To ne smijemo dozvoliti. Ne smijemo dozvoliti ni da sljedeća generacija naslijedi naš strah. Moje kćerke zaslužuju nešto drugačije od onoga što sam ja imao. Zaslužuju odrastati znajući šta se dogodilo, a da ne moraju živjeti unutar toga. Zaslužuju znati imena mrtvih, a da ih njihove smrti ne određuju. Zaslužuju razumjeti genocid, a da ne vjeruju da je genocid njihova sudbina. I zaslužuju znati da, kada historija postavi prijetnju na horizont, ne moraju čekati da ih neko drugi spasi.

To je možda najvažnija lekcija koju sam naučio preživjevši Srebrenicu. Međunarodna zajednica nas je iznevjerila. Institucije su nas iznevjerile. Ljudi koji su imali moć donosili su odluke o našim životima, dok smo mi imali gotovo nikakvu moć nad vlastitim životima. Nemam namjeru učiti svoju djecu da svijet tako funkcioniše. Sljedeći put kada se neko poput Ratka Mladića pojavi na horizontu, prepoznat ćemo ga.

Prepoznat ćemo jezik. Prepoznat ćemo mehanizme.

Prije oko 4h

Sahrana krvnika Mladića uz državne počasti? Iz Sarajeva upućen hitan zahtjev Haškom mehanizmu

Prepoznat ćemo trenutak kada dehumanizacija postane politika. I nećemo čekati ničiju dozvolu da branimo sebe, svoja prava, svoje institucije, svoju historiju i svoju budućnost. Ne kroz osvetu. Kroz djelovanje. Kroz organizovanje. Kroz sjećanje. Kroz zakon. Kroz politiku. Kroz tvrdoglavo odbijanje da nestanemo.

Ratko Mladić je mrtav. Ja sam još uvijek ovdje. Moje kćerke su ovdje. I to je dio njegove priče koji mi je najvažniji", zaključio je Suljagić.